Sedam žena nakon više od godinu ponovo juriša na Don Kihotove vjetrenjače, a zapravo vjetrenjače današnjice i sa pozorišne scene progovaraju, viču, vrište o problemima i dilemama savremenog društva i (položaju) žena u takvom okruženju. Sedam crnogorskih glumica predstavom “Don Kihot” u režiji uglednog reditelja Andraša Urbana otvorilo je preksinoć pozorišni segment Barskog ljetopisa.
Ovo ostvarenje rađeno je po istoimenog romana Migela de Servantesa, a dramaturgiju je uradila Vedrana Božinović. Publiku su sa scene na položaj žene u 21. vijeku podsjetile: Branka Femić Šćekić, Vanja Jovićević, Kristina Obradović, Sanja Popović, Jelena Simić, Branka Otašević i Anđelija Rondović uz muzičku pratnju Ane Vukazić na klaviru i Milene Kankaraš na bubnjevima. Scenografiju predstave potpisuje Smiljka Šeparović Radonjić, muziku je uradila Irena Popović, dok su kostimi djelo Line Leković.
Pored ostalog, Urban i ekipa se u ovom projektom bave i prepoznavanjem donkihotovskog u sebi, jednako kao i u društvu oko sebe, te obračunavanjem individue same sa sobom isto kao i sa društvenim licemerjem i manipulacijama.
Jedna od glumica, Jelena Simić priznaje da je jedva čekala da se sa ovim komadom ponovo nađe na pozorišnim daskama, ovoga puta na Ljetnjoj pozornici Doma kulture u Baru.
“Jedva smo čekale ovu izvedbu jer volimo ovu predstavu i uigrane smo. Kada je predstava tako stabilna, očigledno da nije teško vratiti je nazad. Dan prije igranja u Baru imale smo probu i bile smo prezadovoljne kako je prošla. Valjda i podgrijane željom nakon tolike pauze sve je prošlo uspješno, a publika je lijepo reagovala. Posljednje igranje koje smo imali bilo je baš na ovoj sceni u septembru”, podijelila je Simićeva utiske nakon igranja.
Predstava “Don Kihot” je rađena u koprodukciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i Barskog ljetopisa, a premijerno je izvedena 2019. godine na Barskom festivalu. Kako i u samoj predstavi kažu - u “najljepšoj zemlji na svijet’” sporo se sve mijenja, pa ni pogled na ženu i njen status za ovih nekoliko godina koliko se ista igra nije puno promijenjen.
“Dan prije igranja, ali i na sami dan igranja predstave, smo komentarisali kako su neke stvari koje se pominju u našem ‘Don Kihotu’ još gore nego u tom momentu kada smo pravili ovaj projekat. A opet, imate ljude, čak i iz našeg posla, koji su bili skeptični prema tome o čemu predstava govori tvrdeći da ‘nije to tako’. Kao da je društvo podijeljeno kod nas i ljudi misle da ako se kod njih, u njihovoj porodici ili bliskom okruženju, takve stvari ne dešavaju i oni tome ne svjedoče, da toga nečega nema i ne postoji. A svega toga ima, ne samo u našoj zemlji, već i u čitavom regionu. Ne znam koji je recept da se to izliječi, ali možda i ova predstava može da bude jedan od metoda... Naravno, ne koja vodi ka izlječenju jer je to vrlo kompleksno, već nešto što ljude osvijesti, kao neka šok terapija. Kad se sretneš sa tolikom količinom tako važnih i teških tema, vjerujem da ne možeš da izađeš ravnodušan nakon toga, odnosno nakon ove predstave”, sigurna je Simićeva.
Termini poput “kučka”, “biza”, “glupača”, samo su neki od onih koji se upućuju ženama, a koji se pominju u predstavi. Uz to, obraćanje sa “ćuti” i/ili “začepi” suočava publiku sa realnošću i ostavlja tjeskobu i gorak ukus istine sa kojom se prisutni suočavaju. Na pitanje da li i koliko njima kao akterima i (ko)autorima projekta kompletna priča ostavlja “knedlu u grlu” dok igraju na sceni i nanovo proživljavaju tu priču, Simićeva kaže: “Nama je uvijek isto, još od proba, jer ova predstava je nastala iz naših priča i improvizacija. Svi segmenti koje čujete kroz songove i scene, osim onih koji su izvučeni iz romana, isprepletani su sa našim pričama i iskustvima ljudi i žena koje mi poznajemo. Zato je to pravo, istinsko i životno, nije fikcija. Sigurna sam da u publici bude dosta ljudi koji se pronađu u tome. Istina je da žene sigurno reaguju intenzivnije od muškaraca, ali znam i pripadnike jačeg pola koji su klimali glavom i govorili da to jeste tako, koliko god se mi branili od toga”, zaključuje Jelena Simić.
Program Barskog ljetopisa nastavlja se večeras i biće u znaku književnosti, a roman “Kastigulja” ispred Dvorca kralja Nikole predstaviće autorka Jasenka Lalović u 21 čas. Roman predstavlja treći dio trilogije “Brda od pelina” koju, sem “Kastigulje”, čine i romani “S one bande moje gore” i “S ove bande moje gore”. “Kastigulja” je još jedna priča “o jednom vremenu i jednom prostoru i ženi u tom krugu”, najavljuju iz Barskog ljetopisa.
Filmsko veče posvećeno studentima i njihovim ostvarenjima
Kratkim filmovima studenata Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja: „Pomoz Bog“, „Bars, Walls“, „Vremenska kapsula“, „Velika dostignuća“ i „Praskozorje“ sinoć je nastavljen Barski ljetopis.
“Ovogodišnji program filmskog segmenta Barskog ljetopisa je koncipiran tako da ponudi prostor najznačajnijim institucijama u Crnoj Gori, a koje se po prirodi posla i djelovanja bave filmom. Samim tim je krucijalno da se filmsko veče posveti studentskim filmovima jer oni su početak profesionalnog angažmana bilo kojeg filmskog stvaraoca. Zbog toga nije slučajno izabrano da prvo veče bude posvećeno studentskom filmu. U razvoju svakog umjetnika - slikara, književnika, ključan je prvi rad, tako je i u filmu. Filmski stvaralac stasava snimajući studentske filmove i zbog toga prikazujemo najbolja ostvarenja nastala na FDU u posljednjih nekoliko godina”, istakao je Milija Šćepanović, selektor filmskog i pozorišnog programa Barskog ljetopisa.
Filmovi koji će biti prikazani već su predstavljeni na nekim festivalima.
“U pitanju su filmovi koji su bili uspješni na studentskim festivalima, festivalima kratkometražnog filma, osvajali nagrade i koji su na osnovu toga selektovani da predstavljaju grupu najboljih filmova snimljenih na FDU sa Cetinja u posljednjih nekoliko godina. Takvi filmovi po pravilu nemaju komercijalne projekcije, nego su isključivo vezani za festivale. Zbog toga je prednost ove projekcije da se ti filmovi prvi put mogu prikazivati i ‘običnim ljudima’ i to besplatno”, napomenuo je Šćepanović.
Bonus video:
