Velika borba rađa velikog pjesnika. Dešava se to usred same borbe. A dešava se da pjesnik krene za njenim zovom. Ivan Goran Kovačić osjeća duh pravdne borbe, napušta udobni zagrebački stan, kreće prema planinama u kojima vijuga duga kolona partizanskih boraca. Nazor je već u koloni, Titov naprijed, odjekuje kroz gudure i klance. Iz bosanskih planina pisaće majci pismo u kom kaže: “Majko, nikad u životu nisam bio sretniji.“
ZOV LJUDSKOSTI I SUDBINE
Ide prema sopstvenoj smrti, da bi se rodila pjesma. On to nepogriješivo osjeća. Vidi svoj hum. Ali ide naprijed, naprijed se mora. Neizbježni zov koji se ne da izbjeći. Zna da borbi treba pjesnik. On je taj koji je mora opjevati.
Zov je neodoljiv, miris paljevine:
.................................................
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke opijela;
Sve što je život sijao i smrt žela.
Kako da ne ode? Preče u tom času ne postoji. Zna da Homera nije bilo, ne bi znali za Trojanski rat. Zna da je poezija iznad Istorije. Zna da je Eshila rodila bitka kod Salamine. Iz te borbe se rodila Grčka. A persijski car Kserks uzviknuo: Propali smo jer smo činili nepravdu! Pravda je pobijedila! Ko je obmanuo Dike, one što sve poravnjavaju.
***
Izlazak iz pakla Sutjeske. Odlučujuća Peta ofanziva. Zvjezdano nebo. On je s dr Simom Miloševićem, Novljaninom iz Kamenara, profesorom Medicinskog fakulteta u Beogradu, vijećnikom AVNOJA.
Legla orla, vučje staze,
Silna brda, uske klance,
Partizanske čete gaze,
Fašističke lomeć lance.
(Naši dani)
SMRT U VRBNICI
Ubijanje od strane četnika, onih što su zaostali iza Pete ofanzive... Fočansko selo Vrbnica sa oko 150 stanovnika. Pored Gorana i Sima u njemu se oporavalja još dvadesetak zaostalih partizana. Iako imaju jatake i simpatizere, nije lako u Vrbnici tih dana. Predstavljanje pod drugim imenom, život u okolnim šumama i pećinama, stalne kontrole sela od strane četnika. Ivan Lajtman piše: „unatoč upozorenjima dra Sima Miloševića i Ilije Mališa, Goran je jednog dana prošao kroz ‘ničiju zemlju’, do mjesta na kojem je za vrijeme bitke na Sutjesci zakopao svoje rukopise. Kada se vratio s rukopisima bio je presretan.“
Prema oficijelnoj, dugo važećoj verziji, Goran i Simo su ubijeni u istom danu. Prema drugoj, kojom se Goran Miloradović bavi u svom radu Tri groba jednog pjesnika, figurira još jedna verzija pjesnikovog tragičnog kraja. Prema svjedočenjima, koja Miloradović navodi u svom radu, tih junskih dana u Vrbnicu navraća četnički kapetan Drašković, komandant Drinskog korpusa. Pokušava da dr Miloševića nagovori da pređe kod njih i da liječi njegove ranjene borce. Možda je u tom času nešto znači zemljačka linija, ili prosto, potreba za doktorom u ratnim uslovima? Drašković je iz Kotora, a Milošević iz Herceg Novog. Vjerovatno su se i lično poznavali, možda iz škole ili kotorske bolnice. Milošević je poznat i cijenjen. U razgovorima s Draškovićem, koji ga servilno oslovljava „gospodine doktore“, Milošević svaki put odbija ponudu. Miloradović iznosi još neke detalje, kako su se za vrijeme boravka u Vrbnici, predstavljali pod drugim imenima, Simo kao Jovan Petković, a Goran kao Petar Kovačević. Međutim, Goran se Draškoviću u jednom trenutku predstavlja pravim imenom, na šta je on, navodno, odreagovao riječima: „A ustaša? Vidi ti njega.“ Milošević je pokušao da ga zaštiti riječima: „On je Hrvat koji se sa Srbima bori protiv ustaškog režima.“
Goran je 12. jula pogubljen, na livadi Crkovišta, gdje se održavao četinički sabor. Kapetan Drašković je naredio da se strijeljaju dva partizana iz Ključa, poručnik Borislav Boro Blagojević, komandir „leteće čete“, kome je kapetan nadređen, s dvojicom strijelja i Kovačića, na šta mu je Drašković, nakon vijesti o egzekuciji, navodno, rekao: „Niste trebali“.
Prema ovoj verziji Dr Milošević je ubijen sa još jednim partizanom, između sela Vojnovići i Belani, dva dana poslije Kovačića.
Koliko je ova verzija tačna, niko ne može da potvrdi. Ubijeni su obojica od strane četnika. Da li od metka ili noža, u istom danu ili u razmaku od nekoliko dana, svjedno je. Šta je tačno, možda se nikada neće saznati. Mrtvi su i ubijeni i ubice. Blagojević je stradao pod nepoznatim okolnostima u Briselu 1975. godine. Da li je ostavio svjedočanstvo, nije poznato. Umjesto Gorana, nastavlja da živi mit. A mit je nemoguće popraviti, kao ni smrt, čak i kada se ukažu nepobitne činjenice. Mit je uvijek u prednosti.
Goran je imao trideset godina.
Jama je napisana, pjesnik neće dočekati njeno izdanje koje se pojavilo 1944. godine, umnožava se na šapirografima, šalje borcima. Na ratnim položjima kod Tapuškog, glumac Vjekosalv Afrić, recituje poemu ranjenicima Prve proleterske. Štampana u 250 primjeraka sa koricama od šatorskog krila, poema ide na četiri u to vrijeme najznačajnije svjetske adrese, na tri vođe antifašističke kolacije i jednog umjetnika. Čerčilu, Ruzveltu i Staljinu, četvrta adresa je Pikaso, koji neće kriti divljenje dok čita poemu na francuskom jeziku, s ilustracijama koje su napravili Edo Murtić i Slavko Prica, koje su same svojevrsno svjedočanstvo. Poema stiže i do Malroa i boraca Pokreta otpora. Malro će je, po moralnoj i umjetničkoj snazi, upoređivati s Danteovim Paklom.
PAKAO PIVE - DJEVOJKA U OGNJU GORI
Prije nego je ubijen Goran, Jaglika Adžić je već bila skočila u vatru. Sa preko hiljadu i trista Pivljana koje je likvidirala zloglasna Sedma dobrovoljačka SS divizija Princ Eugen, sačinjena od Njemaca, gatačkih ustaša i muslimana Handžar divizije, počinila je strašni zločin u Gojkovića dolu, u kome je samo u jednom danu stradalo 522 civila, od čega 109 djece. U jednoj kući spaljeno je 60 žitelja sela Doli. Svuda smrt i miris paljevine.
Jaglika, sedamnaestogodišnja djevojka, sa nekim od mještanima uspijeva da pobjegne u šumu, u jednom času se vratila do kuće koja je gorjela, čuvši plač svoje malene braće: dvogodišnjeg Dušana, četvogodišnjeg Momčila i osmogodišnjeg Milorada. U vatri su gorjeli i njeni roditelji Stoja i Krsto Adžić.
Dobrovoljci SS divizije pokušavaju da zadrže Jagliku, previše je lijepa, ali ona se snažno otrgla iz njihovih ruku i skočila u oganj, sagorjevši sa svojima.
Čin dostojan divljenja i više od toga. Crnogorska antika!
Goran mora da je čuo za staršni pogrom pivskog stanovništva. Formacijski je pripadao Savinoj Petoj proleterskoj, kojoj su, pored vojno sposobnih muškaraca, pripadali ranjenici, oko četiri hiljade, i neboračko stanovništvo. Veliki zbjeg napreduje u nemogućim uslovima.
NEBESKA ZNAMENJA
Oko 20.000 hiljada, koliko je činilo Titovu kolonu, naspram sto davdeset i sedam hiljada pripadnika SS divivizije, čiji je zadatak bio da unište Operativnu grupu, Vrhovni štab, sve borce i pripadnike te kolone.
No, Koča, za koga Ficroj Meklejn, šef engleske misije pri Vrhovnom štabu, kaže - iako po vokaciji pjesnik i filozof, on je genije ratovanja, dobrom procjenom i sposobnošću komandovanja, u bezizlazu nalazi izlaz. Napravljen je proboj. Sava gine, al’ njegovi borci jezede, Zelengorom ko zvijezde.
Bitka zadobija nebsko značenje. Takvom je vidi Vasko Popa u ciklusu Oči Sutjeske. Nju vodi jedna komanda - Sutjeska se mora proći. A Popa kaže:
Sutjeska se propinje pod oblake
Sa suncojedom u koštac se hvata
Sutjeska se slepa oko sebe okreće
Ne može više svoje obale da nađe
Ostvarena je misija, izvojevana pobjeda, stvoreno veliko herojsko i pjesničko djelo. A ono se uvijek plaća žrtvom. Znao je to Goran, kada je kretao iz zagrebačkog stana u surove bosanskoko-hercegovačke - crnogorske planine. Napisana je pjesma Moj grob:
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.
Nitko da ne dođe - do prijatelj drag
I on kad se vrati - da poravna trag.
.......................................................
Jama je moćno djelo, metafora svake borbe - poema koju su vijetnamski vojnici nosili u rancima, obavezni dio ratne opreme. Dugo se nagađalo oko pjesnikova groba, tri su lokacije figurirale. Goran je sahranjen 13. jula na Crkovištu, mjestu na kome je pogubljen. Nakon toga njegovi posmrtni ostaci su premješteni na partizansko groblje na Bastasima, u blizini ušća Sutjeske u Drinu, a zatim u zajedničku kriptu na Tjentišu, među tri hiljade i trista boraca. Identifikovan je, a i da nije, taj grob je uvijek otvoren - u svakom slobode ištućem čovjeku.
Za kraj podsjećanja, Goranovi stihovi:
..................................................
Mračno mi sunce, preduge noći,
I ne sjaš više, moja zvijezdo.
Moram se vratit: u šume poći,
Gdje srce stane u svako gnijezdo.
Na bistrom slapu ispraću tijelo,
Okvasit usta suha od žeđi,
Studenom vodom otrti čelo,
I biću ko što bijahu mi pređi.
Mračno me doba zagušiti neće,
Srkat ću smolu, jesti ću cvijeće!
(Mračno doba, 1941.)
Branko Miljković u pjesničkoj rukoveti Sedam mrtvih pjesnika, u pjesmi Goran, vidi Goranovu, a naslućuje svoju smrt.:
Noć isuviše velika za moje zvezdano čelo,
U nekim šumama crnim nepoznatim,
I drvo je reklo: nemoj jutro moje belo,
Ime ti ostavljam kada ne mogu da se vratim.
Poema Jama i njen pjesnik svijetliće tamnim poljima smrti, sve dok budu vođene pravdene borbe, dok čovjek bude čovjek, dok bude vapio za Slobodom - najsjajnijom od svih zvijezda. I tamo gdje očiju nema, gdje života nema, gdje je smrt sama:
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka
Ko narod silna, ko sunce visoka.
Stihovi kojim Goran završav svoj i naš veličanstveni spjev. Manifest svake pravedne borbe.
(Juli 2021)
Bonus video:
