UDOVICE - NENAPISANI ROMAN
Nakon ratnih oluja koje su protutnjele podkomskim selima, ostale su udovice s malom đecom u velikoj nemaštini. Muževi stradali, žrtve ratnog i ideološkog sukoba. S malo stoke, pet - šest ovaca, jednom, a rijetko dvije krave, u ubogim kućama, s nadom da su negdje živi. Obilaze Crveni krst i druge humanitarne organizacije, daju podatke o nestalima. Uvjerene da su negdje u srećnom svijetu, da će se sigurno vratiti. Kružile su razne priče, kako su viđeni u svijetskim prijestonicama, neki čak u korejskom ratu nastavili da se bore. Za koga? Zar nije bilo dosta? - pitaju se. Korejski rat, čudno je zvučalo. No, dobro je, samo da su živi, mrmljale su u crno odjevene, crnim maramama zabrađene. Kao dječak, neke sam upamtio, tada već starice, kako makadamskim putem promiču ka Andrijevici, žive sjenke... ili se vraćaju iz nje, s malim zavežljajima, onim osnovnim namirnicama, kako ih Bogdan opisuje... s kilo soli i isto toliko ili pola kilograma šećera, šibicama... petrolej za lampe. S malo čega, falilo je svega. Para nije bilo, ni mogućnosti da se zaradi. Mnoge su radile teške fizičke poslove, kako bi prehranile đecu, učestvujući na raščišćavanju zimi teško prohodnog Trešnjevika... ili u šumi, na livadi i njivi svkakako. Iako parolama nagovještavana srećna budućnost, u ove krajeve je ona kasnila. A opet vjerovalo se da će doći. Tu je negdje, iza Koma, samo što se nije pojavila.
Rosa mi je pričala. Bogdan je cijeloga života mislio o toj temi - udovice, njihove surove sudbine. Doticao ih se kroz priče i romane, ali nije napisao poseban roman. Vjerovatno je mislio, ima vremena, one neće pobjeći kao tema, kao što nijesu pobjegle sudbini. Godine prolaze, Bogdan odlazi u 63- trećoj.
Sve je pokrila trava, zelena trava zaborava, kako bi rekao Zogović. Pomirila i one nepomirljive, ideološke i druge razlike. U podgoričkom naselju Blok V, gdje je živjela, pričajući o ovoj temi, Rosa mi je rekla jednom prilikom: Mirašu, napiši ti taj roman. Bar neke pamtiš, znaš kako su živjele. Istina, kao dječak, upamtio sam neke, tada kao starice, vidno zabrinute, s puno bora oko usta, na čelu i licu. Iako sam i sam o ovoj temi mislio, nijesam se usudio. To je bila Bogdanova tema, besumnje velika, samo je on mogao napisati tu knjigu. Ostalo je nenapisano. Na sreću nas, koji to djelo čitamo i poštujemo, ostale su druge Bogdanove knjige. Pored knjige Neznabošci, tu su knjige priča i romani: Sami smo krivi, Sestre i braća, Vječna kuća, Tvrdi sinovi, Leteće kamenje, Grob u Kalni, Slučaj se dogodio, Pusta masa, Metro za brda, Božovićeva ruka... Priče su prevođene na engleski, francuski, španski, ruski, rumunski i slovenački. Novela Leteće kamenje objavljena je u Francuskoj, a romani Tvrdi sinovi i Slučaj se dogodio izazvali su pažnju u ondašnjem SSSR, Danskoj i Francuskoj. Želim da ovim tekstom skrenem pažnju današnjem čitaocu i mogućem izdavaču, radi obnavaljanja neke od ovih davno rasprodatih, a i zaboravljenih knjiga.
NAŠA DJETINJSTVA
Ponovo ih čitajući, Bogdanove priče su me vratile u djetinjstvo. Moje i naša zajednička djetinjstva, koja se nijesu mnogo razlikovala.
Sjetih se dana, kada me je otac poveo u školu. A škola nova, lijepa, u Kraljima, na sred sela, puno djece. Obukao najljepše ko je šta imao. Šarenilo, raskošnije od cvjetova trešanja, ili mi se učinilo. Nešto posve novo. Po neka kožna, a uglavnom tkane vunene đačke torbice. I ja sam imao takvu. I u njoj dvije - tri knjige, jednu svesku, ne sjećam se da su bile dvije. Bukvar. Mirisao je opijajuće. Zbog toga mirisa sam zavolio knjige, posvetivši im cijeli život.
Generacije su se smjenjivale sivom džadom, od Trešnjevika, preko Gnjilog Potoka, Kosturnice, Jelembara, Kralja, niz Đurake, do osmogodišnje škole u Andrijevici. Slabo odjeveni, no željni znanja. Sanjali smo da se tamo iza brda i okuka krivudave džade, krije neki ljepši svijet, gradovi koji će nas dočekati u širokom zagrljaju. Ljudi koji će nam pružiti srce i ruke, učiniti da zaboravmo na snijeg i kišu, hladnoću, na sve što je naša djetinjsva činilo teškim. Da će tegobno breme, koje smo nosili na malenim i neuhranjenim plećima, pasti, a mi postati veliki i srećni ljudi... Visoki, snažni, nebo ćemo dodirivati. Taj san nas je vodio. Ko zna da li bi i dokle sigli da toga sna nije bilo?
Sve je to Bogdan opisao, a čitajući ga ovih dana, vidio sam kolonu đaka kako grabi makadamskom cestom. Sjećanja ne umiru. Žive poslije nas, kao i nenapisane knjige. Kao cvjetovi koji se sa svakim proljećem jave, iako ih kosači pokose.
TRAŽIO SAM PRVO IZDANJE
Posljednji je dan avgusta. Otišao sam do hercegnovske biblioteke, da potražim prvo izdanje knjige Neznabošci, da fotografišem naslovnicu, ilustracija koja bi išla uz ovaj tekst. Knjigu nijesam našao. Bilo je drugih knjiga, među kojima i Testament, izbor iz priča, objavljena u prištinskom Jedinistvu, u ediciji u kojoj je objavljen Jeretik. Dizajn korice me sjetio na moj prozni prvijenac.
Nastavio sam da čitam priče, neke ranije nijesam čitao. Jedan od junaka priče Ogledalo, koja otvara knjigu, jeste moj đed Jovan Tokov. Prezime je izostavljeno. Ovo Tokov je, po zaseoku Tokov laz, koji pominjem na početku teksta. U priči se obavlja iskopavanje groba narodnog heroja B.D., radi prenose posmrtnih ostataka u zajednički spomenik na Gorici. Priustna je herojeva majka, a moj đed vadeći ostatke, vadi i ogledalo, u kojem majka, pred okupljenom masom, traži lik poginulog sina... kosti su tu, neupitno strašna činjenica, ali nema lika... U svemu antologijska priča. Odavno nestali svijet, živi u ovim pričama. Trešnjevićka džada i kamioni teškaši, koji su odalzili u svijet, transportujući građu iz komskih šuma, jagodari, mršavi dječaci koji su brali divlje jagode i prodavali stranicima, koji nijesu skrivali divljenje prema surovoj i divljoj ljepoti zemlje Montenegro. Djevojke, s očima prepunim čežnje, za srećnim životom i prinčevima koji će ih u te svjetove ponijeti, učiniti srećnim.
Sve je bilo i prošlo, samo trava, uporna trava u koju su zarasli ostaci kuća, katuništa i katuna, utuljena ognjišta, putevi. Ona koju je najbolje opisao Miladin Ćulafić u knjizi Upornost trave, po tematici sličnoj Neznabošcima. Tu je gnjilopotočko groblje, prisutno u Bogdanovim pričama i romanima. Groblje i trava, ti nemušti svjedoci, onoga što je nekada bio život. Što se životom zvalo.
Na gnjilopotočkom groblju mnoge krstače ili kamene uzglavnice, kako nadgrobnike u ovim krajevima zovu, urasle su u travu, spomenici potamnjeli, mnoga imena nečitka, slova izblijedjela. Čak i oni od bijelog mermera iz Peći. Za takav je mermerni spomenik piščev djed prodao najljepšu livadu. Bogdanove priče su vječne kuće njegovih junaka, onih što nekada bijahu živi ljudi, orali i kosili, sjekli šume, radovali se životu u surovim predjelima, što opitome samo u proljeće, kad procvjetaju divlje trešnje. “Ne znam zbog čega baš trešnje, ali ovdje na svim grobljima ima trešnjevih stabala, možda trešnje liče na zdrave i tople usne,” kaže pisac u priči Ogledalo.”
Na život liče, dodao bih. Sa njihovim cvjetovima je lakše umirati.
Iz te zemlje je nikao i moj Mit o trešnji.
(Avgust, 2021.)
Bonus video:
