Odnos Crne Gore prema vrijednom i vizionarskom arhitektonskom nasljeđu dovodi do razočaranja, prekida vjerovanja u kulturu sredine, a pritom se s poniženjem ruše dostignuća velikih umjetnika i stvaralaca koji u razvijeni(ji)m državama za svoja djela dobijaju najznačajnije nagrade. Renomirani arhitekta i akademik iz Slovenije, Marko Mušič, crnogorskoj javnosti poznat kao autor i glavni projektant Doma revolucije u Nikšiću i Spomen-doma u Kolašinu, u razgovoru za “Vijesti” govori o značaju arhitekture na život i sve procese u zajednici, ali i važnosti arhitekture za sudbinu budućih generacija, “proširavanje i pojačavanje nacionalnog identiteta u današnjem vremenu bezobzirne globalizacije”.
Mušič je krajem 2020. godine dobio najveće priznanje koje Republika Slovenija dodjeljuje na području umjetnosti, Prešernovu nagradu za životno djelo. Ipak, u razgovoru za “Vijesti” on promišlja i nanovo doživljava sopstveni rad u Crnoj Gori, sjeća se saradnje sa divnim ljudima, uživanja u crnogorskim pejzažima i srdačnom gostoprimstvu... A sagledavajući kompletnu situaciju iz riječi uglednog stvaraoca osjeća se tjeskoba usljed svega što se u međuvremenu dogodilo, a što je dovelo do banalizacije i degradacije njegovih projekata čija je vizija bila kulturni razvitak i prosperitet lokalne zajednice, ali i države.
S tim u vezi, prenamjena nikšićkog Doma revolucije i rekonstrukcija, kojom se ruši vizija grada i života u njemu, znači i rušenje čitave (potencijalne) budućnosti Nikšića, kaže autor i glavni projektant Doma revolucije. Djeluje da bi ga umjesto priznanja za njegov rad u Crnoj Gori dočekali oronuli projekti kojima se posvetio.
Velelepna zgrada Doma revolucije čuvala je vizionarsku ideju o Domu kulture koji bi u samom centru Nikšića potvrdio brojna dostignuća i pružio nove mogućnosti razvoju kulture i umjetnosti “Grada N”. No, Dom revolucije je decenijama vapio za rješenjem. Mušič se redovno odazivao na konsultacije, jednom prilikom izradio projekat programske prenamjene i revitalizacije Doma, urađen u tri varijante sa idejom o samoodrživosti, ali je 2012, iako autor, isključen iz daljih zbivanja i odlučivanja o sudbini Doma.
Pored toga, Mušič potpisuje i zdanje Spomen-doma u Kolašinu koji se više puta nalazio u izborima najatraktivnijih i najupečatljivijih arhitektonskih dostignuća na svijetu.
“Nije lako shvatiti, da je neko arhitektonsko djelo, koje je postalo ikona savremene arhitekture širom svijeta, u zemlji gdje se nalazi i koja ga je stvorila prepušteno propadanju i rušenju”, kaže Mušič.
O svemu tome Marko Mušič govori za “Vijesti”.
Ovogodišnji ste dobitnik najvećeg nacionalnog priznanja u Sloveniji, Prešernove nagrade za životno djelo. Ovo priznanje dolazi i kao kruna Vašeg cjeloživotnog rada, stvaralaštva i doprinosa društvu, kako u Sloveniji, tako i mnogo šire. Kako gledate na ovu, a kako uopšte na nagrade i priznanja?
Sva priznanja su prijatne pratilje, ali ta najviša nagrada za umjetnička dostignuća ima posebno značenje. Ujedno sam presrećan što je najprestižnija nagrada u Sloveniji poslije skoro 20 godina dodijeljena arhitekti i uopšte oblasti arhitekturi. Bilo bi, naime, neobično ako kao arhitekta ne bih naglasio značaj koji su našem slovenačkom nacionalnom identitetu pružili baš arhitektura, te umjetnost prostora kao takva. Sa ovogodišnjom nagradom arhitekturi simbolično je naglašena i potvrđena i naša zajednička potreba za kvalitetnom savremenom arhitekturom i uređivanjem prostora. U pitanju je segment neke nove renesanse arhitekture i umjetnosti prostora, koje ćemo ponosno dodati našem nacionalnom identitetu. A baš je to, dakle proširavanje i pojačavanje nacionalnog identiteta u današnjem vremenu bezobzirne globalizacije, naročito značajno jer se samo nacionalni identiteti mogu suprostaviti samopotvrđivanju velikih nacija sa argumentima snage i veličine.
Od svog početka pa do danas ste prolazili kroz različite stvaralačke faze, pa ipak ostali jedinstveni i dosljedni onome po čemu ste prepoznatljivi. Od čega to zavisi?
Dolazim iz porodice arhitekata, među kojima je istupajuća ličnost bio moj otac, akademik Marjan Mušič, polihistor, harizmatični profesor arhitekture te izvanredan i stručan pisac. Takva, arhitekturom obilježena atmosfera moje mladosti, vodila je, naravno, na njene studije.
Počeo sam i uspio vrlo rano. Nakon pobjeda na konkursima prvi je bio sagrađen Spomen dom u Kolašinu. Slijedili su domovi kulture u Bosanskom Šamcu, Bitoli, te u Nikšiću. Svečano otvaranje Univerzitetskog centra u Skoplju, navodno najvećeg kompleksa kojeg je slovenački arhitekt izgradio izvan Slovenije, desilo se u mojoj 33. godini. Arhitektura tih projekata se ubraja u okvir modernizma. U tome istupaju jasnoća i čistota volumena, te naglašeni plastički akcenat cjelokupne arhitektonske kompozicije koji uvijek proizlazi iz sadržajnih danosti i karakteristika. Potrebno je naglasiti i odličnu funkcionalnost, te jasnu tipologiju, dakle čitljivost programa, i namjenu unutrašnjosti u vanjskom izgledu. Izuzetan kvalitet jugoslovenskog modernizma je na svetskoj sceni naglasila i nedavna izložba u Njujorškom muzeju moderne umjetnosti (MoMA).
Drugo razdoblje je posvećeno prije svega arhitekturama sa naglašenom duhovnošću, simbolikom pa i sakralnošću, a to je u osamdesetim godinama uveo projekat nove crkve Kristovog učovečenja u Ljubljani. Sa njezinom spoljašnjošću, koja je podređena baroknoj crkvici pored koje je sagrađena, te sa njezinim unutrašnjim pezažom slobodnih i organičkih formi, sam se zavjesno udaljio od Plečnikovih crkvenih koncepcija te otvorio novo poglavlje u stvaranju savremene slovenačke sakralne arhitekture.
Ogromna osjetljivost, pieteta i duhovnost potrebni su i kod uređivanja spomen-parkova. Najprije sam pobijedio na velikom takmičenju za Spomen-park Jajinci kod Beograda te sam na tom iskustvu i sa sličnim principom simboličke krajine stvorio u Sloveniji i Park sjećanja Teharje. Na duhovnost i simboliku se nadovezuje takođe i uređivanje novog dijela centralnog ljubljanskog groblja Žale. Kada ulazimo u takav projekat dobro je imati pred očima Vitgenštajnovo (austrijsko-britanski filozof Ludwig Josef Johann Wittgenstein) uvjerenje da smisao etike i estetike otkriva neizrecivo.
U takvom saznanju uloga arhitekte te njegov rad na uređivanju groblja postaju prilično suptilni, osjetljivi i poduhovljeni. I to u čitavom rasponu od generalnog uređenja do krajnjeg detalja. I tu sam se odmakao od Plečnikovog uređenja starog groblja te sam se oslonio na vječitu aktuelnost antičke urbanistike. Svakako je interesantno, da poslije pobjede na konkursu uređujem i postepeno dograđujem novi dio centralnog groblja već više od 30 godina.
Među brojnim projektima biblioteka, kulturnih centara, dvorana, putničkih stanica ili individualnih vila kao i obnovama te revitalizacijama sjajnih ljubljanskih istorijskih arhitektura poput Narodnog muzeja ili Narodne i univerzitetne biblioteke Jožeta Plečnika, posebno uživam u gradnji novih crkava i drugih sakralnih i spomen sadržaja. Pošto mi je blizu renesansno uvjerenje da je arhitekta pozvan i za oblikovanje obilježja nacrtao sam i izveo i brojne takve malene arhitekture koje oživljavaju javni prostor Ljubljane i drugih gradova.
Projektovali ste čuveni Dom revolucije u Nikšiću... Da smo razgovarali prije godinu ili dvije vjerovatno bih Vas pitala da prokomentarišete to što zdanje poput takvog, nedovršeno, idalje stoji izgubljeno u centru grada... Šta se čeka(lo) i zbog čega? Danas je situacija pak drugačija. Čuvenih plavih stakala više nema. Ne znam šta se desilo sa moćnom pozornicom i koja joj je (pre)namjena. Svakako, prostor kojim se trenutno raspolaže dobio je određenu svrhu... Nažalost, nije u pitanju prostor za mlade, za kulturu, umjetnost, nijesmo dobili nacionalnu operu ili arhitektonski centar, spomen-dom kulturi, na primjer... Danas prostor velelepnog Doma revolucije ispunjava pretežno beton, a svoje mjesto u njemu su našli ogromni fitnes centar, butik sportske opreme, supermarket, u pripremi je i prostor za mesaru... Šta kao autor mislite o tome? Da li se vrijedi zadovoljiti time i kako? Šta nam uopšte preostaje? Pored toga, kako to utiče na Nikšićane? Odnosno, koliko arhitektura, građevinski projekti i investicije utiču na ljude, na građane - kako razvoj grada diktira kvalitet i stil života ljudi u njemu? Mnogo je pitanja...
Zaljubljen sam u Crnu Goru. U njenu herojsku istoriju koja je poput nekog drugog izdanja, drugog čitanja “Ilijade”, zaljubljen sam u njene prekrasne, dramatične i pitome, arkadijske pejzaže, te njezine divne ljude. Imao sam privilegiju da sam poslije pobjeda na konkursima u njoj izgradio tri značajna objekta: Spomen dom u Kolašinu, Dom revolucije u Nikšiću, te ugostiteljski objekat na Lovćenu.
Nikšić naravno dobro poznajem jer sam ga godinama posjećivao, tamo boravio i duži vremenski period jer je to zahtijevala gradnja Doma revolucije. Tom sam prilikom upoznao njegove divne građane i sklopio brojna prijateljstva. Stoga, jednostavno ne mogu shvatiti zašto Nikšićani sadašnjosti mrze taj (predviđeni) centar kulture, obrazovanja, duhovnosti i mladih, koji su predano te sa velikim samoodricanjem stvarali njihovi roditelji i to u plemenitoj želji, da svojoj djeci omoguće bolju budućnost te šansu za jednakopravno uključivanje u globalizovanu realnost svijeta novih vremena.
Srušiti prostore biblioteke i studija za umjetnost te kreativni odgoj mladih radi uređenja mesare! Pa to prevazilaci i čuvenu (Ray) Bradburyovu diaboličku fantaziju. Uistinu bi sadašnji događaji sa nikšičkim Domom revolucije mogli postati jedno od posebno jakih, ironičnih i apsurdnih poglavlja u njegovom distopijskom romanu “Fahrenheit 451”. Kao i realizacija vizionarske pjesme “All Falls Down” koju je snimio Alan Walker par godina prije rušenja u Domu revolucije - i to baš u prostoru foruma građana, u sada srušenom fokusu gradskog društvenog života...
Primio sam nekoliko pisama nikšićkih intelektualaca, doktora medicine i drugih „starosjedilaca“ kako su se nazvali. Zgranuto su me informisali o tome šta se događa sa Domom revolucije i poslali linkove do emisija o njegovom rušenju. Neki su me u očaju zamolili da intervenišem i da stanem ispred crnogorskih medija, ne znajući da su me poslije 2012. godine namjerno odstranili, praktično odsjekli od Doma revolucije, da bi lakše sproveli svoj stravični scenario. Dakle, rušenje Doma revolucije znači i rušenje dijela moje prošlosti, ali i dijela čitave budućnosti Nikšića.
Žao mi je što moram da Vam prenesem i stanje u kojem se nalazi Spomen-dom u Kolašinu, a u kojem su dugo kancelarija opštinske administracije, nekoliko političkih stranaka i tako dalje... Rado bih Vam poslala fotografiju koja je kružila društvenim mrežama, a koja je uticala i na to da se grupa građana ujedini i počne tražiti rješenje za stanje u kojem se taj Dom kulture nalazi... Čini se da godinama, decenijama u očuvanje simbola Kolašina nije uloženo ni centa... Šta bi trebalo uraditi sa njim, kako ga obnoviti, rekonstruisati, kako mu danas vratiti onaj sjaj koji ste mu udahnuli svojim projektom?
Nije lako shvatiti, da je neko arhitektonsko djelo, koje je postalo ikona savremene arhitekture širom svijeta, u zemlji gdje se nalazi i koja ga je stvorila prepušteno propadanju i rušenju. Arhitektura Doma u Kolašinu bezbroj puta je objavljivana u prominentnoj publicistici. U pregledu 200 arhitektura svijeta u zadnjih sto godina čak sa fotografijom na “duplerici” u čuvenoj knjizi “This Brutal World” poznate londonske Izdavačke kuće “Phaidon”. Bila je predstavljena na Bijenalu u Veneciji te na nedavnoj izložbi u njujorškoj MoMi.
Uz to je zahvaljujući inicijativi Kolašinca Milana Rakočevića u programu “Modern century” prestižne neprofitne organizacije “World Monument Fund” između odabranih arhitektura svijeta postigla drugo mjesto. Bio sam presrećan kada sam u “Pobjedi”, koju su mi poslali u maju 2017. godine pročitao „Spomen dom viceprvak svijeta“.
Izgleda da u Crnoj Gori ne postoji interes za zaštitu arhitekture modernizma o čemu govori i nedavno poniženje, uništenje vizuelnog prostora sjajnog hotela “Podgorica”, remek-djela najveće crnogorske arhitektice Svetlane Kane Radović. Nažalost, u takvim situacijama dolazi do prekida vjerovanja u kulturu određene sredine. Dolazi do razočaranja na koje me je nekada iz vlastitog neprijatnog iskustva kod nekih crnogorskih projekata upozorila draga Kana, sa kojom sam bio veliki prijatelj.
Da li Vas je nekada neko iz Crne Gore kontaktirao kako bi se konsultovao? Ako jeste, kojim povodom i da li ste se odazvali, a ako nije - da li biste se sada odazvali i da li biste bili zadovoljni tim pozivom?
Dom revolucije sam redovno posjećivao sve od prekida izvođenja radova. Sakupljao sam dokumentaciju, razmišljao o njegovom dovršavanju i oživljavanju, davao intervjue i sarađivao u razgovorima o mogućnostima cjelokupne ili postepene revitalizacije. Lično sam aktivno učestovao i u akciji čišćenja Doma, koji je u međuvremenu postao odlagalište smjeća. Opštinske funkcionere i druge sam upozoravao na opasnost posjete nezaštićenom gradilištu, a koje su uzele tolike živote samo zbog nespremnosti. Predlagao sam da se pristup onemogući, što se u čitavom periodu nije realizovalo nego se cinično prebrojavao broj stradalih.
Kada me je 2008. godine u prostorijama naše Akademije nauka i umjetnosti, gdje sam bio tada potpredsjednik, posjetio ministar za kulturu Crne Gore, gospodin prof. mag. Branislav Mićunović radosno sam prihvatio njegovu molbu te se pridružio aktivnostima koje su 2009. godine rezultirale i odlukom Vlade Crne Gore da se Dom revolucije ne ruši. Tom prilikom sam imao poduži, apsolutno afirmativni intervju u “Nikšićkim novinama”. Naglasio sam da je Dom kulture, obrazovanja i mladih centar koji Nikšićanima ne samo da treba nego ga i zaslužuju, a tu je i njegovo značenje u odgoju i duhovnom formiranju budućih generacija. Na toj osnovi i u tijesnoj saradnji sa gospodinom ministrom te u poštovanju njegove vizije da Dom revolucije postane Crnogorski centar savremene umjetnosti, izradio sam projekat programske prenamjene i revitalizacije Doma. Urađen je u tri varijante u kojima su različiti odnosi između umjetničkih i kulturnih sadržaja, te površina za poslovne djelatnosti, trgovinu, ugostiteljstvo itd., koje bi omogućavale ekonomsku osnovu za održavanje Doma. Projekat smo zajedno predstavili i predsjedniku Crne Gore gospodinu Milu Đukanoviću. Kasnije, dakle nakon 2012. godine kada smo se dogovarali o izradi master-plana, iako sam autor, isključen san iz daljih zbivanja. Novi projekat rekonstrukcije koji su izradili drugi arhitekti, kuratori crnogorske izložbe na venecijanskom bijenalu je odmah poslije zvaničnog najavljivanja realizacije prešao u bestialno (zvjersko) rušenje tog plemenitog, humanog i humanističkog zdanja.
Kada me već pitate, možda jeste neobično da i poslije svega toga, odnosno pored svega toga, ostajem uvijek spreman za saradnju na obnavljanju i novoj, aktuelnoj revitalizaciji mojih autorskih radova.
Za Vaš stil se vežu termini “filozofija arhitekture” i “počast tradiciji”, tu je neizostavno i Vaše promišljanje istorije nekog podneblja, pažljiva kompozicija i studiozno pristupanje simbolima, simboličnosti zdanja i tako dalje. Koliko je arhitektura zapravo spoj mnogih segmenata života, umjetnosti, civilizacija, stilova?
U “Zimskoj bajci”, jednom od najlepših Šekspirovih kasnih radova, postavio je Leontes čuveno pitanje „Ko je ikada video dleto koje vaja dah?“. Ne dakle dleto koje vaja kamen ili les. I takođe, ne dleto koje vaja lažnu Hermioninu statuu, koja je uistini ona sama. Nego dleto koje vaja dah, koje vaja život. Ta Šekspirova misao o dletu koja vaja život je dakle ponajbliža jednoj metaforičkoj definiciji arhitekture. Arhitekture kao sa čudotvornim dletom izvajane obredne posude, pehara u kojem se odvijaju naši životi, životi onih ispred nas te životi onih, koji dolaze iza nas. Čovjek se dakle rodi, živi i umire u svijetu arhitekture. Ona ga odgaja i obrazuje, stvara njegove osjećaje te daje punoću i duhovnost njegovom životu. Stoga je arhitektura rođena davno prije rođenja ostalih umjetnosti iz silne nužde da izrazi najdublje potrebe i poruke društva i njezinih stvaralaca. Tako je velika i nezaobilazna odgovornost arhitekture i oblikovanja prostora, koji će zbog njihove trajnosti i poslije odlaska njihovih investitora i graditelja sudbonosno utjecati na nove generacije i na kvalitet njihovih života u tom istom ambijentu.
Da li trenutno radite na nečemu, da li ste razmišljali možda i o nekom dokumentarnom projektu kojim biste objedinili svoje stvaralaštvo?
Trenutno izvodim jedan veliki i značajni dio novog dijela centralnog ljubljanskog groblja Žale. Istovremeno nastaje projekat svečane, simbolne aleje koja će poput carda rimske urbanistike konačno udružiti i povezati stari i novi dio groblja u jedinstvenu pietetnu cjelinu. Tu su i drugi projekti, koji mi predstavljaju stvaralački izazov i životno zadovoljstvo. Naravno uz sviranje klavira i moje omiljene klasike.
Što se tiče publikacija do sada je izašlo deset monografija o mojoj arhitekturi, najviše u izdanju Naučnog instituta Filozofskog fakulteta ljubljanskog Univerziteta i Slovenačke akademije nauka i umjetnosti. Monografija Kolašin i Lovćen, koja je izašla u odvojenim verzijama na crnogorskom, slovenačkom i engleskom jeziku bila je zajednički projekat Crnogorske akademije naujka i umjetnosti i Slovenačke akademije nauka i umjetnosti, te je pored ostalog pokazala potrebu za međunarodnu saradnju nacionalnih akademija na području umjetnosti i kulture. Brojni projekti su objavljeni u domačoj i stranoj publicistici prestižnih izdavača, u izložbenim katalozima kao i u edicijama Slovenačke i drugih, stranih nacionalnih akademija u kojim smo predstavljeni umjetnici, njihovi članovi.
Da li biste nešto dodali ovom razgovoru ili poručili čitaocima?
Ponajprije poručujem ljubav prema vlastitoj zemlji, njenim ljepotama, njenoj istoriji i kulturi te divnim sugrađanima. Jer ta ljubav obuhvata i poštovanje vlastitog identiteta te iskonsku potrebu za njegovo jačanje, obogaćivanje i uveljavljanje. A time i brigu za arhitekturnu baštinu u kojoj ima posebno mjesto u svijetu visoko cijenjena i vredovana modernistička arhitektura te njezina velika stvariteljica, vaša arhitekta Svetlana Kana Radović. A prije svega, traženje ravnoteže između banalnosti sadašnjeg potrošačkog društva te humanih i humanističkih izaslanstva i ideala sa kojima tek postajemo civilizirani ljudi.
Nekada su arhitekte znali šta, ali ne i kako; danas je obrnuto
Kao arhitekta koji za sobom ima više od pola vijeka rada, šta mislite o arhitektonskim projektima danas?
U arhitekturi je između prošlosti i sadašnjosti bitna razlika. Nekada su arhitekti znali šta, ali nijesu znali kako. Danas znamo kako dok često ne znamo šta. Nekada su dakle arhitekte, kao i njihovi naručioci znali šta žele, kakvo arhitekturno doživljavanje traže. Ali je prošlost vrijeme ograničenih mogućnosti izvođenja. Danas možemo realizirati skoro pa sve što želimo. Brz i snažan napredak tehnike i tehnologije otvara zamalo neograničene nove mogućnosti. Ali je naš problem, da pored svih tih mogućnosti ne znamo što zapravo želimo stvoriti. I to će biti glavni problem arhitekture budućnosti. Tehničke i tehnološke mogućnosti će biti zamalo bezgranične. Ali će kod svega toga arhitektura sve teže sačuvati ravnotežu između racionalnog i iracionalnog, dakle primat duhovnih, simboličkih i umjetničkih sadržaja. Poseban izazov arhitekture budućnosti će stoga postati traženje i uspostavljanje ravnoteže između inženjerskog i humanističkog izaslanstva, kao i traženje vrijednosti svake dobre arhitekture, da je humana i humanistička, ali i da su se u njoj spojili tradicija i vrijeme njezinog stvaranja.
Ciljevi i putevi nastajanja umjetničkog djela su neobični
Šta zanemarivanje umjetničkih spomenika prošlosti, govori o jednoj državi/društvu u 21. vijeku? Da li je ranije odnos prema arhitekturi, okolini, zajednici, bio obzirniji i od čega to zavisi?
Već sam na početku našeg razgovora naglasio značenje nacionalnog identiteta jedne manje zemlje i njegovu sudbonosnu nužnost u savremenosti bezobzirne globalizacije. Takve se nacije, uništavanjem onog najboljeg što imaju, same prepuštaju brisanju sa kulturnog i civilizovanog atlasa svijeta.
Kakvi spomenici, arhitektonska zdanja, koliko jedinstveni, originalni i dugotrajni (iz 21. vijeka) ostaju u nasljeđe budućim generacijama? O čemu će današnja gradnja svjedočiti?
