”Nije li politika samo vještina da se laže u pravi čas” (Volter)
Prolaze godine i decenije a mi se ponašamo kao da vrijeme teče mimo nas i broji dane za neke druge ljude i narode. Stojimo, čekamo, obećavamo, nadamo se i vjerujemo u bolje sjutra a u međuvremenu naši prijatelji, rođaci i zemljaci tiho odlaze od nas ne ostavljajući nam priliku da ih otpratimo na taj put “zbog novonastale situacije”. Za velemajstora koji je proveo 50 godina za šahovskim stolom na kojem ga je časovnik upozoravao da mora povući potez, faktor vrijeme postao je stil i način života koji traži rezultat prije “pada zastavice”. Dok mladi ljudi i stručnjaci to uočavaju i idu u bolje zemlje, sinula mi je ideja da se osvrnem na to naše uzaludno trošenje vremena, mjerenog upravo šahovskim časovnikom.
U prilogu su tri slučaja iz šahovskog života, i to ne bilo kakva, nego najvišeg svjetskog ranga. O prvom, koji se odnosi na Roberta Fišera, pisao sam više puta i ovdje ću navesti samo važne detalje a preostala dva vjerujem da su nepoznata našoj javnosti. No, iako je šah glavna tema, čitaoci će uočiti da je refleksija ovih priča mnogo šira jer odslikava naš politički, mentalni, vrijednosni i moralni pristup rješavanju problema na koje smo često prinuđeni da zažmurimo. Čak i onda kad sebi nanosimo veliku štetu.
Ključni detalji u “Slučaju Fišer”
Stariji ljubitelji šaha sjećaju se meča Fišer - Spaski (Sveti Stefan - Beograd 1992). SR Jugoslavija je bila pod sankcijama i Amerika je insistirala da se meč zabrani. O tome svjedoči službeno upozorenje koje je iznio zvaničnik Ministarstva finansija SAD Bob Levin. On je rekao da učešće Roberta Fišera u meču protiv Borisa Spaskog državna administracija SAD može oglasiti kao kršenje Sankcija UN-a. Zakon o “zabrani trgovine sa neprijateljem” predviđa kaznu od 250.000 dolara ili 10 godina zatvora, što je kasnije potvrdio i državni tužilac Dž. Stivens.
Da li smo, kao domaćini, tada bili naivni ili nas nije doticalo što je prijetnja tako surova? Ili nije bilo smjelosti da neko upita od kad je šah postao “trgovina s neprijateljem” ili zločin koji zavređuje kaznu od 10 godina zatvora?!
Još je gore što nijesmo uvažili crnogorsku tradiciju da sačuvamo Fišera kao gosta, da mu zahvalimo na gestu podrške i izrazimo zabrinutost za njegovu bezbjednost i rizik da dođe pod udar drastične kazne. Ljudi u odboru su znali da je Fišer, poslije konflikata s administracijom SAD 1972. i oduzimanja titule od strane FIDE 1975. godine, sam sebe osudio na izolaciju i propatio 20 godina u predgrađu Los Anđelesa. U tom periodu imao je više duševnih kriza, naprije sa “Svesvjetskom crkvom božjom” koja je od njega uzimala novčane priloge sve do 1977. godine, kad ju je napustio. A imao je i bizaran “incident” 1982. godine kad je greškom zamijenjen sa pljačkašem banke i uhapšen. Tada je Bobi tvrdio “da su ga brutalno mučili u zatvoru”, na što mu je uzvraćeno optužbom za oštećenje zatvorske imovine. Navodno je pocijepao jedan madrac?
No, sve to što je Fišer preživio bilo je lako u odnosu na ono što mu je sudbina namijenila za kraj. Poslije hapšenja u Tokiju 2004. i puštanja iz zatvora 2005. godine mi opet nijesmo pokazali odgovornost ili hrabrost da ispunimo Fišerovu želju i izdamo mu crnogorsko državljanstvo. Islanđani su to učinili i predstavili se kao narod koji, šahovski rečeno, ne pristaje na iznudicu. Tako smo propustili mogućnost da spomenik najvećeg šampiona bude u Crnoj Gori a ostaje nam da se pitamo da li Amerika zbog toga više cijeni nas ili Islanđane...
Na prijemu kod šeika
Jednog septembarskog jutra 2008. godine, dok sam obilazio cetinjsku pijacu, zazvonio mi je telefon: “Dobar dan, je li gospodin Ivanović?” Potvrdno odgovorih a onda čujem: “Trenutno je u posjeti Crnoj Gori njegova visost šeik Al Nahian. Izrazio je želju da vas upozna i pitao je da li možete doći kod njega u posjetu”. Bio sam iznenađen i rekoh da je to neka greška. “Ne, ne - nastavi ženski glas - on je naglasio velemajstor Ivanović”... Taj sam, nema drugog - rekoh i upitah kad i gdje bi trebalo da dođem. Dama me uputi na hotel “Premijer” uz napomenu da će me tamo sačekati službeno lice.
U podne sam stigao u Podgoricu. Ispred ulaza u hotel prišao mi je sližbenik predstavništva UAE i ispratio do apartmana gdje je odsjeo visoki gost. Ukucao je šifru na blindiranim vratima i ušli smo u velik i ukusno uredjen dnevni boravak. Šeik nas je čekao pored velikog prozora držeći lop-top u ruci i pateći informacije koje su stizale satelitom. Uz osmijeh je pružio ruku i ja uzvratih srdačnim stiskom koji je najmanje ličio na protokol. Shvatio sam da mu je to imponovalo jer je daljim odnosom potvrdio da sam ja poseban gost. Čovjek srednjih godina fizički snažnog izgleda, komotno odjeven zbog vrućine u Podgorici, odmah mi je otkrio karte: “Kad sam bio dječak volio sam šah i išao na časove koje su vodili jugoslovenski velemajstori. Mnogo su mi se dopale vaše partije i želio sam da vas konačno upoznam jer ovo je moja treća posjeta Crnoj Gori”.
Rekao sam da mi je čast i upitao ga da li se još interesuje za šah. On se okrenu prema svom prevodiocu i saopšti: “Ja sam došao službeno i sjutra veče u 20 časova priređujem prijem u vili “Gorica” za najviše zvaničnike i volio bih da budete moj počasni gost. Ali najprije da izrazim jednu želju. Naime, moj biznis je naporan i postao sam jedan od vlasnika Mančester Sitija jer me fudbal relaksira. A šah je moja ljubav i htio bih da organizujem tradicionalni turnir Crnogorsko - Emiratskog prijateljstva koji bi se igrao jedne godine kod vas a sljedeće u našoj zemlji. Takođe, želio bih da formiramo šahovsku školu za vašu i našu djecu a o prevozu na liniji Podgorica - Dubai i obratno brinula bi naša avio-kompanija.”
Suvišno je reći koliko su me obradovale te riječi i pomislih - ako nekom budem pričao može reći da mi je vrućina udarila u glavu. Zahvalio sam šeiku na ljubaznosti i rekao da živim na Cetinju i da ću rado doći na prijem. Izašao sam, upalio auto i brzo stigao na Cetinje. Nije prošlo sat vremena opet mi je zazvonio telefon i opet onaj isti ženski glas. Ali ovaj put previše ozbiljan: “Nažalost, šeik je iznenada odletio za Dubai. Rekao je da vam prenesem njegove pozdrave.”
Kasnije sam saznao da su “poslovni razgovori propali” i da su nastavljeni 2013. godine. Sa njima je propao i šahovski projekat a biće zanimljivo ako nova vlast ugosti princa Abu Dabija i, makar zbog djece, pomene šah, tragom ove priče.
Nedolazak predsjednika FIDE
Krajem juna u Petrovcu je završeno “Prvenstvo Mediterana 2021”. Šahovski savez je u složenoj zdravstvenoj situaciji uspio da prikupi sredstva i omogući šahistima lijep boravak u Crnoj Gori. Organizaciju turnira finansijski je pomogla svjetska šahovska federacija FIDE. Na dan svečanog zatvaranja turnira trebalo je da dođe u posjetu predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič. Pošto niko od naših zvaničnika nije pokazao spremnost da primi uglednog gosta, vjerovatno iz razloga što je on Rus, posjeta je izostala i tako je ponovo matiran crnogorski šah. Malo je bilo što ga je ponizio zakon o sportu jer “nije na programu MOK-a”. Nije bio ni karate pa su Japanci s njim uslovili održavanje Olimpjskih igara u Tokiju. Tako rade zemlje u kojima je lični interes podređen nacionalnom dostojanstvu! Da li je politika tako slijepa i isključiva da, kao u ovom slučaju, vidi ispred svega nacionalni predznak a ne čovjeka na čelu jedne velike svjetske porodice sa sloganom “Gens una sumus” (Svi smo jedan rod)?! Utoliko prije što je taj gospodin bio prva violina Organizacionog komiteta Svjetskog fudbalskog prvenstva u Ruskoj Federaciji 2018. godine. Njemu je predsjednik FIFE Đani Infantino uputio kompliment da je to najbolje organizovan svjetski šampionat u istoriji fudbala. To je rekao jedan Italijan a zašto nešto slično ne bi mogao da uradi i naš zvaničnik? Da li bi Italijani dozvolili da se ugasi F.K. Milan ili Hrvati da potone splitski N.K. Hajduk? A mi ćutke gledamo kako nestaje F.K. Lovćen, istorijsko i sportsko ime Cetinja i SFRJ.
Predsjednik FIDE je moćan čovjek i mogao bi da posveti Crnoj Gori jedan veliki svjetski turnir. Radovao bih se kad bih mogao da ispratim takav događaj u Baru gdje sam postao velemajstor 1977. godine i da tako počne novi šahovski život u Crnoj Gori. Previše je bilo propusta koji su naružili našu lijepu tradiciju.
Za kraj evo jedan primjer kako su velike ličnosti cijenile šah. Pred početak turnira u Parizu 1984. godine Korčnoj, Lobron, Zapata, ja i još par učesnika pozvani smo na prijem kod gradonačelnika Pariza Žaka Širaka. Takav gest znaju da naprave ljudi koji dostojno reprezentuju svoju državu i njenu kulturu.
Bonus video:
