Ne postoji ništa zahtjevnije i jače, u emotivnom smislu, od koncerta kod kuće, kaže proslavljeni svjetski gitarista Miloš Karadaglić u razgovoru za “Vijesti” objašnjavajući da je i to jedan od razloga što u Crnoj Gori ne nastupa češće. Crna Gora je njegov početak i kraj, temelj u duši, kaže, a Kotor i Međunarodni festival KotorArt su posebni jer je upravo tu napravio neke od svojih prvih koraka u karijeri.
Povodom deset godina internacionalne karijere tokom kojih je dosegao planetarni uspjeh, ali i deset godina od prvog objavljenog albuma koji ga je vinuo na vrh svjetskih top listi i lansirao ga u zvijezde, Karadaglić će večeras u Kotoru upriličiti koncert “Miloševih deset”, na 20. izdanju KotorArta.
Solistički koncert Miloš Karadaglić održaće večeras u crkvi Sv. Duha u Starom gradu, u 21.30 časova, a tako će biti i svečano zatvoreno jubilarno izdanje KotorArta. Usljed unaprijed rezervisanih mjesta, uz saglasnost i uz odobrenje velikog crnogorskog umjetnika, festival će organizovati i uživo prenos koncerta putem Fejsbuka i Jutjub kanala festivala, kao i na Pjaci od Kina u Kotoru. Karadaglić će ovom prilikom izvesti djela Daulenda, Vila-Lobosa, Baha, Albeniza i Domenikonija.
Miloš Karadaglić je vodeći klasični gitarista svoje generacije, a posebnu pažnju u svijetu privukao je debitantskim albumom “The Guitar”, 2011. godine. Gitaru je počeo da uči sa osam godina, a sa 16 je upisao Kraljevsku muzičku akademiju u Londonu. Skoro da ne postoji grad i dvorana u svijetu gdje nije nastupao od tada. Izdao je ukupno šest studijskih albuma, a na posljednjem “The Moon and the Forest”, koji je nastao tokom perioda virusa korona, našli su se koncerti koji su specijalno pisani za njega i koji pomjeraju granice mogućeg kada je u pitanju repertoar za gitaru i orkestar.
Kao solista, nastupao je sa vodećim svjetskim ansamblima, održao je brojne resitale u poznatim salama i na najznačajnijim festivalima širom svijeta, kao i koncerte u netradicionalnim prostorima. Takođe je snimio i saundtrek za animirani film “When Marnie Was There” (Studio Ghibli, 2014). Plasirao je seriju od četiri knjige za učenje klasične gitare 2018. godine, u izdanju kuće Schott Music, pod nazivom “Svirati gitaru sa Milošem”.
U narednoj sezoni Karadaglića očekuju koncerti u Sjevernoj Americi, Aziji i Evropi, a posebno se izdvaja koncert u Royal Albert Hallu u junu naredne godine. O večerašnjem nastupu na KotorArtu, prvoj deceniji karijere, novom albumu, Crnoj Gori, ali i planovima za dalje, Miloš Karadaglić govori za “Vijesti”.
Vaš solistički koncert nazvan simbolično “Miloševih 10”, povodom obilježavanja 10 godina od izlaska Vašeg prvog albuma, odnosno - 10 godina međunarodne karijere, biće upriličen danas u sklopu KotorArta. Kakva su osjećanja u susret koncertu, šta publika može očekivati od Vas u Kotoru?
Deset godina karijere nekad mi se čini kao sto godina života. Toliko je brzo prošlo to vrijeme - ponekad u totalnom ludilu i katarzi. Živjeti za male i prolazne trenutke uzvišene ljepote, davati sebe do kraja i bez mjere, vrijedi svega... Ovaj poziv vas uzme cijelog, a zauzvrat vam samo ponekad dodijeli momente veličanstvene magije i ljepote. Osjetiti tako nešto, pa makar samo jednom u životu, dar je, privilegija i čast. Imati moć da to dijelite sa ljudima, u proteklih deset godina, pored svih neminovnih životnih uspona i padova, znači da sam najsrećnije i najprivilegovanije biće na ovoj planeti.
Djela koja ću izvesti na koncertu u Kotoru obilježila su različite periode mog zivota i kao takva ona nastavljaju da tkaju muziku mog sopstvenog bića. Poslije zatišja usljed korone nastupi mi nikad nijesu bili draži i bitniji. Želio sam da podijelim taj novi doživljaj i sa svojom publikom, kući, u Crnoj Gori.
Da li će na programu biti djela i sa prvog albuma? S obzirom na jedan jubilej, gledajući unazad, šta biste rekli da je obilježilo prethodnih 10 godina, možete li izdvojiti neke lajt momente, trenutke presudne i posebne za Vas i lično i profesionalno?
U Kotoru se vraćam djelima koja mi lično mnogo znače i koja su mi u proteklih 18 mjeseci korona krize bila utjeha i bijeg. Bahova monumentalna Čakona, Domenikonijeva Kojunbaba, Albenizov Asturijas - ta djela su nepresušan izvor kreativne energije i prate me gdje god da sam. One su kao neki stari prijatelji koji su uvijek tu za mene. A prave vrijednosti, jaka osjećanja i topli ljudi, nikad nam nijesu bili potrebniji nego danas. Danas, kad polako i postepeno gubimo svoju dušu u modernim tehnologijama i prolaznim, nebitnim, nesuštinskim stvarima... Srećan sam što mi muzika daje imunitet upravo na taj, mnogo problematičniji i jači “virus” od ovog trenutnog…
Kad ponekad zatvorim oči i sumiram utiske proteklih deset godina, interesantno je da mi taj planetarni uspjeh, šest albuma za Univerzal, veliki koncerti od Los Anđelesa do Tokija, i život koji sam izgradio za sebe i o kojem sam maštao još kao klinac iz barake muzičke škole “Vasa Pavić” u Podgorci, nije na prvom mjestu. Na prvom mjestu su mi ljudi - oni divni ljudi koji su uz mene bez obzira na sve; moja publika koja mi svaki put kad sviram otvori svoju dušu i da mi je na isti način na koji ja dajem sebe. Taj jezik duše je nešto što ne može zamijeniti ništa na ovom svijetu.
Tokom prethodnih godina ostvarili ste prilično jaku saradnju sa festivalom KotorArt čije ćete jubilarno izdanje ove godine i zatvoriti. Kako gledate na ovaj festival, koliko je on važan za Crnu Goru i lokalno, ali i globalno gledajući s obzirom na renome koji je dostigao i svjetska imena koja svake godine ugosti?
Kotor i ja smo jedno dugogodišnje prijateljstvo i veza. Kotorska energija kreira idealan prostor za umjetnost i muziku. Često se sjetim svojih prvih nastupa na festivalu i kad se ponekad na televiziji pojavi vido zapis sa tih koncerata uvijek me obuzme bujica pomiješanih emocija, nostalgije, sreće i sjete u jednakoj razmjeri.
Jako je bitno da uprkos svemu što se dešava učinimo sve što je do nas da opstane umjetnost. Tu odgovornost imaju institucije kao što je Kotor Art, umjetnici, kao što sam ja, ali takođe i publika. Svi smo zajedno radili na tom renomeu. Konkretno vezano za Kotor Art, nema mjesta gdje nijesam govorio o tom festivalu sa svojim kolegama i prijateljima na drugim velikim festivalima i događajima u svijetu. Slušati ih u Kotoru je i za mene veliki lični uspjeh, zadovoljstvo i čast.
Iako ste odlučili da karijeru gradite u inostranstvu, nikada nije djelovalo kao da ste zaboravili ili se odrekli svoje postojbine. Kakav je Vaš odnos prema Crnoj Gori i koliko često ste ovdje? Reki ste u našem prošlom razgovoru da “kad ste iz jedne male zemlje onda vas za tu zemlju vezuje još nešto čvršće, a to je taj ponos i želja za boljitkom, za boljom i ljepšom budućnosti”... Da li je Crna Gora na putu ka toj boljoj i ljepšoj budućnosti, prema Vašem mišljenju?
Crna Gora je moj početak i kraj, temelj u mojoj duši, snaga na kojoj gradim sve kule od karata, koje svakodnevno gradim i rušim.
Citat koji ste naveli u pitanju najljepše objašnjava tu emociju. Ponosite i prkosne male zemlje kao što je ova naša, najljepša na svijetu, žive i opstaju na leđima predaka koji su se vjekovima borili za sve nas, braneći nam obraz, čast i slobodu. Čini mi se da se danas previše lako i nepromišljeno lišavamo odgovornosti koja nas je rođenjem ovdje zapala. Ipak, bez obzira na sve, taj duh prošlosti jednostavno mora da nastavi da živi u nama jer ako izgubimo svoju srž, svoj čvrst temelj i sebe, izgubili smo sve. A “ljepša budućnost”, po mom mišljenju, uvijek je samo apstraktna misao… ideja o njoj će uvijek biti pokretač, ali takođe i nedosanjani san… Takva je priroda čovjeka.
Uz profesionalno usavršavanje prirodno je došlo da napustite državu. Sada nastupate širom svijeta u prestižnim dvoranama. Tako su već najavljeni datumi budućih koncerata u Sjevernoj Americi, Aziji, Evropi, a iduće godine Vas ponovo očekuje nastup u prestižnom Royal Albert Hallu. Kako je sve to uticalo na Vašu profilaciju, i ličnu i profesionalnu, i da li se danas (i koliko) razlikuje nastup kod kuće i u nekoj velelepnoj svjetskoj dvorani?
Svaki nastup kući za mene je veliki događaj. Pred svojom publikom sam uvijek ponovo rođen, kao da uvijek zatvaram jedno i počinjem neko novo poglavlje. To je razlog zbog kojeg ne nastupam prečesto ovdje, jer u emotivnom smislu za mene ne postoji ništa zahtjevnije i jače.
Naredna sezona vodi me u neke nove vode, interesantne projekte sa novim repertoarom i novim idejama. Ovaj period zatišja bio je idealan da se razviju potencijali za dalje. Izleti u druge žanrove i pravce, za mene su uvijek bili interesantni i krajnje prirodni. Ipak naredni period biće mnogo konzervativniji i na neki način blizi mojim počecima. To su ciklusi. Privlači me barokni repertoar i djela pisana za lautu i viola da gambu. Pronalazim nove kompozicije koje me guraju u neki novi talas kreativnosti. Na isti način na koji se transformiše svijet poslije pandemije, transformišem se i ja i na neki način počinjem sve iz početka.
“The Moon and the Forest” - smisao tokom zatišja
Nakon izvijesne pauze usljed pandemije, imali ste već nekoliko koncerata, a sada i ovaj u Kotoru. Ipak, vrijeme pandemije Vas nije zaustavilo da objavite i novi album - “The Moon & The Forest”. Rekla bih da se Vaša muzika lako i lijepo može vizuelizovati, posebni su i naslovni vizuali Vaših albuma, imena kompozicija... Čini se da posvećujete pažnju ostvarivanju dubljeg odnosa sa publikom. Da li biste sa čitaocima podijelili proces nastajanja jednog albuma, muzike uopšte, šta Vas inspiriše/motiviše? Pored toga, kako ste proveli period globalnog lockdowna, da li Vam je nedostajao kontakt sa publikom i koju lekciju čovječanstvo može da izvuče iz toga?
Koncerti koje sam izveo u proteklih par nedjelja izvukli su iz mene neku novu snagu i dubinu. Upravo sam stigao sa Menuhin Festivala u Gstaadu, gdje sam doživio veliku radost i uspjeh. Proteklih 18 mjeseci, kao kontrast ove trenutne “normalnosti”, bilo je vrijeme za preispitivanje i presabiranje.
”The Moon and the Forest” bio je moj smisao u tom periodu totalnog zatišja - on mi je dao šansu da kreiram prelijepi magični svijet oko sebe, bez obzira na sve što se dešava oko nas. To je moć muzike i umjetnosti uopšte.
Život nas svakodnevno nečemu uči… ali imati senzitivnost da prepoznate čemu nas uči sasvim je druga dimenzija. Da bi je čuli i vidjeli naša duša mora biti mirna i otvorena. To je umjetnost veća od same umjetnosti, alhemija koja svojom magijom mijenja svijet.
Bonus video:
