Roman „Tatarska pustinja“ i knjiga odabranih priča „Prodavnica tajni“ slavnog italijanskog pisca Dina Bucatija dva su djela koja se ubrajaju u same vrhove svjetske književnosti. Ova dva pomenuta djela kao i dokumentarističku knjigu „Điro D’ Italija“ od istog pisca objavila je nedavno beogradska Laguna.
Dino Bucati je roman „Tatarska pustinja“ (prevod Dejan Ilić) napisao 1938. i na italijanskom jeziku objavio 1940. godine. Osnovna priča prati mladog poručnika Đovanija Droga koji odlazi u udaljenu Tvrđavu Bastijani koja gleda na praznu pustinju, poznatu kao „Tatarska pustinja“ jer su navodno Tatari nekada živjeli sa druge strane. Tvrđava služi kao odbrana od njihovog povratka uprkos činjenici da nijedan Tatar (niti bilo ko drugi) nije viđen generacijama unazad. Vrijeme dešavanja nije precizirano a radnja romana je smještena u neimenovano evropsko kraljevstvo i njegove komšije na sjeveru nazvane su samo „Sjeverno kraljevstvo“. Vojnici provode dane u tvrđavi čekajući da se pojave neprijatelji kako bi dobili priliku da dosegnu slavu, ali zapravo tokom godina samo uzaludno troše živote. Koja je svrha ovog vojnog garnizona na mrtvoj granici? Hoće li Tatari ikada krenuti u napad na tvrđavu? S vremenom Drogo se miri s beskrajnim, zaludnim i mučnim iščekivanjem. Ali ništa se ne događa, nada slabi, na horizontu ničeg novog. Iz dana u dan, koji su svi nalik jednan drugom, Drogo postepeno shvata strašnu istinu o Tvrđavi Bastijani… On ne želi da ostane na tvrđavi i traži premještaj nazad u grad kako bi bio bliže porodici i napredovao u karijeri onako kako svaki mladi oficir sanja. Rečeno mu je da će na tvrđavi biti samo privremeno - nekoliko mjeseci najviše. Ali Đovani Drogo provodi ostatak svog života na Tvrđavi Bastijani i u tome se krije poenta romana.
Napisana u godinama kada je svijet iščekivao rat, „Tatarska pustinja“ je provokativna i zastrašujuća pripovijest o nadi, čežnji i katkad užasnim posljedicama naših snova i želja. U knjizi postoje dvije osnovne teme. Prva je uzaludnost trošenja vremena na čekanje da se nešto dogodi, življenje života u izolaciji čekajući da dođe trenutak slave. Vojnici sanjaju dan kada će njihovo uzaludno osmatranje pustinje dobiti svoj značaj ili kada će napustiti to mjesto. Ali Tvrđava Bastijani ih udaljava od starog života tako da ne traže bolji, drugačiji život. Knjiga je istovremeno i vojna farsa. Poručnici su prikazani kao samozadovoljni lakrdijaši koji pomno prate pravila i propise, rade svoje besmislene poslove iz godine u godinu, bez ikakvih žalbi, nuđenja nekih predloga ili očekivanja bilo kakve promjene. “Tatarska pustinja” smatra se jednim od najznačajnijih italijanskoh romana XX vijeka.
„Prodavnicu tajni“ (prevod Cvijeta Jakšić) Bucati je priredio dvije godine prije smrti, u nadi da će upoznati ljude s najboljim što je napisao. U ovim pripovijetkama, nekad vizionarskim, nekad grotesknim, lirskim i realističnim ili bajkolikim, gdje se fantastično i začudno smjenjuju sa humorom i ironijom, Bucati ukazuje na ono bizarno koje se krije iza banalnog, na tajne koje okružuju savremenog čovjeka - osvjetljavajući tako košmarnu stranu naše svakidašnjice.
U „Prodavnici tajni“ Bucati se dokazuje kao vrstan majstor kratke priče. On pripovijeda o nadrealnim događajima i nerealističnim deformacijama stvarnosti koje često otkrivaju naizgled neshvatljive nepredviđene okolnosti. On najprije opisuje normalnu situaciju koja se uveličava do ekstrema, da bi se poslije sve vratilo u normalu. Neke od priča su zasnovane na svakodnevnom životu, neke govore o malim događajima, a druge o negativnim ili fantastičnim elementima. „Prodavnica tajni“ sadtrži 31 priču koje se teško mogu povezati jednom idejom-vodiljom. Ali sve one su na granici između nadrealnog, grotesknog, poetičnog i dramatičnog. Najpoznatije priče ove zbirke su: „Sedam glasnika“ koja govori o beskrajnosti licemerja, „Kolumbar“ o doživljajima jednog neobičnog junaka ili o panici koja se širi na sve strane svijeta. „Tajna“ iz naslova je jednostavno život - tužan, srećan, melanholičan. U pričama „Sedam spratova“ i „Djevojka koja propada“ Bucati se ironično odnosi prema smrt i i njihovo pripovijedanje je apsurdnije i finije. U pričama „Kraj svijeta“, „Božićna priča“ i „Tanjir se spustio“, pisac ukazuje na uzaludnost religioznih praksi pred nesposobnošću da se vrijednuju primljena učenja. „Ogrtač“, „Grbe u vrtu“, „Bubašvaba“, „Dva vozača“ su priče o smrti. “Prodavnica tajni” je objavljena na mnogim jezicima i svuda je potvrdila reputaciju Bucatija kao istinskog majstora krakte proze.
Tokom svog angažmana u novinama Korijere dela sera u kojima je bio muzički kritičar, ratni izvještač, specijalni dopisnik, i čiji glavni urednik nije postao samo zato što je bio izuzetno stidljiv, godine 1949. Dinu Bucatiju se ukazala prilika da prati Điro D’Italia, legendarnu biciklističku trku. To iskustvo Bucati je pretočio u knjigu „Điro D’Italija“ (prevod Dejan Ilić).
Osamnaestog maja 1949. iz broda Saturnija iskrcala su se u Palermu 102 biciklista, uključujući i gigante italijanskog biciklizma Fausta Kopija i Đina Bartalija. Ovo trideset drugo izdanje Điro d’Italije, jednog od najprestižnijih biciklističkih takmičenja, bilo je nezaboravno i zato što je imalo izuzetnog hroničara: Dina Bucatija. Pisac i novinar lista Korjere dela sera gradi portret euforične i nemirne Italije i sportista koji su vratili nešto sreće narodu koji se oporavljao od siromaštva i ratnih razaranja.
U ovom modernom epu biciklisti su heroji što se bore protiv čudovišta, bogova, personifikovanih planina, suočeni sa lošim vremenom, vrućinom, umorom, kao i svakodnevnom bijedom, ali i obožavanjem okupljenog naroda. Dok zamišljaju kako se ’odmeću u bijeg’ od grupe, dok sanjaju slavu osvajanja Dolomita, oni prolaze srušenim i umornim selima gdje ih dočekuju duhovi svih onih koje su savezničke bombe ubile. Mnogo više od sportske hronike, mnogo više od epizodnog istorijskog romana, ova kolekcija dokumentuje najboljeg Bucatija, pripovijedača i učesnika događaja u kojima se svi, sportisti ili ne, možemo identifikovati.
Trka Điro D’Italia je nastala 1909. i odmah je zadobila politički i društveni značaj. Pored fudbalskog prvenstva, to je bio jedan od prvih događaja od nacionalne važnosti. Điro D’Italija je imao moć da ujedini raznoliku italijansku teritoriju, od Sjevera do Juga i ovako velika grupa učesnika je postala zdrav nosilac jednog važnog pomaka. Italijan s početka 20. vijeka koji poznaje svoje blisko okruženje i malo toga drugog, u idealnom slučaju je mogao da postane dio jednog konkretnog ujedinjenja povezujući se s biciklima trkača koji su se jedan dan takmičili u Lombardiji a drugi dan na Siciliji. Bio je to najjeftiniji i najdemokratskiji spektakl i otuda značaj manifestacije koja se održala do danas.
Dino Bucati (Beluno, 1906 - Milano, 1972) zbog porodične tradicije završio je pravne nauke, ali nije nikad radio kao pravnik. Pored toga što je bio prozni pisac i novinar, bio je i pjesnik, dramaturg, autor libreta za opere i izuzetan slikar. Od 1928. godine radio je kao novinar u listu Korijere dela sera, koji nije napustio do kraja svog života. Bio je specijalni izvještač i ratni dopisnik za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dino Bucati nije prestao da se potpisuje kao novinar ni poslije dobijanja uglednih književnih nagrada. Ipak, njegove reportaže, članke, putopise, dopise doživljavamo kao literarne tvorevine, a ne novinarske. Bucatijeva književnička aktivnost počela je 1933. godine objavljivanjem romana „Barnabo s planina“. Knjiga je probudila prilično interesovanje i radoznalost kritike kao djelo mladog početnika. Uspjeh je došao objavljivanjem knjige, „Tatarska pustinja“ (1940), koja je u roku od nekoliko godina prevedena na više jezika i izazvala mnoga odobravanja. Danas se ovaj roman smatra klasikom moderne književnosti. Njegove pripovijetke doprinijele su učvršćivanju slave Dina Bucatija kod šire publike. Za zbirku „Šezdeset pripovijedaka“ Bucati je 1958. godine dobio najugledniju italijansku književnu nagradu Strega. Zbirku „Prodavnica tajni“ pisac je sam priredio dvije godine prije smrti, „u nadi da ću upoznati ljude s najboljim što sam napisao“, kako je rekao.
Bonus video:
