Film umije da ispriča priče koje se ne vide na prvi pogled

Entuzijazam, želja, ljubav i upornost Jelene Ivanišević Paunović, umjetničkog imena Jelena Mila, da putem filma međusobno razmijeni, ali i predstavi nordijsku, odnosno balkansku kulturu onoj drugoj, istrajava uprkos svim okolnostima, pa i pandemiji, budžetu ili podršci.

Glumica i producentkinja iz Srbije, crnogorskog porijekla, iako od 1998. godine živi u Švedskoj gdje gradi uspješnu karijeru, nije zaboravila niti napustila prostor sa kojeg je potekla i čiju kulturu nosi u sebi. Njenu izjavu potvrđuje i neumorni umjetnički angažman, a ponajviše oko Međunarodnog filmskog festivala Forteca u Perastu, te Festival novog balkanskog filma BaNeFF u Stokolmu. Filmskom manifestacijom u Švedskoj, koja putuje i širom Skandinavije, od 2011. godine Jelena Mila približava Balkan i “Balkance” sjeveru Evrope sa ciljem da promijeni utemeljeno mišljenje o Balkanu koje često i nije pozitivno. Sa druge strane, želi i “Balkancima” da prikaže pravi nordijski život koji nije savršen kakvim se nerijetko čini.

Njeno zalaganje za umjetnost kroz razmjenu kultura i kinematografije, ali i šire od toga, počelo je odavno, a dodatno povjerenje njoj donosi ime i karijera koju je izgradila. Pored niza poznatih uloga na domaćem terenu, Jelena Mila je i prva glumica u istoriji Kraljevskog nacionalnog pozorišta u Stokholmu koja je sa srpskog jezika i scene Narodnog pozorišta prešla na švedski i njihovu veliku scenu, autorka je, producentkinja i rediteljka niza filmskih i pozorišnih komada, a planova za budućnost uvijek ima.

Jelena Mila je i ove, kao i prošle godine, uspjela da održi kontinuitet festivala u Perastu, prethodno je ispred Lipske pećine prikazana i prošlogodišnja selekcija, a na maternjem jeziku je izvela autorsku duodramu “Mileva Marić Ajnštajn”. Pored svega toga, uz komentare o crnogorskoj političko-društvenoj sceni, otkriva i detalje iz švedske svakodnevice.

Za početak, koliko je bilo teško organizovati festival ove godine i kakve utiske nosite?

Koliko smo jedva čekali da se Forteca desi, toliko je bilo i komplikovano da se organizuje. Bilo je i lako i teško... Teže nego ranije bilo je u smislu da smo imali manje finansija, da ništa nije funkcionisalo kao i obično, ljudi su se uspavali, bili sporiji, dok je ranije sve to išlo drugačije... Neke stvari koje su ranije bile lakše sada su malo teže, a nešto što nam je možda prije bilo teže, u smislu da se marketinški izdvojimo i slično, dok nam je ova godina to omogućila. Publika je bila genijalna, primjetno je da su svi bili gladni novih sadržaja, pa sam time izuzetno zadovoljna! Ova godina je drugačija i jer nijesmo imali veliki broj novih produkcija, jer se manje stvaralo tokom 2020, iako su se filmovi zaista radili, ali je bilo mnogo manje premijera, neki autori možda nijesu ni željeli u takvim okolnostima da rade premijere. Mi smo ranije morali da se borimo da bismo došli do nekog filma, u ozbiljnoj konkurenciji drugih manifestacija, a ove godine su svi s nadom i radošću iščekivali da vide hoćemo li ih pozvati.

Uz sve to, festival se desio fizički, a ne online, na radost svih. Jedino što je ove godine bilo drugačije jeste što nijesmo imali goste u Perastu, iz više razloga - od toga da je organizacija puta komplikovanija, sa manje letova, cijene su veće, neki parametri su se poremetili, pa nijesmo mnogo ni insistirali, sve do toga da su neke od preporuka i da se manje putuje. Pored svega toga smo ispoštovali i sve druge preporuke i mjere koje su bile na snazi u tom trenutku.

Prethodno je u maju upriličen i interesantan segment festivala u Lipskoj pećini, odnosno ispred nje?

To je bio prošlogodišnji “ogranak” festivala. Željeli smo malo da proširimo svoje djelovanje, u dogovoru sa Turističkom organizacijom Cetinje. U pitanju je bio “drive-in” bioskop, odnosno festival, i mi smo vrlo srećni što smo uspjeli to da realizujemo, još na toj lokaciji. Projekcije su se mogle gledati iz kola, ali su ljudi birali i da izađu. Mislim da je ambijent tu pobijedio. Živi prostori koji daju nešto više, baš kao Perast, ali i Lipska pećina, uzimaju primat sve više. Na primjer, ove godine smo imali projekciju na zidu gornje crkve u Perastu, Crkve presvete Bogorodice, koja je siva i ima male fleke po zidovima zbog čega sam ja insistirala da postavimo platno. Tehnički saradnici su mi tada rekli da je siva najbolja boja za projekciju (za šta sam prvi put čula), pa dobro. Ubijedili su me da će se to sve lijepo uklopiti i zaista, kada je krenula večernja projekcija, filmske slike ličile su na freske. Iz kamena izlazi film! Bila sam oduševljena! Još smo gledali film “Obrad” Baneta Milatovića koji radnju smješta u Kotor, pa je slika kamena na stvarnom kamenu bila sjajna. Ja sam to doživjela kao da je u pitanju neki drugih svijet. Ta slika i fotografija koju stvaraju autori, ako se stavi na neku realnu podlogu koja nije plastificirana bijela površina i slično, potpuno postaje dio tog prostora i priča neku sasvim drugu priču. Mislim da Perast to nudi, kao i Lipska pećina, ali i čitava Crna Gora ima mnogo takvih lokacija. Zbog toga sam ove godine posebno srećna, uz reakcije i interesovanje publike, naravno.

Koja je ideja festivala, osim toga da sjever Evrope predstavite ljudima sa Balkana, i to baš na crnogorskom primorju, u Perastu?

Naš festival se zove “Fortress”, odnosno “Forteca”, što znači “utvrđenje”. Dakle, zamisao je da neka tvrđava kulture mora da postoji u blizini, simbolično. To je prvo, ako počinjemo od imena. Perast je jako važan za nas, a dodatno time jer je Perast sam po sebi grad-utvrđenje. Nedavno sam saznala da Peraštanima nije bilo dozvoljeno da grade utvrđenja, odnosno tvrđavu, da bi se branili kada je to bilo potrebno, ali su zato oni čitav grad napravili kao utvrđenje, kao bedem. Tu je i Forteca koja se nalazi iznad, a naše udruženje se zove “Forteca Sveti Krst Perast”. To je bila crkva koja je bila pozicionirana na vrhu i bila je odlična osmatračnica za ulazak u Boku Kotorsku, pa su onda Peraštani, praktično od crkve, napravili osmatračnicu i neku malu “fortecu”, jer nijesu smjeli da naprave veliku tvrđavu. Tako su pravili i svoje palače, dvorove, palate, kao i stepenice koje su zapravo takođe posebno isplanirane i tako sve čini jedno veliko utvrđenje.

Utvrđenje je osnova svega, kao i saradnja sjever-jug i međunarodni autori.

Želimo da približimo sjever Evrope jugu jer mi sa ovog područja često umijemo da zamišljamo Šveđane, odnosno Nordijce, kao savršene. Oni imaju uređen sistem, lijepo žive, savršeno funkcionišu i pravno uređenje i socijalna zaštita, u najkraćem - imajju sve ono što mi nemamo. (smijeh) Međutim, kada se čovjek malo približi i nije sve baš tako. Film umije da ispriča priče koje se ne vide na prvi pogled. Poenta je i da sjeveru Evrope prikažemo Balkan kao region na Festivalu balkanskog filma koji organizujem gore, BaneFF. “Banef” je reciprocitet “Forteci”, a ako govorimo o regionima onda su to nordijske i balkanske zemlje koje su u mom fokusu. Želim da pokažem da postoji Balkan koji je zapravo srce civilizacije, a ne “bure baruta”, ili možda i jeste bure baruta, ali ne onakvo kakvim ga mnogi vide. Perast je odolio raznim prilikama, o Kotoru da ne pričam, eto dokaza! Govorimo o jednom bogatom istorijskom nasljeđu koje nije samo konfliktna priča devedesetih godina, opsada Sarajeva, Sarajevo i slično, već je u pitanju jedna mnogo dublja priča koja je živjela mnogo prije svega toga i koja nastavlja da živi i danas sa nevjerovatnim ljepotama koje se mogu naći i u ljudima, kulturnom nasljeđu, prirodi...

Šta Vam je bitno pri selekciji filmova?

Moja ideja je autorski film, na tome zaista insistiram. Mislim da smo svi zaista siti blokbastera koje nam serviraju mediji i jeftine produkcije ili skupe produkcije sa jeftinim sadržajem zabave. Bavimo se ozbiljnim temama. Perast je u središtu Evrope, pa je favorit evropski film. S jedne strane sjever Evrope spuštamo na jug Evrope. Ne mogu opisati radost nordijskih autora kada vide da se njihov film prikazuje u ambijentu kakav je ovaj u Perastu. Za njih je Perast bajka sa svim što on predstavlja. Zbog toga bih voljela da ih sve pozovem da dođu u Perast i ugostim ovdje, ali ove godine to nije bilo moguće. Ja svakako “reklamiram” Perast gdje god stignem. Kada su filmovi u pitanju - svaka priča je priča za sebe. Filmovi su selektovani u kontekstu prostora u kojem se realizuju, ali i prikazuju.

Vi ste 1998. godine otišli sa Balkana, ali ste ostali prilično aktivni ovdje... U prošlogodišnjem našem razgovoru ste kazali da Vas je početak pandemije u Evropi (konkretno opustošeni rafovi u (super)marketima i zatvaranje u kućama), podsjetili na sankcije. Kako se sjećate tog perioda devedesetih?

Tako je. Ja sam 1991. godine izašla sa Fakulteta dramskih umjetnosti, a nakon toga igram u Narodnom pozorištu, Ateljeu 212, ali i prolazim sve ono što su donijele sankcije i inflacija... Bilo je to veoma teško vrijeme. Inače, sada me neki Šveđani “maltretiraju” da napišem knjigu o svemu tome, a pojedini traže i knjigu o Titu. Zašto o Titu, pitala sam se i sama... O Titu jer je on “posljednji veliki vladar”, još mi to kaže profesor Egiptologije u Švedskoj. I zaista, nema mnogo svijeta koji ima to iskustvo. Postoji neka ideja, ali vidjećemo...

Svakako, kada je krenula korona, sve me je podsjetilo na sankcije i vrijeme koje smo mi već preživjeli. I zaista, mislim da Šveđanima zaista može biti zanimljivo da o svemu tome čuju nešto iz druge perspektive. Dakle, pred bombardovanje sam napustila državu, a tada nijesam mogla ni da pretpostavim da će do bombardovanja doći. Rekla bih da je sve nas to na neki način zateklo, u neku ruku i ponizilo. Ko može sebi dati toliku moć da ubija jedan drugi narod? I to tokom tri mjeseca? Bila sam u Stokholmu tada i svake sekunde sam razmišljala je li moguće što sam ja negdje drugdje, a ne tamo, sa svojim najbližima, u svojoj zemlji. Sjećam se da sam hodala gradom i držala se za zid ili ogradu, nemam snage da hodam. Ali dobro, kasnije smo stali na taj plato u centru Stokholma i imali smo demonstracije svaki dan. Taj plato je rijetko bio napunjen kao tih dana tokom ta tri mjeseca. To su, dakle, bile demonstracije protiv bombardovanja, jer Švedska jeste demokratska zemlja. Sakupljali su se i naši ljudi i svi koji su mislili da takvo postupanje nije korektno. Ja sam, između ostalog, tada govorila i “Smrt majke Jugovića” i svašta nešto uz to... Ja sam došla tamo na ljeto 1998. godine, a sve to se odvijalo 1999. Taj plato je malo neobičan jer je izdignut tako da vi stojite malo iznad i vidite ispred vas ogromnu količinu svijeta. To kristalno jasno pamtim i danas.

Ovo sam Vas pitala i zbog toga što se u Crnoj Gori, otprilike otkako se promijenila vlast, više nego ikada se priča o prošlosti, da li je to oružje sadašnje opozicije ili zaista tema i problematika koja okupira nas kao društvo ili nešto drugo, šta Vi mislite? I sa druge strane, kakva je situacija u Švedskoj?

Mnogo je čudno. Ja se bavim umjetnošću i trudim se da umjetnost sa politikom ne miješam. Umjetnost mora ostati slobodna u odnosu na politiku. S obzirom na to - takva je i moja selekcija filmova. Želim da vidim i čujem i najteže, ali i komične stvari i razne druge. Ni u životu ni na filmu ja ne podnosim kada vidim da neko gradi sebe, svoj uspjeh ili svoju istoriju gazeći nekog drugog. Ne možeš ti praviti svoju istoriju na konto drugog, pravi je na osnovu toga što ti imaš, ubijedi me u to što ti stvaraš, iz umjetničke perspektive. Meni se često spočitava to što sam iz Crne Gore, pa sa druge strane i iz Srbije, a onda živim u Švedskoj... Ja ne stvaram kulturu niti Crne Gore niti Srbije, ja te kulture nosim u sebi, a ono što stvaram je mimo toga i čita se u drugačijoj dimenziji. Tako selektujem i filmove ali i ljude, fokusiram se samo na dobre.

Što se tiče Crne Gore mislim da prolazi kroz jedan, možda malo problematičan, identitetski momenat. Pošto je mala zemlja to identitetsko pitanje je još više nezgodno. Ovo je mali prostor, sa manje ljudi, sve je nabijeno i svi su podjednako glasni a to je u nekim trenucima “bez veze”. Nije poenta da budemo glasni. Imamo mi razna druga nasljeđa i teme o kojima treba pričati. Ja jesam za demokratska rješavanja ma kakvih pitanja... Ali, znate, i kada je Švedska u pitanju, danas je neka slična situacija. Švedske demokrate ili Sverigedemokraterna - to je kao nacionalna partija, imamo zatim i Moderate - oni su kao kapitalisti, imamo Socijaliste - neki budući komunisti i imamo Nacionaliste koji su se okrenuli švedskom nacionalnom identitetu. Neki ga povezuju sljedećim putem: nacionalno je totalitarno i lako prelazi u nacizam. Ja vjerujem da zasebno stoji patriotsko, što je čista i zdrava ljubav prema zemlji. Time se sad igra u Švedskoj, pa se malo gubi i igra demokratijom, jer Švedska na neki način gubi identitet zato što je već dugo vremena zemlja krajnje otvorena za svakoga. Javno se sve to poriče, ali dubinski to predstavlja problem. Na sličan način su i koronu rješavali u Švedskoj - odbili su da zatvore granice jer nijesu imali politički dekret. Oni su tek ove godine u martu donijeli zakon i “stavili nam” maske, a ljudi širom svijeta misle da su razlozi (bili) drugačiji. Kad je cijela planeta dizala ručnu, uključujući i Norvežane i Fince i Dance, Švedska je samo stajala... Meni se dopadala ta priča o postizanju “imuniteta krda”, “svi ćemo proći virus” i slično. Ja sam to prihvatila, jer nikakav dekret nije mogao da se donese, politika ne postoji, ljekari ne mogu da donesu zakon, a epidemiolozi mogu samo da savjetuju i preporučuju. Zbog toga je sve ostalo otvoreno, da bi se išlo regularnim koracima. I tako oni o svemu vode računa. Tamo je bila potpuno drugačija krajnost u odnosu na ovdje. Izolacija je trajala po pet dana, nijesu postojale mjere, zabrane, bilo je dopušteno i kretanje i sve, ali su se stalno davale preporuke i u tome je poenta. Šveđani imaju drugačiji temperament od nas, oni slušaju i same preporuke, a ovdje se i zakoni odbijaju. U pitanju su drugačiji mentalni sklopovi. Oni su možda naivniji od nas, vjeruju državi i vjeruju dnevniku na javnom servisu.

Počeli smo Fortecom, da tako i završimo... Hoće li biti onog čuvenog putovanja nekog dijela festivala uskoro?

Planiramo to definitivno, za sad ništa nijesmo dogovarali, jer nam je bilo važno da realizujemo glavni segment programa u Perastu, ali svakako će biti nešto. Cetinje i Berane planiramo sigurno, makar na jesen, u formi koja bude moguća, najavićemo čim budemo znali nešto.

Položaj žene u nauci je veliko pitanje današnjice

Predstavu “Mileva Marić Ajnštajn” izveli ste ove godine prvi put na srpskom jeziku...

Da, a ranije sam je igrala u Švedskoj, na švedskom. Ta predstava je nastala 2018. godine. Švedska je ta koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, Ajnštajn je Nobelovac, a svake godine se postavlja pitanje “Gdje su nam žene” jer svake godine iznova imate samo “pingvine” na ceremoniji.

Sve vrijeme sam razmišljala kako ću to interpretirati i shvatila sam da je Mileva sjajna ličnost za predstavu. Mi znamo mnogo o njoj, ali ipak ne dovoljno. Mnogo sam se posvetila, istraživala sam, konsultovala se i sve to namijenjeno Šveđanima sa željom da im pokažem i dokažem veličinu Mileve Marić Ajnštajn, a pritom se ove godine obilježava 100 godina od uručivanja nagrade Albertu Ajnštajnu. Rečeno mi je nedavno i da je u Engleskoj, a znamo da Engleska “kroji kapu” u mnogim velikim stvarima, neka imućna žena pokrenula peticiju da se ime Mileve Marić pridruži Nobelovoj nagradi. Ja za to nijesam ni znala, ali sam se pozitivno iznenadila. Mislila sam i da se niko neće okrenuti na moju predstavu, međutim bilo je suprotno. Zvali su me iz Sabora frulaša Prislonica ove ggodine i pitali me šta imam, a ja odgovaram da imam duodramu “Mileva Marić Ajnštajn” povodom stotinu godina od Nobelove nagrade. Pozvali su me i tako sam krenula da pravim potpuno novu predstavu, jer se komad ne može adaptirati na drugom jeziku nego zahtijeva potpuno druačiji pristup. Zvala sam tako kolegu Miloša Anđelkovića da igra zajedno sa mnom i on je pristao.

Ko je Mileva, kakva je Vaša percepcija nje?

Mileva je lijepa žena, talentovana, vrhunski naučnik iako nije bila priznata u svijetu nauke. Ona je voljela svoju porodicu, svog muža. Ne možemo praviti Milevu gazeći Ajnštajna, ružno je. Stvorila sam tako određeni koncept prikazujući tvrdu faktografiju njih dvoje, sa fokusom na Milevi. Tu se otkriva mnogo stvari, od odnosa prema porodici, prema nauci, njih dvoje međusobno. A pored toga što je Albert bio specifičan čovjek - i vrijeme, sistem i društvo doprinijeli su tome da Mileva bude ili ostane to što jeste.

Kažu ljudi i da ne bi bilo Mileve da nije bilo Ajnštajna, ja vjerujem i da važi obrnuto - ne bi bilo Ajnštajna da nije bilo Mileve. Oni su napravili temelje u velikim oblastima. On je nju do kraja života konsultovao u nauci i kada je sumnjao i kada je eksperimentisao i sve, a o tome postoje zapisi, pisma. Sa druge strane, nju mnogi doživljavaju kao da je mučenica, jadnica, iskorišćena, odbačena, zloupotrijebljena. Žena je krajem preprošlog vijeka otišla sama da studira u Cirih, oba svjetska rata je provela sama sa djecom tamo, davala je privatne časove i matematike i muzike, jedno dijete joj je bilo šizofreno - i nakon svega toga o čemu pričamo? Ona je zapravo velika žena, žena-borac! Zbog toga sam joj našla mjesto i u mom filmu “Čelične ratnice”, možda i iracionalno, ali zaista smatram da je ona na frontu nauke bila apsolutni borac, a to što se nije izborila za svoju poziciju možda je i srećna okolnost, ko zna... Mileva je svu svoju nauku prenijela Albertu kojeg je voljela i posvetila se porodici koju je voljela.

Sve to je i veliko pitanje feminizma. Mileva je i danas aktuelna - položaj žene u nauci je veliko pitanje današnjice. Dajmo ženi pravo da odluči da bude šta god želi. Ne mislim da žena treba da bude u drugom planu, već da izabere šta želi za sebe.

Može li se očekivati izvedba “Mileve” i u Crnoj Gori?

Bilo je u planu, ja bih voljela, ali sam imala mnogo obaveza oko festivala, pa nijesam stigla da razmišljam o tome. U Prislonici je u Kući Đure Jakšića bilo i te kako posjećeno, čak i na generalnoj probi, pa iako su se plaćale ulaznice, ljudi su jedva čekali da pogledaju komad, nijesu disali dok sam igrala. Možda u oktobru ponovo bude igranje u Beogradu, a potrudiću se da dovedem predstavu i u Crnu Goru.