Nakon sedam godina rada na filmu “Poslije zime”, priznanje za reditelja i scenaristu Ivana Bakrača, ali i čitav tim, stiglo je u vidu potvrde da će ostvarenje mladog crnogorskog autora imati svoju svjetsku premijeru na jednom od najprestižnijih filmskih festivala - na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima (Karlovy Vary International Film Festival). Festival će biti održan od 20. do 29. avgusta, a film “Poslije zime” se prikazuje u okviru takmičarske selekcije East of the West Competition.
“Presrećan sam i ponosan jer je to zaista uspjeh jednog tima koji je strpljivo i posvećeno radio na filmu. U zadnje dvije godine je posebno bilo teško završiti i plasirati filmove, pa je ogromna privilegija biti pozvan i uvršten u zvaničan program bilo kog festivala s A liste, a za Karlove Vari sam naročito vezan jer smo tamo predstavljali film dok je bio u post-produkciji”, kazao je Bakrač “Vijestima” nakon što je premijera najavljena.
Film predstavlja glas jedne generacije, a kao takav donosi priču o prijateljstvu, brzom sazrijevanju, suočavanju s promjenama i životom, a glavne uloge tumače: Momčilo Otašević, Ana Vučković, Petar Burić, Maja Šuša i Ivona Kustudić.
Pored reditelja i scenariste Ivana Bakrača, na filmu su radili i producent Ivan Đurović, a koproducenti su Maja Ilić, Nikolina Zečević, Damir Terešak i Guillaume de Seille. Direktor fotografije je Dušan Grubin, montažu potpisuje Nataša Pantić. Dizajner zvuka je Dario Domitrović, a kompozitori su Alen i Nenad Sinkauz. Kostimografiju je radila Milena Miljković, a scenografiju Dragana Baćović. U produkciji su učestvovale crnogorske kompanije Artikulacija Film i ABHO Film, Akcija Film i Biberche Productions iz Srbije, Maxima Film iz Hrvatske i Arizona Productions iz Francuske.
Bakrač poručuje da je Crna Gora dobila jedan generacijski film koji je kod nas zapostavljen, a u razgovoru za “Vijesti” govori detaljnije o ostvarenju “Poslije zime” i otkriva da već radi na novom projektu.
Film “Poslije zime” nastao je u jednom vremenu i okolnostima koje su bile otežavajuće po kinematografiju, ali i društvo u cjelini. Kako je tekao proces rada i stvaranja ovog djela i kakav je osjećaj sada?
Baš ovih dana navršeno je tačno sedam godina od kad sam počeo s projektom “Poslije zime”. Pandemija je otežala samu završnicu produkcije i plasman filma, ali bilo je dosta otežavajućih okolnosti i prije pandemije. Sada to sve nije važno, čitav tim je bio strpljiv i presrećni smo što ćemo dugogodišnju posvećenost podijeliti s publikom.
Kakav film je dobila Crna Gora i koliko o tome govori selekcija za jedan od čuvenih “A” festivala? Imaš li neka očekivanja unaprijed, makar kada je publika u pitanju?
Mislim da se može reći da je Crna Gora dobila nešto što se može nazvati generacijskim filmom. Takve filmove često gledamo po svjetskim festivalima, postoje i selekcije fokusirane na isključivo taj podžanr, ali čini mi se da kod nas nijesmo imali film koji možemo predstaviti i na taj način. Očekujem da će publika moći da doživi glas jedne generacije. Neko će se identifikovati s tim glasom, neko ne, ali očekujem da će prepoznati autentičnost i iskrenost.
“Poslije zime” je priča o pet prijatelja rasutih po “ostacima Jugoslavije” koji u svojim kasnim dvadesetim pokušavaju da sačuvaju svoja prijateljstva, iako ih razdvajaju kilometri. O čemu film govori, koje sve teme otvara, s obzirom na to da se nazire motiv prijateljstva, ali i rasula koje je prošlost ostavila u amanet kao teret upravo generacijama koje danas imaju dvadeset i više godina?
Prijateljstvo je polazna tačka ove priče i tema koja mi je do kraja ostala, možda, i najvažnija u filmu. Otvorile su se, naravno, i druge bitne teme, koje su povezane, ali istraživanje prijateljstva među ljudima koji su na životnoj prekretnici i koji žive u specifičnim društveno-ekonomskim okolnostima, jeste suština ovog filma. Pet prijatelja, čije živote pratimo, provedu nas kroz razne situacije koje otvaraju prostor i za razne diskusije, postavlja se pitanje šta je za njih dom, čujemo njihov odnos prema prošlosti i tradiciji, prema patrijarhalnoj sredini u kojoj se razvijaju, ali nas oni uvijek vrate na ono što je najvažnije, a to je upravo tema prijateljstva.
Čini mi se da ovo ostvarenje dolazi u pravom društvenom trenutku za Crnu Goru, ali jednako i za bilo koju od država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Da li se i kako radnja filma razvijala i/ili mijenjala tokom snimanja i šta ste željeli da prikažete publici, s obzirom na to da ste i scenarista i reditelj?
Da, radnja filma se jeste mijenjala, ali ne suštinski. Najveći kompromisi i promjene u priči nastajale su usljed finansijskih neizvjesnosti, ali mislim da smo snimili baš svaki segment priče koji mi je bio važan i koji smo od starta željeli da prikažemo publici, a na tome sam zaista zahvalan produkciji filma. Sve što nijesmo snimili, a bilo je napisano, vjerovatno nije ni trebalo da se snimi. U radu s glumcima su se takođe dešavale manje izmjene u priči, ali to je i suština rada reditelja koji i pišu svoje filmove.
Navodi se u opisu: “Svi se trude da žive samostalne živote, daleko od patrijarhalnih korijena, ignorišući loše ekonomsko stanje i ratnu prošlost regiona u kom žive. Tokom jedne godine, od proljeća do zime, uviđaju da im se mladost naglo završava, iako je to logičan rezultat dugogodišnjeg eskapizma. Poslije zime, svako od njih mora izgraditi novi svijet za sebe”. Ima li i koliko (auto)biografskog u filmu ili nekim njegovim segmentima? Meni djeluje kao da će svaki budući gledalac pronaći sebe u ovom djelu...
Ja se zaista nadam da će svako moći da pronađe nešto “svoje”, to bi za mene značilo da imam uspješan film. Ali ne mogu reći da je baš autobiografski, makar ne u pravom smislu te riječi. S druge strane, mislim da svaki film mora imati neke elemente autobiografskog, da bi se autor uopšte mogao baviti njime. Priče mojih pet likova razumijem, osjećam da su mi se desile, iako ne baš onako kako sam to predstavio u filmu koji je fikcija. Svi smo nekada usporavali mladost, ili bili na bitnoj životnoj prekretnici.
Kada je u pitanju razvijanje filmske trake - koje teme te okupiraju i koja pitanja želiš da pokreneš i sebi i publici ne bi li došao do nekih odgovora, možda uopšte? Kazao si ranije da si prije filma pokušavao i s arhitekturom, slikanjem, plesom, fotografijom, ali tek u filmu shvatio da želiš da pričaš priče i da ti to najlakše ide upravo kroz film.
Nisam siguran koliko su mi odgovori trenutno važni, ali pitanja svakako jesu, i to je ono što me najviše zanima, kada pričamo o filmu. Ranije sam mislio da film mora dati odgovore, ali sada imam želju samo da istražujem, bez da se taj proces nužno završi odgovorom, može se završiti i pitanjem, ukoliko je to pitanje dovoljno inspirativno.
Kako je tekao tvoj put pronalaska sebe u kinematografiji i imaš li već možda neke planove za dalje?
Moj put tekao je kroz eksperimente. Radio sam kratke filmove koji su bili dosta različiti, ali su naravno imali i nešto zajedničko. Rekao bih da to i dalje traje, ne mislim da sam se još sasvim pronašao. To može da zvuči loše, ali ja mislim da je dobro. Želim da nastavim da eksperimentišem, i upravo to su moji planovi za dalje. Spremam novi scenario koji je potpuno drugačiji od “Poslije zime”, bavi se nekom sasvim drugom generacijom, ali sam siguran da će na kraju biti, u nekom smislu, logičan nastavak mog rada.
Spoljni faktori nas oblikuju, htjeli mi to ili ne
Kako gledaš na čitavu društveno-političku situaciju u zemlji i takozvanom regionu danas i koliko to sve utiče na tebe i tvoje stvaralaštvo?
Kao i moji likovi u filmu, ja se trudim da nestabilno političko i ekonomsko stanje ne utiče na mene, da mislim i radim onako kako se osjećam, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazim u određenom trenutku. Ali, mislim da to nije moguće, htjeli mi to ili ne, spoljni faktori nas oblikuju, kao i umjetnost koju stvaramo. Zavidim onima kod kojih to nije slučaj, ako takvih uopšte ima.
Film “Poslije zime” je koprodukcija Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Francuske, a pored toga kazao si i da je u pitanju uspjeh čitavog jednog tima. Koliko je podrška i saradnja važna u svijetu filma?
Neophodne su, jer bez toga nema filma. Budžeti za umjetnost i kulturu u našem regionu prosto nijesu dovoljni, pa su koprodukcije s drugim zemljama nužne. Ali to nije samo stvar finansiranja, da li možete snimiti sve što želite, onako kako želite, s određenim budžetom. Stvar je u tome da dobre saradnje sigurnije dovode film do odgovarajuće publike. Nije važno iz koliko zemalja je sastavljen tim, važno je da svi rade isti film, a ne svako svoj. U tom smislu, tim “Poslije zime” je bio i više nego uspješan.
Bonus video:
