Amajlije iz sehare sjećanja

Topi se lagano ovo vrelo ljeto. Rečeno je: “Poslije Svetog Ilije, sunce sve milije”.

Prorijedili se kupači na Limu.

I: buknuo je beranski hroničar Adem Ado Softić (1959) svojom knjigom-prvijencem “U sjenci Feminog oraha”, vjerno opisujući varoš koja je nekada bila turska, zatim crnogorska; i ničija više! Nikada.

Diplomirani defektolog, osnivač i predsjednik Udruženja građana “Beranda”, izdanak stare, ugledne beranske porodice, od oca Safeta, vrsnog poslenika kulture, i majke Fatime, službenice Narodne banke, Adem je andrićevski oslikao Ivangrad/Berane, osvjedočeni multietnički i multikonfesionalni grad.

Softićeve priče, naglašava prof. dr Draško Došljak, njeguju kulturu sjećanja. Bez te kulture prošlost je prazna, a literatura siromašna. Zapisi Ada Softića su amajlije iz sehare sjećanja...

Glavnom beranskom ulicom nijesu cvjetale i mirisale samo lipe, poručuje autor. Femina kula srušena je prije pola vijeka, ali Femin orah i dalje stoji na istom mjestu, dok u sjenci svoje ogromne krošnje više od stotinu godina pamti i ljubomorno čuva mnoge beranske tajne...

Političari ga, s pravom, baš nijesu naročito zanimali; oni dolaze i prolaze, a ostaju ljudi koji imaju dušu, koji čine grad gradom. Takvi su i junaci Adove knjige, oriđinali, Lero, Miško Lizo, Jora, koja je, vazda u cvjetnoj haljini, iščekivala svog imaginarnog prosca Pera Borozana...

Adem Softić, posjećuje Jorinu humku. Piše: “...I danas, tri decenije nakon Jorine smrti, iznad Jorinih i brata joj Leka humki u hladnoj tišini Škriljevice, između četiri velika kamena zarasla u travu, na okašnjelom septembarskom suncu svjetluca nezaboravni osmjeh Jovanke Jore Mitković, s kojim, u omiljenoj šarenoj haljini na cvjetiće, još uvijek čeka svoje svatove”.

Beranski Lero

Imao je Ivangrad svoga Lera, Senada Ramčevića, ali pravo ime znalo mu je svega nekoliko najbližih rođaka i komšija. Zvali su ga samo po nadimku: Lero.

”...Lero je bio onaj aditiv koji je svakom društvu dodavao štimung i raspoloženje, a bojama ondašnje svakodnevice onu nezaboravnu ivangradsko-vedru nijansu”, pojašnjava Adem Ado Softić. “Lero je. u stvari, bio dobri Sančo Pansa svim ivangradskim Don Kihotima sedamdesetih i prve polovine osamdesetih godina, koji su glavom i srcem jurišali na vjetrenjače onog vremena, i svoju najljepšu mladost bezbrižno provodili uz šalu, pjesmu i pivo u Hotelu ‘Berane’, Hotelu ‘Beograd’ i kafani ‘Korzo’...

Nikad nikome nije nanio zla. Od oca koji ga je napustio dok je još bio dijete, ostalo mu je samo prezime. Živio je s majkom Hedom u trošnoj kući u staroj mahali i sanjao sve ono što su sanjali njegovi vršnjaci tih godina.

”A godine su, kao i snovi; jedna po jedna, prolaze neprimijetno, i samo smo po odlascima dragih i voljenih iznenada shvatili da ih više nema i da su nepovratno odlazile i nestajale negdje na ivangradskom horizontu, odnoseći sa sobom i našu mladost i onaj i onakav Ivangrad”.

Opis dostojan velikih imena naše literature.

Pa Miško Lizo, jedna od ikona Ivangrada sedamdesetih i osamdesetuh godina kome su najbolji prijatelji bili ivangradski taksisti. Pravo ime mu je bilo Miodrag - Miško Urošev Radević. Ali, kako kaže autor, to nije priča o Mišku, već o Ivangradu tih godina, o veličini njegovog duha...

”Sahranu Miška Lizavca 26. septembra 1987. godine organizovali su ivangradski taksisti, a priključili su im se svi Ivangrađani koji su tih sedamdesetih i osamdesetih uz njega provodili svoje najljepše godine”, svjedoči autor knjige. “Digli su grad na noge, skupili novac i oganizovali mu posljednje putovanje koje se i danas pamti i o kom se i dan-danas priča...”

Tako je to bilo u gradu Ivangradu, u kome se živjelo radosno i složno, bez obzira na vjeru i naciju.

Softić ne propušta da skrene pažnju i na, kako kaže, očerupanu beransku privredu; na mnoge propuste moćnika koji su, zarad nekog svog prolaznog, dnevnog interesa, spremni da unište sve ono vrijedno što su prethodne generacije mukotrpno stvarale.

Ljudi crnogorskog sjevera

Nenametljiv, studiozan i analitičan, jednostavnim jezikom, Ado je ispisao divnu sagu o ljudima i događajima crnogorskog sjevera. Kao niska bisera, nižu se topli, iskreni, lirski intonirani zapisi: “Albin bunar”, “Zimka”, “Bjeloglavi sup Vuka Balevića”, “Arifove planinarske cipele”, “Televizor Pera Đurđića”,”Orasi doktora Nike”, “Sve Ismetove bitke na Neretvi”, “Priča o Branku novinaru”, “Jesen”, “Priča o ivangradskom jablanu”, “Brijačnica s mirisom prošlosti”... I tako, šezdesetak priča, kroz koje šumi neizbježni Lim, zavičajac stari, kako reče Mihailo Lalić, uvijek nov i uvijek isti... I: sve u sjenci Feminog oraha, u centru varoši.

Ima u Andrićevoj “Na Drini ćupriji” jedna rečenica: “Sve takve ličnosti o kojima se govori i pjeva, odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a iza njih, umjesto ostvarenih života, ostane da živi pjesma ili priča”.

Ado je uspješno pohvatao sudbine svojih sugrađana i učinio ih vanvremenskim, neprolaznim. U njegovoj viziji života, očigledno, važnu ulogu ima sjeta, prolaznost, vrijeme u kome najjači pečat ostavljaju obični, mali ljudi, ako se uopšte tako može reći, jer svaki čovjek je sam za sebe veliki dar prirode.

Adova knjiga “U sjenci Feminog oraha”, čita se u jednom dahu.

Bogatstvo sudbina svojih sugrađana, Ado je znalački opisao i pretvorio u veoma čitljivu knjigu.

Ilustrovana njegovim sjajnim fotografijama, knjiga se čvrsto drži. Ona nije fikcija; ona je priča iz života; vjerna slika vremena kojeg više nema. Život ide dalje, događaji nezaustavljivo nastavljaju da teku, kao što su tekli i prije Adovih priča; biće tu mjesta, vjerujem, za nova Ademova djela.

Autor citira riječi iz knjige “Svetovi i mostovi” Milovana Đilasa: “Ko zasadi drvo ili napiše dobru knjigu - živjeće dovijeka”.

Adem Softić je napisao dobru knjigu!