Moramo biti svjesni da nema razlike između velikih i malih projekata, jer nije nužno da će biti veliki projekti i velike arhitekture kao i obrnuto. Na to nas opominje Borominijeva rimska crkvica sv. Karla pored četiri fontane. Ona je toliko malena, da bi je mogli sakriti u jednu od četvorice gigantskih Bramantejevih potpora Mikelanđelove kupole bazilike sv. Petra u Rimu. Pa ipak je ta, minijaturna crkva jedno od najvećih arhitektura svih vremena. Kao i činjenice, da su ciljevi i putevi nastajanja umjetničkog djela neobični te konačni rezultati neočekivani. Grofu Kejserlinkgu njegov je čembalist preko noči svirao za baš tu namjenu naručene i napisane Bahove kompozicije, da bi sa njima tješio grofovu nesanicu. Ali su danas te kompozicije, koje su nastale kao neobična, čak neznačajna narudžba, dakle “Arija sa trideset variacija”, koje su po grofovom čembalisti poznate i kao Goldbergove variacije, jedno od najljepših remek-djela u muzici uopšte. Tako nijedno, bilo kako naglašeno, izaslanstvo nove zgrade zdaleka ne obećava dobre arhitekture.
Stajati na tlu i posegnuti za oblacima
Vaš moto je, ako ne griješim, “udahnuti dušu svakoj zgradi”... Da li se zaista vodite time i da li, uz dušu, ostavljate i lični pečat?
Za razliku od drugih klasičnih umjetnosti, u arhitekturi se sve od njezinog rođenja susreću i prepliću racionalno i iracionalno. Sa jedne strane, dakle, sve ono realno - upotrebljivost, funkcionalnost ili materijalizam, dok sa druge strane duhovnost, simboličnost pa takođe ritualnost i sakralnost, kao i svi oblici umjetničkog. Dakle, sve to što uzdiže arhitekturu iznad građevinskog horizonta.
Giotto je mogao slikati točkove koji se ne bi mogli okretati, ptice koje ne bi mogle ljeteti, konje koji ne bi mogli hodati ili palate koje ne bi mogle stajati. Ali je sve to što je u svijetu mašte velikog gotskog majstora najljepše, sve ono iracionalno potrebno u arhitekturi profinjeno i suptilno, sakriveno i tajno udahnuti u njezinu, na prvi pogled bezkompromisnu racionalnost, pragmatičnost i upotrebljivost. Stoga sam već na početku stvaralačkog puta formirao svoj moto: Stajati na tlu i posegnuti za oblacima. Dakle: stajati na tlu, u okruženju upotrebljivosti, funkcionalnosti i materijalnosti. Zatim posegnuti za oblacima, posegnuti po duhovnosti, simbolici te svim umjetničkim horizontima, koji daju arhitekturi njen smisao i vrijednost. Tako i moto, kojeg spominjete, da je potrebno svakoj zgradi udahnuti dušu što je naravno moguće samo sa promišljenom i individualnom autorskom kreacijom. Značajno je naime samo jedno, stvarati kvalitetnu, dobro čitljivu te namjenski spodbudnu arhitekturu koja daje našem prostoru i životu u njemu smisao i cijenu.
Ja sa jedne strane pokušavam pronaći što bolju ravnotežu između racionalnih i iracionalnih izaslanstava arhitekture. Sa druge strane mi je blizu arhitektura za sva vremena. Humanistička arhitektura, koja proizlazi iz prošlosti, iz njene istorije i tradicije, koja je dobra u sadašnjosti pa će ostati kvalitetna i u budućnosti. Dakle, arhitektura koja prevazilazi uticaj trendova i trenutnih modnih promjena. Uvjeren sam, takođe, da arhitektura mora poštovati prostor u koji je ugrađena. Da su u njoj prisutni genius loci, dakle karakteristike lokacije i lokalne tradicije. Naravno, sve to je potrebno, individualno i kreativno, stvaralački reinterpretirati te izraziti vlastitim arhitekturnim jezikom.
Bonus video:
