Ovih dana prisjećamo se savremenog srpskog, crnogorskog i jugoslovenskog pjesnika Spasoja Paja Blagojevića, koji je rođen prije 75 godina, a prije 33 godine tragično izgubio svoj život u 42. godini. Mnogi ga se sjećaju po energiji koju je ostavio u nikšićkom književnom klubu i u UKCG, po plodonosnoj saradnji sa UKS-u, i posebno kao osnivača veoma uspješne i poznate pjesničke smotre u Pivi, nekada najveće u SFRJ. Sjećaju ga se mnogi i po buntovničkom životu i brojnim sukobima sa tada vladajućom jednopartijskom ideologijom. Koliko je njegovo djelo ostavilo traga vidjelo se i prije pet godina, u Nikšiću, kada je promociji njegovih sabranih pjesama (po dotad nezapamćenoj ciči zimi) prisustvovalo gotovo 200 duša. Tako će i ove godine, kao i u svim dosadašnjim, pjesničko okupljanje u Pivi predstavljati svojesvrsnu odu životu, a život otklon od smrti, čak i one koja je stala na put Spasoju Blagojeviću. Ta, ovozemaljska smrt nije mu mogla ništa, jer je on, zajedno kroz svoju pjesničku riječ i naše čitanje, samo nastavio dalje.
Književna kritika ukazala je tokom 80-ih godina na „svevremeni“ ton njegovog stiha. Poetski pojmovnik Blagojevića definiše široki asocijativni krug - od zavičajnog duhovnog reljefa, snažne istorijske potke, redukovanih, gotovo isposničkih dnevnih životnih realija, do imaginativnih mitskih prostora, zaumne galaksije i filozofskih solilokvija nad egzistencijalističkim usudom prolaznih ljudskih sudbina. Pišući o Blagojeviću, u pogovoru prvog toma njegovih Sabranih djela, Mihailo Perošević naglašava da je dovoljno “ovlaš zaviriti u poetske strukture koje upućuju na izuzetnu kompleksnost i hermetičnost pjesničkog izraza koji vrvi od simbola i asocijacija”, pa ustvrditi da je “teško primijeniti pravila kojima je moguće situirati Blagojevićevu poeziju”. Dodajmo samo da takvu poeziju, koja je bila savremena i prije 40-50 godina jednako koliko i danas, neizostavno doživljavamo vizionarskom. Išla je ispred vremena.
Uvijek u pokretu
Kod Blagojevića, sve čega se dotakne prolazi kroz veoma strogu procjenu njegove Riječi. A Riječ je, istovremeno i stvarna i maštovita, teška, neizvjesna, lakokrila i tužna, obećavajuća i poništavajuća. U takvom galimatijasu (ne)mogućnosti, i sam život postaje čudesan i nepredvidiv. Pjesnikova percepcija isijava posebnom nadrealnom snagom, bilo da se radi o “opipljivom” tematu, kao što je njegov zavičaj, bilo o Prirodi, kao zemnom reljefu postanja, ali i fenomenu kosmičkog, u kojem je ponikao i sam Blagojević, i koji je sa svojim mitskim nasljeđem bio u dosluhu sa božanskim - reljefu iz kojeg isijava tragički podtekst antičke drame. Za ovog pjesnika svaki životni detalj ima svoj dublji arhetip, kao i vrijeme koje počiva na interaktivnoj uslovljevnosti: nikad nije samo prošlo, ili samo sadašnje, a najčešće korespondira sa budućim koje se, a da toga nijesmo ni svjesni, već taloži u našem biću i našoj psihi, čineći nas još ranjivijim i besperspektivnijim. U stihovima ovog pjesnika je, inače, malo svijetlih tačaka, a rijetko i oduška i primirja. Svaki damar je kao uskovitlana energija, čije efekte iščekujemo sa strahom ili strahopoštovanjem, zavisno od toga koliki smo zanesenjaci ili izgubljenici, pokajnici ili marginalci…Otuda je Blagojević uvijek u pokretu, čak i kad “utvrđuje” cijenu tradiciji i kolektivnom miljeu iz kojeg i sam potiče. On svoju misao pomjera ka unutrašnjosti sopstvenog iskustva, bivajući često gnomičan u izrazu, povremeno i nedovoljno transparentan u svom poetskom naumu, ali siguran u svoju intuiciju i tragalačku opsesiju da dešifruje sve ono što ga, kao misleće biće, dotiče, izaziva i svojom nepredvidljivošću istovremeno i plaši i privlači.
Gojko Antić, koji se bavio Blagojevićevom poetikom, pa i zbirkom “Tuce bolesnih noževa”, kaže za jezik Blagojevićeve poezije da je “maksimalno čist, savršeno slobodan, logičan, baš kao i jezik kojim ljudi svakodnevno govore“, a da se „preuzete fraze i izrazi iz običnog govora preoblikuju i značenjski transformišu do simbola”. Antić ovim samo potvrđuje istinu da pjesničke riječi, iako kreću od teksture običnog govora, nikada nijesu eksplicitne i dovršene, jer svoju punoću i značenjski spektar postižu tek kroz asocijativnost i simboliku, kroz pročišćenu intenziviranu formu, za čije je dešifrovanje čitaocu potrebno dodatno umijeće čitanja, a koje zahtijeva taj, kako bi Antić rekao, “nemi vid važnih poruka”.
Nepresušno trajanje
Spasoje Blagojević je rođen 1. juna 1946. godine na Pivskom Oku, kao šesto od osmoro djece protojereja Đurka Blagojevića (1903-1958) i Savete, rođene Blečić. Osnovnu školu je završio na Goransku. Gimnaziju je pohađao u Nikšiću, a završio u Gornjem Milanovcu. Studirao je na Univerzitetu u Beogradu, i učesnik je studentskih demonstracija 1968. godine. Radni vijek proveo je u Plužinama, gdje je uspješno organizovao Književne susrete Pjesnička riječ na izvoru Pive. Njegovim imenom ustanovljena je i Nagrada za mlade pjesnike, za koju desetine mladih pisaca već decenijama konkurišu svojom prvom knjigom i tako čuvaju ne samo uspomenu na poetski kosmos Spasoja Blagojevića već i na smisao i nepresušno trajanje pjesničkog čina uopšte.
Poeziju je objavljivao od 1968. godine u mnogim listovima i časopisima. Publikovao je zbirke pjesama Prije nepoznatog vjetra, Naslov dana, Idem da je volim, Tuce bolesnih noževa, Prst olovka i Uziđivanje sjenke, kao i Antologiju savremene jugoslovenske poezije „Oko“ i roman Edipova kći.
Osobenim odnosom prema političkim, društvenim i kulturnim zbivanjima, zalaganjem za demorkatiju i socijalnu pravdu u ondašnjem jednopartijskom sistemu postao je jedan od simbola crnogorske avangarde tokom 80-ih godina prošlog vijeka. Zbog takvog angažmana, budno ga je “pratila” i tadašnja komunistička UDBA, o čemu je pisano poslije njegove smrti. U Blagojevićevoj zaostavštini ostale su bogate kolekcije knjiga i antikviteta - starih predmeta i gramofonskih ploča iz zlatnog doba rokenrola.
Život je izgubio u saobraćajnoj nesreći 31. oktobra 1988. godine, zajedno sa svojim kolegom pjesnikom, 27-godišnjim Radulom Željkom Damjanovićem, na povratku sa Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu.
Bonus video:
