Šta je porodica, šta su preci, a šta potomci? Koliko preci ostaju u sjećanju svojih potomaka i kako na svoje prethodnike gledaju današnja pokoljenja? Ova tema je veoma česta u književnosti, jer iza svake porodice, a i iza svakog njenog pojedinca krije se neispričan roman. A kada se volja za pisanjem i želja da se ovjekoveči život nesvakidašnjeg pretka i njegovog doba spoji u jednom onda najčešće nastaje roman hronika o nekom bivšem životu, nesvakidašnjoj sudbini i prohujalom vremenu. Slijedeći ovakve putokaze, budvanski pisac Liberto Slovinić čitalačkoj publici se predstavlja romanom “Don Đuro”, prvim dijelom romaneskne trilogije “Herbarium” koju je nedavno objavio podgorički izdavač Interlink.
Okosnicu romana zapravo sačinjava pronalazak herbarijuma s kraja devetnaestog vijeka. Herbarijum je pripadao pripovjedačevom stricu Juraju, poznatijem kao don Đuro. I tako, kazujući priču o životnom putu don Đura, katoličkog sveštenika, izdanka jedne ugledne, građanke budvanske porodice, Liberto Slovinić nam oživljava prošlost svojih predaka, tokom više generacija, nekoliko vjekova unazad usredsređujući se posebno na ličnost don Đura i to na godine njegovog sazrijevanja i formiranja u zrelu ličnost.
Dvojica odvažnih pripovedačevih predaka, Juraj i Ivan su prije dva stoljeća doplovili gaetom na jedra sa ostrva Brača iz mjesta Postire u malo primorsko mjesto Budvu, koju su prema legendi osnovala antička božanstva prije nove ere. Na Braču, postojbini bijelog mermera nije bilo dovoljno plodnog zemljišta, a bila je razvijena i gradnja raznih barki i brodova na jedra. Braća su se oko 1820. usidrili u Budvi nudeći mještanima dobro bračko vino, slane sardele, travaricu, suve smokve i rogače. Krenuli su da trguju, mjesto ih je podsjećalo na Brač, a životni uslovi su bili povoljniji zbog obradivog zemljišta. Odlučili su da tu i ostanu, oženili se i počeli da stiču imetak trgovinom, ribarenjem i uzgojem biljnih kultura.
Unuk jednog od dvojice braće sa Brača, Ivana, bio je junak ove povijesti - don Đuro. Rođen 1887. godine, od oca Nika i majke Antice, don Đuro je bio četvrto dijiete svojih roditelja. Prvo troje djece su umrli prije don Đurovog rođenja, pa je zato i njegovo rođenje dočekano sa srećom ali i uz veliku bojazan. Odrastanje u mnogobrojnoj familiji na Veljoj vodi u Budvi, školovanje u Kotoru, život u laganom primorskom tempu, obilježili su život ovog junaka. Intelektualna prekretnica u romanu je spoznaja za postojanje herbarijuma, okretanje ka svijetu flore i prikupljanje raznovrsnog bilja. Don Đuro biljke posmatra kao ljude, neke su samonikle, divlje, otporne i razmnožavaju se, a neke i uz ogromnu pažnju i njegu teško opstaju. Potraga za biljem će ga jednom dovesti i u nezgodnu situaciju, kada je tražeći rijetke izdanke flore iznad Kotora, po Vrmcu našao mrtvo novorođenče. Zbog istrage, i dok se nije utvrdilo da je čedomorstvo nad svojim djetetom učinila žena lakog morala, don Đuro je zadržan u zatvoru. Vinovnica toga zla bila je Kristina iz Berana, čedomorka koja je živjela sa nevjenčanom suprugom, piturom Simom sa Cetinja. Kristina ga je varala sa kolegom Pantom Hercegovcem, sa kojim je i začela dijete. Uz Pantovu pomoć otarasili su se djeteta. Istraga je utvrdila da je don Đuro u tom slučaju samo očevidac i nevin a Kristina i Panto su otišli na robiju.
U toku svog odrastanja Đuro je bio nauci okrenut, nije volio neprimjerene šale svojih vršnjaka, odlikovali su ga poštenje i naklonost vrlinama. U Kotoru je pohađao gimnaziju i sjemenište i jednom prilikom je pronašao zlatnu narukvicu. Nije bio vođen pohlepom da je zadrži za sebe, već je vidio ko ju je izgubio i vratio je vlasnici - Juliji Paskvalino, kćerki konte Pavaoa Paskvalina, koji je, upoznavši Đura ponudio školovanje u Rimu. Đuro je odbio jer je za sebe imao druge planove, želio je da postane katolički sveštenik i već je planirao nastavak studija u Zadru. Poslije studija vratio se u rodni kraj, službu je najprije dobio u Kotoru, potom u drugim kotorskim mjestima i Paštrovićima, da bi na kraju bio postavljen za župnika dekana u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Budvi, gdje je i umro 1950. godine. Kroz čitav don Đurov život provlače se kao lajt motiv: biljke, herbarijumi, ljekovito bilje, svijet bilja koji je u simbiozi sa ljudima. Pa i sama knjiga ukrašena je originalnim reprodukcijama iz Don Đurovog herbarijuma s kraja 19. vijeka, što joj daje posebnu dozu otmene privlačnosti.
Slovinić je napisao interesantnu porodičnu hroniku oslanjajući se na porodične priče, rodoslove i predanja, ali i sopstvenu maštu. U knjizi “Don Đuro” dominira privatna istorija jedne građanske porodice s početka 20. vijeka. To doba bilo je krcato istorijskim događajima, kako u Evropi, tako i na Balkanu, pa i Crnoj Gori i ovom dijelu jadranske obale. Međutim, kod Slovinića nema pomena tog točka istorije. On vješto zaobilazi istorijske zamke, vladare i brojne političke zemljotrese toga doba. On ispisuje istoriju privatnog života jedne čestite porodice, koja se kroz generacije bori za svoje mjesto pod suncem. Posebnu snagu romanu daje jezik i lokalni govor, uopotreba romanizama i italijanskih riječi koje sa starijim generacijama polako iščezavaju sa ovih prostora isto kao i ponašanje ljudi toga doba, njihovi maniri i ophođenje prema članovima porodice, rodbini, prijateljima, strancima. Iz ove knjige saznajemo dosta pojedinosti iz svakodnevnog života: kako se putovalo od Kotora do Budve, pa i kroz Dalmaciju, u kojim se hotelima i mjestima uz jadransku obalu odsjedalo, kako je izgledalo školstvo i đački život, koje su se delicije pravile i jele, kako su izgledali obroci, unutrašnjost kuće, kakva je bila klima, kako su se provodila ljeta.... Sve u svemu, roman “Don Đuro” je dragocjen mediteranski roman, prožet estetikom flore i dahom minulog vremena.
Liberto Slovinić pseudonim je poznatog crnogorskog slikara i kritičara Slobodana Boba Slovinića. Rođen je u Budvi 1943, djetinjstvo provodi u Budvi i Kotoru, srednje obrazovanje stiče na Cetinju, u Podgorici završava gimnaziju 1961. U Beogradu diplomira na Akademiji za primijenjene umjetnosti 1966. Nakon završetka studija vratio se u Crnu Goru. Prvo predstavljanje imao je na grupnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu 1961. u Podgorici. Do sada je imao preko 50 samostalnih i više od 300 grupnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Crne Gore. U Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti izabran je 1978. godine, u svojstvu sekretara Odbora za likovne umjetnosti. Prilikom boravka u Francuskoj 1982/1983. postaje član “Maison des Artistes”. Autor je i knjiga: “Pariski zapisi” (1996), “Umjetničke zbirke CSU Crne Gore” (2010), “Ars Libris” (2013), “Pariske Reminiscence” (2017). Povodom šezdeset godina stvaralačkog rada, Narodni muzej Crne Gore objavio je njegovu monografiju. Istaknuti je kulturni stvaralac Crne Gore od 2010. godine.
Bonus video:
