Hrvatski fotograf Jadran Lazić ove godine obilježava izuzetan jubilej, pola vijeka rada. To je i povod što je njegova izložba otvorena u Luštica kompleksu 25. avgusta, a zainteresovani će Lazićeve radove moći da pogledaju do 30. avgusta.
Lazić je jedan od rijetkih fotografa sa ovih prostora koji se može pohvaliti da je za pola vijeka koliko se bavi ovim poslom bio učesnik i svjedok zlatnih vremena fotografije. Zahvaljujući fotogafiji imao je priliku da upozna mnoge svjetske uglednike, državnike, političke lidere i zvijezde iz svijeta zabave i šou biznisa, kao i da ovjekovječi neka od prelomnih globalnih zbivanja u posljednjih pedeset godina.
Povodom ovog jubileja objavljena je i Lazićeva monografija koja predstavlja izuzetno svjedočanstvo, osmišljena kao luksuzno reizdanje njegovih dviju knjiga - “Ja paparazzo” i “Reporter”.
Pored izvanrednih fotografija, knjiga sadrži i priče koje stoje iza ovih svjedočanstava o nekom, sada već davnom i drugačijem vremenu, što će privući i one koji su bili savremenici uzbudljivih zbivanja u toku posljednjih pet decenija, ali i mlade koji žele da izbliza osjete duh jednog drugog vremena.
Jedan od prvih paparaca sa ovih prostora, Jadran Lazić je kao mladić iz Splita slijedio svoj san i otisnuo se u svijet 1970-ih godina, uz nevjericu okoline i prijatelja da će u sred Pariza živjeti od foto aparata. Zahvaljujući ličnom šarmu koji je nosio sa sobom sa Jadrana, dovitljivosti i umijeću, pronašao je svoje mjesto i stekao slavu u planetarnom šou biznisu, sarađujući sa najboljim novinskim i foto agencijama, dok su njegove fotografije objavljivane u najuglednijim svjetskim magazinima.
Pred Lazićevim objektivom pozirale su najpoznatije zvijezde, pjevači, glumci i ljepotice, poput Marlona Branda, Dejvida Bouvija, Roberta de Nira, Džonija Depa, Žan Pol Belmonda, Pola Njumena, Elizabet Tejlor, Fare Fosit, Džodi Foster, Žilijet Binoš, Mile Jovović, ali i domaćih zvijezda Tereze Kesovije, Borisa Dvornika, Miša Kovača...
Lazić se proslavio i ekskluzivnim fotografijama iz političke istorije druge polovine dvadesetog vijeka, pa su se u legendarnim magazinima i novinama širom planete našle i fotografije Kartera, Brežnjeva, Kisindžera, Homeinija, Miterana, princeze Dajane i mnogih drugih.
Lazićeva fotomonografija će biti predstavljena nizom prodajnih izložbi, do kraja ove godine, širom bivše Jugoslavije. Turneja je započeta sredinom jula u Hrvatskoj, u Splitu i Šibeniku, a zatim je nastavljena na Hvaru, Visu i u Dubrovniku, dok u avgustu sa Internacionalnog filmskog festivala u Sarajevu stiže u Crnu Goru, u Tivat i Lušticu Bay, a zatim nastavlja svoj put u Zagreb, Beograd i Ljubljanu.
Inače, hrvatski fotograf u Crnu Goru stiže zahvaljujući košarkaškoj legendi Vladi Divcu kojeg je imao priliku da fotografiše tokom svoje karijere, a ovaj događaj poznati sportista nije propustio, već je otvaranje izložbe ispratio sa suprugom Anom.
Pomoć supruge neophodna
U razgovoru za “Magazin”, paparaco-džentlmen, kako ga nazivaju priznaje da nije bilo lako svesti 50 godina rada, te da mu je odabir koji će to radovi naći mjesto na izložbi i monografiji najteže pao.
”To je bio najveći izazov i najviše vremena mi je oduzeo odabir fotografija. Ali na svu sreću moja žena Stefani je urednica na MBC Newu i ima iskustva sa selekcijom i odabirom. Za razliku od nje, meni je svaka fotografija draga i teško mi je bilo eliminisati neku. Najprije sam napravioširoki izbor, a onda je u akciju stupila supruga koja je eliminisala veći dio i ostavila mi da je privedem kraju odabir”, priča Lazić kako je tekla selekcija fotografija kojima proslavlja zaista značajan jubilej.
Paparaco fotografija ne mora biti degutantna
Njegova prva knjiga koja je obavljena prije skoro 40 godine (1982.) zove “Ja paparazzo”, a zapravo Lazić nikad nije bio od onih fotografa koji su bili spremni na sve, samo da zabilježe određeni momenat, jer odlično je znao kad paparaco fotografija postaje degutanta.
”Prvoj knjizi sam dao naziv ‘Ja paparazzo’ jer mi je ta riječ bila intrigantna, zanimljiva, prelijepa, međutim nijesam bio pravi paparaco. Uvijek bih prvo pitao za odobrenje jesu li raspoloženi za fotošut. Većina je pristajala, ali oni koji nijesu, morao sam ići na da to odradim posao na drugi način. Paparazo fotografija je degutantna kad je nešto što stvarno nije ljudski i lijepo. Kad je poginuo sin glumice Romi Šnajder jedan paparaco ga je slikao u mrtvačnici i to je zaista degutantno. Kada je princeza Dajana stradala slikanje njenog tijela je degutantno. Imao sam jednu situaciju gdje sam ušao u sobu Šon Pena kako bih ga fotografisao, međutim našao sam ga potpuno onesviješćenog u kadi, ko zna je li od droge ili alkohola. Kada sam video tu scenu bilo mi je jasno da bi to bila odlična fotografija, ali nisam želio to da snimim. Ima stvari koje su degutantne i ja ih nikad nisam radio. Ipak je ovo lijep poziv, lijepe vijesti, ljudi, holivud, zvijezde”, pojašnjava Lazić pred čijim su objektivom pozirali, između ostalih i Marlon Brando, Dejvid Bouvi, Robert de Niro, Džoni Dep, Elizabet Tejlor, Džodi Foster, Mila Jovović. O tome koliko su velike zvijezde “teške za saradnju i zahtjevne”, kaže:
”Uglavnom ne, nisu zahtjevni. Onog časa kad pristanu na snimanje veoma su jednostavni i nonšalanti. Jednostavno, prije svakog snimanja se na neki način upoznam sa osobom koju trebam da snimim, bilo da popijemo kafu, nekad ručamo ili večeramo. Tako da kad dođe dan snimanja više nijesmo stranci i onda to ide mnogo lakše. Ta hemija između zvijezde i fotografija je veoma važna i to se vidi na fotografijama. Ako je ima, fotografija će biti odlična, ukoliko ne postoji, fotografija će biti hladna. Ipak ni hemija ne može uvijek biti dobra, ali uglavnom je to bilo sve lijepo i bili su raspoloženi. Oni su strogi profesionalci i odrade to kako i treba”.
Fotografisao i teroriste
No nijesu samo holivudske zvijezde bile interesantne Laziću. Naime, tokom svoje karijere fotografisao je i političare, a te fotke su mu donijele popularnost u svijetu fotografije. No, političari na fotografijama uvijek djeluju ozbiljno, većinom su i slične, pa Jadran priča i o tome koliko takve fotografije uopšte mogu biti kreativne.
”Političare koje sam fotografisao nijesu mi pozirali. Jedino ko mi je “pozirao” i to na odoru bio je pokojni Brežnjev. Imao sam priliku da fotografišem i Abu Abasa, teroristu kojeg sam snimio u Beogradu ‘85. godine nakon otmice broda “Akile Lauro”. Kako nije glumac, nije umio ni da pozira, ali sam ga stavio u jedno fotelju, rekao gdje i kako da me gleda. Čak sam mu u jednom trenutku rekao “kako vi to kad pucate sa mašinkama”, onda je on rukama pokazao i to je bila fotografija koja je hajlajt tog snimanja. Ona je objavljena u “Time” magazinu i oni su platili 50 hiljada dolara za tu fotogafiju Abu Abasa. Ostale, Hominija sam snimio na jednom sastanku njihove grupe, tu nije bilo poziranja. Mubaraka i Fransoa Miterana takođe nije bilo poziranja, Džimija Kartera sam snimio u Beogradu. Jedino ko mi je još pozirao bio je Bani Sadra, bivši predsjednik Irana koji je pobjegao kad se vratio Homeini. Njega sam uhvatio u Parizu, fotografisao sam ga u skrivenoj vili. Ali njih staviš strogo profesionalno, nema tu puno kreativnosti”, ističe Lazić.
Pojavom društvenih mreža fotografija izgubila na značaju
Danas svako ko ima fotoaparat može biti fotograf, a često se iste prave i telefonom.
”Fotografija u svakom slučaju više nije što je bila. Sve se promijenilo pojavom društvenih mreža. Sad su sa smart telefonom svi fotografi, samo upere, slikaju. Postoji i gomila aplikacija za sređivanje, uljepšavanje. Tehnika ide, život napreduje, sve se mijenja, pa i fotografija. Ali prava fotografija će uvijek biti na cijeni, jedino što se više ne koristi analogni film, već se koristi digitalno, što je ok. Pojavom digitalnih aparata dosta nam se posao pojednostavio. Prije smo morali da snimimo, pa da film ide na razvijanje, pa kontakt kopije, vidiš šta je ispalo, a šta ne, a ovo vidiš odmah na aparatu. Ako si nešto pogriješio, promijeniš blendu i ekspoziciju i nastaviš da radiš. I one analogne u današnje vrijeme treba je digitalizovati, bilo da ide za magazine, društvene mreže ili izložbu. Prosto od analogne morate napraviti digitalni fajl koji se onda printa”, objašnjava Lazić.
Zbog pametnih telefona sve je manje ekskluzive
”Što se tiče pametnih telefona, da ih je bilo ‘80-e kad je umro Brežnjev, moja ekskluziva ne bi bila ekskluziva. Danas kad svako ima pametni telefon i može fotografisati svaku situaciju na koju naiđe, i gdje se nađe, teško je napraviti ekskluzivnu fotografiju”, pojašnjava sagovornik “Magazina”.
Pojašnjava i kako je to bilo nekad kada je fotografisao analognim aparatom, i kad je postojao je film i tačno se znalo koliko puta morate pritisnuti okidač dok se isti ne potroši.
”Film ima 36 snimaka i vodilo se računa da se on negdje na pola, u zavisnosti šta se snima, i ako je nešto značajno i fotograf smatra da će biti nešto bitno, on se izvadi i stavi se novi. I počne se od početka. Ako ostane 10-ak snimaka, vodiš računa ne pritiskaš stalno okidač, već ostaviš koji kvadratić da slučajno ne ostaneš bez filma u pravom trenutku. Digitalizacija je apsolutno olakšala posao, možeš fotografisati onoliko koliko ti je jaka kartica i koliko ti je gigabajta u aparatu. Kad to istrošiš, ubaciš drugu karticu i ideš dalje. Digitalizacija je olakšala nama posao”, ne krije Lazić.
Ono što mu smeta je pretjerano korišćenje fotošopa, jer se i njime, kako kaže može uništiti fotografija.
”Granice do kojih se smije koristiti fotošop nema i to je očigledno. Kad vidiš neke djevojke na Instagramu i uživo, pitao bi je ‘oprostite, ko ste vi?’. Današnje mlade cure su nezaiste po tom pitanju i idu predaleko. Fotografiju svakao treba retuširati i srediti, ali je ne možeš toliko mijenjati da se ne prepozna ko je na istoj”, kaže Lazić čije su fotografije objavljivali svjetski časopisi. O tome koliko su ispoštovana autorska prava i kakav je odnos prema ovim pravima na Balkanu, objašnjava:
Ne koristite fotografije bez autorskih prava
”Svjetski časopisi, moje fotografije su objavljivali preko agencije Sipa Press koja je bila jedna od tri najače agencije, radila u 52 zemlje svijeta, gdje su moje fotografije bile objavljivane. Imao sam preko 300 naslovnica magazine u to vrijeme, imam skupljenjih oko 130 i nešto koje se nalaze na dvije strane u mojoj monografiji. Što se tiče prava, počela su se poštvati i kod nas, a to do prije 10 godina niko nije išlo. Sad su mjere i prava toliko zaštićena jer fotka koja je na internetu ima tajni kod i vlasnik fotografije zna ko je kad skinuo istu bez prava. Onda na red dolaze advokati i računi koji su dosta skupi. Zato ne bih preporučivao nikome da samo skida sa interneta, već ako mu zaista treba za nešto, to nije strašno skupo, treba zatražiti prava i ona se mogu dobiti vrlo jednostavno”, zaključuje Lazić.
Bonus video:
