Svirao sam bluz, u djetinjstvu, a da to nijesam znao. Dirke su mi bile rebra i lopta. Vitkost i kosmos. Teško se hrvati s poezijom Miodraga Raičevića, mog prijatelja. Traje to više od 12 nedjelja. Voskresenje: od zore do sutona. Znam svaki put da ću izgubiti al ne odustajem. Ima u tome nečeg od uličnog gospodstva. Gubiš a igraš, nisam Ham i zato Trči, Bota trči:
Ne sjećam se oko čega smo se posvađali brat i ja. Još smo bili u krevetima, maločas se probudili. Brat je bio stariji deset godina i znao je da me onako, iz šale, darne u žicu. Nije želio tuču s malom prznicom. To me je još više jarcalo. Pokrio je glavu rukama, dupli dekung. Tiho se smijao. Bijesan, u majici kratkih rukava, i u gaćicama, bos, strčao sam niz drvene basamake na Mansardi. Dvorište se bijelelo od snijega. Otvorio sam veliku kapiju dvorišta, lijevo Vardarska ulica, i stopala, mamili su me da trčim nekuda. Da trčim. Došao sam do kraja Vardarske, prošao česmu dr Keslera, kuće Gvozdenovića, kuće Krcunovića, Perovića i Zlopaša. Već sam između Gimnazije Stojan Cerović i Doma JNA. U Domu JNA gledao sam film Kuća na brdu. Robert Mičam, i njegov sin, mislim mladi Džordž Hamilton. Dječak, da bi dokazao da je odrastao, odlazi sam u lov na divljeg vepra...
Trči, Bota, trči...
Evo i mog omiljenog igrališta. Gotovo da je kao pravi fudbalski teren, sa stativama i prečkom od oblaka. Može da se igra i na ofsajd. Volim kad lopta može da osvoji veliki prostor. Vidim mog druga Filipa Filipovskog kako paradom brani i odbija loptu upućenu u desni ugao. Na tu loptu natrči Mikan Asović i sa 12 metara zapne u levi ugao, baš u 90. Fićo se hitro pridiže, i leti, leti prema lopti i vrhovima prstiju je prebacuje preko prečke. Trčim preko pustog igrališta.
Trči, Bota, trči...
Držim tempo. Ulazim u Grudsku mahalu, kuće Golovića sa velikom baštom i voćnjakom. Popa Mirčetu Golovića Italijani su izveli iz zatvora i proveli ga preko Gradskog trga s čaktarom o vratu. Bašibozluk gradski je seirio a pop Mirčeta se držao junački, kao njegova djeca partizani.
Izlazim na čistinu, rijetke kuće u daljini, pojačavam ritam. Čujem krv kako struji u venama.
Trči, Bota, trči...
Danas nema škole. Ni sjutra. Nema škole više nikad. Trčim prema rijeci. Rijeka Bistrica ljeti presuši, a zimi nabuja. Kod mlina Mijuškovića ima jedan buk. Tamo ću da skočim, da utonem. Sa mnom lete i pahulje iz našeg dvorišta. Osećam da mogu još dugo da trčim.
Trči, Bota, trči...
Ali već pod stopalama osjećam oblutke sa obale rijeke. Vidim jednu sigu uz koju mogu da se uspentram, pomoću šiblja, i odletim u buk. Čujem mlinski žrvanj, buk je sve jači. Bjelina i muzika vode.
Skoči, Bota, skoči.
Neko me snažno zgrabi. Brat. Ostali smo zagrljeni cijelu uru. Ćutali smo i drhtali. Četrdeset godina kasnije, moj brat je poletio kroz prozor hotela Sunce u Moskvi. Dimitrije, rođen u Ulcinju 8. oktobra 1940. - Moskva, 28. oktobar 1994. I ja sam poletio za njim, ali ne stigoh ga.
A sad majstor bluza Mijo Raičević, daje mi foru, ako budemo dalje bluzirali. I njegov Bluz leve cipele:
Zbogom, dečko. Nadam se da ćemo se opet
sresti. Jednom, kad sve ovo prođe.”
Kažem to svakom kad napuni šesnaest.
Otac mi je umro, nisam ni devet imao.
Ostavio nas je, ne mogu da kažem, prerano -
bilo je tek svanulo,
a ja sam već u sedam sedeo na klupi
koju je on sklepao, i pevušio:
“Ničeg nema boljeg na svetu,
nego što je par dobrih cipela.
Kad su obe tu, čovek se nekako
oseća ceo, bez obzira da li je,
crn ili beo.
Trenutno mi nedostaje leva,
al’ kad si crn to se podrazumeva.”
Bonus video:
