CZK Tivat is back, and oh boy, it `s back! – rečenica kojom bi stranci najefikasnije opisali ono što je viđeno na „daskama koje život znače“ u atrijumu ljetnjikovca Buća-Luković u Tivtu, možda je i najbolji opis utiska koji je na publiku ostavilo premijerno izvođenje nove pozorišne predstave u koprodukciji tivatskog Centra za kulturu Tivat (CZK) – komada „Aplikacija Voland“.
Ne samo zbog skoro jednogodišnje pauze u pozoripnom životu Tivta uzrokovane koronom, već i zbog par posljednjih njegovih „tankih“ predstava poput „Gorske drame“ koje je producirao samostalno ili u saradnji sa Fakultetom fdramskih umjetnosti sa Cetinja, od CZK Tivat očekivala se nova, jaka pozorišna produkcija kojom će se ta kuća kulture vratioti na staze stare slave.
I „Aplikacijom Voland“ koju je po tekstu Milene Bogavac režirao Kokan Mladenović, CZK koji je na ovom priojektu koprodukcijski sarađivao sa Šabačkim pozoriptem iz Šapca, ne samo da se dostojno vratio, već je ovom predstavom postavio i nova mjerila do sada na ovim prostorima neviđene interaktivnosti pozorišta i publike.
Reditelj Mladenović i koautor ovog zanimljivog pozorišnog komada Marko Grubić, u „Aplikaciji Voland“ napravili su predstavu koja duboko provocira, ispituje granice slobode i manipulacije, izruguje se sa najnižim ljudskim porivima i glupošću, ali i bolno otrežnjujuće djeluje na gledaoce kojima minuciozno otkriva sve zamke viskokotehnološkog života kojeg danas živimo, po pravilu ga samo uzimajući „zdravo za gotovo“.
Polazeći od osnova srednjevjekovnog dramskog žanra moraliteta kao didaktičkog dramskog oblika čijin je cilj bio da promoviše poziotivne etičke vrijednosti jedne zajednice, „Aplikacija Voland“ u skoro dva sata impresivne igre i dešavanja na sceni koja pršte simbolikom, dolazi do ultramoderne interaktivne tehnološke igre između javnosti i kreatora aplikacija i programa za pametne telefone koja se u suštini, svakodnevno i odvija u životu svakoga od nas, a da većina to i ne primjećuje.
„Aplikacija Voland“ je naime, imerzivna pozorišna predstava koja se paralelno prati u fizičkom i virtuelnom prostoru, preko posebne aplikacije za pametne telefone.
Publika je pozvana da instalira aplikaciju, koja joj omogućava da tokom pozorišne predstave učestvuje u igrama, odabiru dizajna scene, i glasanju za omiljene junake, čime se direktno utiče na dalji tok scenske radnje.
Ovaj aspekt predstave funkcioniše kao klasična “navlakuša” kakvima se služe i brojni sadržaji na internetu i aplikacije koje svakodnevno koristimo ili krajnje nekritički, instaliramo na svoje mobilne telefone.
Šok koji uslijedi kasnije kada pozorišna publika koja se sve vrijeme zabavljala i igrala sa glumcima što je potiču na takvu interakciju, brutalno “osvijesti” i shvati što je zapravo sebi učinila i koliko je svaki čovjek koji u mobilnom telefionu instalira “Aplikaciju Voland” i nepročitavši ga, klikne “I agree” opciju ispod njenog disclaimera, sam sebe “prodao” na web-u, upravo je fantastično blasfemična.
Nelagoda, iznenađenje i nepatvoreni strah koji se jasno oslikava na licima mnogih u publici koji tek tada shvate da su nesvjesno ali dobrovoljno, sami sebe i sve svoje najdublje tajne, predali vještačkoj inteligenciji i njenim kreatorima, te manični pokušaji deinmstaliranja “Aplikacije Voland” nakon završetka igre na sceni, možda su i još bolja potvrda uspjeha reditelja i njegovog tima u misiji koju je Mladenović stavio pred sebe i svoje saradnike – potvrda bolja čak i od frenetičnih višeminutnih apauza kojim je gledalište na kraju pozdravio aktere ovog sjajnog komada.
Svemu tome doprinose sugestivna scenografija, simbolični kostimi, sjani songovi i muzika, te glasovi Rada Šerbedžije, Olje Bećković i Zorana Kesića iz off-a. Baveći se temom neomoraliteta i uloge pozorišta u novom visokotehnološkom svijetu, kao platforme za uspostavljenje novog morala i novih etilkih normi, “Aplikacija Voland” postavlja i pitanje postojanja samog Boga i njegove Riječi u odnosu na svemogući i sveznajući Internet, te upozorava da ljudi danas više žive virtuelne, nego sopstvene realne živote.
Odličan glumački ansambl u kome briljiraju Alekdandar Jovanović kao Sujeta i Jelena Ilić kao Đavo (mada ni Kristina Pajkić kao Anđeo i Miloš Vojnović kao Čovjek puno ne zaostaju za njima), čini da nakon odgledane “Aplikacije Voland” publika izađe ošamućena, ali duboko zamišljena iz gledališta.
Baš u u pravom maniru prosvjetiteljske misije i snage javne rječi pozorišta kao prvog masmedija i masovnog edukativnog sredstva, kakvim se taj vid umjetnosti afirmisao još od svojh drevnih početaka u antičkoj Grčkoj. Kapa dolje, maestro Mladenoviću!
Bonus video:
