Poslije toliko godina... ta knjiga je ponovo u mojim rukama. Knjiga za koju mi je Mihailo Lalić rekao: “Neznabošci su najbolja poslijeratna knjiga priča u crnogorskoj književnosti”. Obavezujuće sam dužan da zbog Lalića, ove knjige i crnogorske književnosti, zapišem ovu rečenicu, koju dugo godina nosim i koja mi se duboko urezala u pamćenje. Lalić nije olako sudio. Bio je škrt na riječima, rijedak u sudovima. Lalićeva rečenica može nekog pokrenuti da krene u ozbiljnije izučavanje Šeklerovog književnog djela.
KAKO SAM UPOZNAO BOGDANA
Taman bijah maturirao u beranskoj gimnaziji. Neki je juni i ja sam u Tokovom Lazu (zaoseok sela Kralje u kome sam rođen). Ne sjećam se datuma, ali se sjećam dana, naiđe čovjek kod naše kuće, imena se ne sjećam, reče: Poručio ti je Bogdan Šekler da odeš kod njega u Gnjili Potok. Želi da te upozna. Za mene, do tada, najznačajniji poziv, te ne časih časa, spremih se na brzu ruku, oboukoh što najljepše imam, a malo sam imao, pa u trku preko Miravčina, livade u mom zavičaju. Bijahu u punom cvijetu, cvijeće raznobojno (i danas mi se čini da nigdje nema tako lijepog cvijeća)... pretrčah tri kilometra, koliko dijeli moju i Bogdanovu kuću. Prvo što zapažam, prije nego ću se spustiti ka kući, novu plavu škodu na cesti.
Dočekše me samo tako. Strane cigarete, a ja sam pušio najeftiniju - Dravu, pivo i druge domaćinske časti. Bogdanov brat Nebojša, u knjigama poznat kao Majo, radio je na carinarnici u Sežani. Tu bijaše Bogdanova majka Krsta, posebno gostoljubiva, poznata po tome, i cijela porodica po rodu, bila je cijenjena u Vasojevićima. Pamtim taj doček, taj dan, taj susret, koji se ne završi na tome. Poslije nekog vremena, Bogdan reče: Hoćemo li do Berana? To tek za mene bijaše posebno važno. Ja u plavoj škodi, prvi put u takvom, a još novom autu, za Berane. Susret sa mojim dotadašnjim profesorima: Milom Boškovićem i Milošem Vulevićem, čije ličnosti davahu poseban pečat gradu. Tada se cijenjahu ličnosti, poštovani oni koji su za poštovanje.
ŠTA JE PRETHODILO SUSRETU
Bogdan u to vrijeme bijaše poznat pisac. Objavljivao je priče u najpoznatijim jugoslovenskim časopisima. Junaci priča iz podkomskih sela su se prepoznavali, pa su časopisi traženi i išli od ruke do ruke kroz sela. Recimo, kragujevački Koraci, išlo se čak u Kragujevac po taj časopis, pa Stvaranje i drugi. Junaci negoduju, oglašavaju se prijetnjama. Ali kada Bogdan dođe, utrkuju se da ga ugoste, pozovu u svoje kuće, ponude najljepšim što imaju. On je ljekar! Ta činjenica ima dimenziju. Vraćam se na Stvaranje. Urednik je Čedo Vuković, koji će mi napisati pismo, čitao sam ga bezbroj puta, ne vjerujući da se to što u pismu piše - odnosi na mene. Objavio je četiri moje pjesme, u rubrici Horizonti, koja najvljuje mlade i talentovane pjesnike. Tada sam u trećem razredu. Godinu kasnije, a prije susreta sa Bogdanom, izašla je Anotologija crnogorske poezije jedne decenije, koju je spremio Sreten Perović, u kojoj sam zastupljen sa dvije pjesme, bila je čast. Gimanzijalac u antologiji. Bogdan je to znao, zato i želio da me upozna. Ovo navodim, kako bi zaokružio priču o našem poznanstvu i povod koji je prethodio.
Dugo sam se kanio da ovo zabilježim, čak godinama. No, po svemu sudeći ništa ne može prije nego što za to dođe vrijeme. I došlo je. Zovu knjige koje si davno čitao, traže te. Kao što zovu ljudi koje si nekada poznavao i koji su te poznavali. U posljednjih nekoliko godina želio sam da ponovo pročitam Neznabošce, ali nikako da dođem do knjige. Nekada sam čitao prvo izdanje Grafičkog zavoda Titograda, drugo je kasnije obajvila izdavačka kuća Komovi. To izdanje sam želio.
PONOVO NEZNABOŠCI
Nedjelja je, pretposljednja avgustovska, i ja sam kod mog zemljaka - advokata Borivoja Bora Đekića, u Meljinama, njegove supruge Itane, sina Mihaila. Prisjećamo se zavičaja, ljudi i događaja. Tako uvijek bude kada se vidimo. Tu je i Bogdan, neizostavno, njegove knjige. U jednom trenutku Boro reče: našao sam Neznabošce u kući u Kraljima, andrijevičko izdanje, s posvetom Bogdanove sestre Rose, profesorice francuskog jezika i književnosti, divne i blagorodne žene, koja je i sama pisala priče s motivima iz zavičaja, ali ih nije htjela objavljivati. Kada sam je nagovarao, gotovo nagonio, uvijek isto opravdanje: Sramota je zbog Bogdana, da ja objavljujem... Negdje u njenoj zaostavištine, one stoje. Trebalo bi ih naći i objaviti. Bila bi to, siguran sam, divna knjiga. (Pokušaću da to aktuelizujem preko njenog sina, a Bogdanovog sestrića, Miodraga Vlahovića, intelektualca, političara i diplomate, koji mi je i ustupio Bogdanovu fotografiju iz mladićkih dana). Boro mi posudi knjigu na kojoj stoji posveta: Dragom Boru ovu knjigu na dar zbog njegove ljubavi prema svemu što je Bogdan napisao. Sestra Rosa Šekler - Vlahović. Andrijevica, april 2007.
Ponovo čitam Neznabošce.
NESVAKIDAŠNJI PRIMJER
Bogdanov otac se zvao Radomir Šekler, žanadamerijski oficir u Kraljevini Jugoslaviji, prije samog sloma komandir žandamerijski stanice u Grahovu, gdje je i bila njegova porodica, koju će peseliti u Gnjili Potok, mjesto rođenja njegove supruge Krste, sa kojom je izrodio troje djece: Bogdana (literarno ime Beli Tisović), Nebojšu (Majo Tisović) i Rosandu - Rosu (Bojka). Radomir ostaje na Grahovu da sačeka mogući rasplet događaja, čiji se tutanj uveliko osjećao. No, kako država propada, a sa njom i državna služba, poslije ne duga vremena i on dolazi u Gnjili Potok, u tazbinu, kod tasta Milije Đoleva Labovića, uglednog Vasojevića, pametara i koldara, koji će doživjeti sto petu godinu.
Čim je čuo tadašnji komandant andrijevačkog sreza Dušan Arsović, poručio je da Radomiru dođe kod njega, što je ovaj učinio, mudro postupivši u trenutku. Naime, rekao je Arsoviću da je on na njihovoj strani, kao žadamerijski oficir. No, izvanjac je te da moli da kao takav da ne učestvuje u lokalnim akcijama, osim ako baš zatreba. Arsović je uvažio... Radomir ostaje, neangažovan, u Gnjilom potoku, gotovo sve ratne godine. Negdje pred kraj rata, partizani idu ka sigurnoj pobjedi, a na vijest da će pobiti sve koji nijesu na njihovoj strani, iz sela s nekoliko mušakaraca odlazi u Albaniju, čija granica nije daleka. Ostale su žene i djeca. Desilo se da su oni što su otišli u Albaniju, spletom okolnosti, izgubili živote, pa se u mjesto niko nije vratio. Oni preživjeli će se kasnije uputiti ka Zidanom mostu, a Radomir u Rašku, odakle potiče, gdje je već bila upostavljena nova vlast, čiji je presdjednik njegov zet, muž od sestre, kome se javio. Kako nije imao ratnih grijehova, zet ga zapošljava u rudnik uglja, dok se ideološki i ratni tutanj ne stiša. Kasnije se počeo javljati porodici, uspostavljena je komunikacija. Supruga Krsta će odlaziti u Rašku, Rosa, kasnije i sinovi. Porodica je razdvojena, ali ima kontakte. Oni dolaze kod njega, ali on ne kod njih. Kada ga je Rosa, koja mi je ispričala ovu priču, tada već kao maturankinja, jednom uputala: Boga ti tata, što ne dođeš, svi pitaju za tebe, voljeli bi da te vide, on je odgovorio je: Rose, oni što su otišli sa mnom, poginuli su. Sramota bi me bilo da prođem selom ispred onih udovica. I nikada nije došao! Ovo je za mene veliki gest, volim da ostane zapisan. Gestovi će nam trebati u svim vremenima, pa i ovom.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
