Ljudi sve teže probijaju klasne granice

Goran Vojnović je slovenački pisac, kolumnista, režiser i scenarista. Rođen je 1980. godine u Ljubljani. Diplomirao je na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju u Ljubljani. U svojim djelima se uglavnom bavi problematikom uključivanja doseljenika sa juga u slovenačko društvo.

Njegovi kratki filmovi (“Fužine zakon”, “Sezona 90/91”, “Moj sin, seksualni manijak”, “Kinezi dolaze”) prikazani su na brojnim međunarodnim festivalima i osvojili su više međunarodnih nagrada. Zajedno sa režiserom Markom Šantićem, 2004. godine napisao je scenario za kratki film “Sretan put, Nedime”, koji je bio nominovan za nagradu Evropske filmske akademije, osvojio nagradu Srce Sarajeva i nagradu za najbolji studentski film na festivalu Tribeca u Njujorku. Kao gimnazijalac objavio je pjesničku zbirku “Lijep je taj svijet”. Nedovršeni scenario za dugometražni film pretvorio u roman “Čefurji raus!” (Južnjaci, marš!), koji je nagrađen nagradom Prešernovog fonda, najvećom nagradom za područje kulture u Sloveniji i nagradom Kresnik za najbolji roman godine. Roman “Jugoslavija, moja dežela” objavljen je 2011. godine, a roman “Smokva” 2016.

Vojnović piše kolumne, filmsku kritiku i radi kao novinar. Knjiga kolumni “Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra” štampana je 2010. Dvije godine ranije završava svoj prvi igrani film “Piran-Pirano” i kratki “Kinezi dolaze”. Režirao film “Čefurji raus” (2013). Živi i radi u Ljubljani. Za Art je govorio o svom novom romanu “Đorđić se vraća”, objavljen nedavno u izdanju ljubljanske Beletrine.

Nedavno ste objavili novi roman “Đorđić se vraća”, koji je zapravo nastavak vašeg prvog romana “Južnjaci, marš”. Poslije trinaest godina opet pišete o junacima ljubljanskog kvarta Fužine. Šta se zbilo sa vašim junacima?

- Moji junaci i dalje nemoćno promatraju kako njihovi životi idu nekim svojim tokom koji ih udaljava jedne od drugih. Njih zapravo više od svega određuje nemogućnost da utiču na to što im se u životu dešava. Njihovi stvarni životi sve su udaljeniji od života o kojem, ili možda još uvijek, sanjaju pa je u njima sve više ljutnje i gorčine, te sve više beznađa. Zato je tu i više droge i više nasilja i obijesnosti. A manje je iskrenosti, prijateljstva, razumijevanja, nježnosti.

Sve to naravno ne važi samo za njih. Mnogi ljudi u Sloveniji danas su zatočenici života koji su im na ovaj ili onaj način zapali. Društvena nejednakost je sve veća i ljudi sve teže probijaju klasne granice i izdižu se iznad svoje neposredne okoline. Roman “Đorđić se vraća” stoga je i roman o ostacima nekadašnje radničke klase, o njihovom propalom svijetu.

Kao moto knjige naveli ste stih “I poslije svega je sve isto” iz pjesme “Paranoje” grupe “Partibrejkersi”. Kako stih funkcioniše u kontekstu ovog romana?

- S jedne strane taj stih funkcionira na intimnom nivou jer ni naslovni junak romana, Marko Đorđić, ni njegovi drugovi Adi, Aco i Dejan nijesu uspjeli da riješe nijedan od svojih problema, s kojima su se susretali u romanu “Čefurji raus!”. I dalje su oni isti nezreli klinci koji izgrađuju svoj identitet na nepripadanju pa su zato na isti način izgubljeni u velikom, stranom svijetu. I dalje im nije jasno ko su i šta su, a kamoli gdje idu. S druge strane taj se stih odnosi i na svijet u kome se Marko sada nalazi. Jer i taj svijet u posljednjih desetak, petnaestak godina nije uspio da razriješi ijedan od svojih problema. Sve sa čime se on susretao kao dijete na Fužinama i dalje je tu, samo što su ti problemi sada za njega mnogo pogubniji.

U kakvom svijetu sada živi vaš junak Marko Đorđić i šta je sa njegovim drugarima iz Fužina Adijem, Acom, Dejanom? Jesu li postali Janezi ili su ostali čefuri?

- Marko je proteklih desetak godina proživio u Bosni i Hercegovini i ta je okolina na njega djelovala još grublje i još nemilosrdnije nego ona u kojoj je proveo djetinjstvo. U Bosni nije postao samo Janez među Bosancima, već je postao i Srbin među Bošnjacima, što je za njega ipak neko novo iskustvo. Svugdje na svijetu ljudi se dijele na Slovence i čefure, ali ne ratuju baš svugdje jedni protiv drugih, ne spaljuju kuće, ne proganjaju se i ne odvode u logore.

Kada se Marko na početku romana vrati u Sloveniju, on shvati da je zapravo izgubio i ono malo svoga svijeta kojega je imao jer su se njegove Fužine toliko izmijenile da se on nikako ne nalazi u njima. Raspao se zapravo onaj njegov mladenački, čefurski svijet, jedini kome je on istinski pripadao. Taj je raspad, svakoga na svoj način, pogodio i njegove drugove koji poput Marka uzaludno tragaju za nečim što bi mogli nazvati svojim. Oni nijesu više čefuri, a svakako nijesu Janezi. Jedini Janez među njima je Dejan, koji se preselio u Slovenske Konjice i čini sve ne bi li se uklopio u tamošnju okolinu. Ali i za njega je to tek loša krinka za njegove istinske probleme.

Ko su danas čefuri u Sloveniji? Taj pojam je postao širi. Jesu li tu i izbjeglice sa Bliskog istoka?

- Da, taj je pojam svakako postao širi, iako ga ljudi uglavnom još uvijek koriste za ljude iz ex-yu prostora. Ali jasno je da se predrasude koje su nekada bile vezane isključivo za te ljude, danas koriste i za izbjeglice iz Azije i Afrike te sve druge pridošlice. Mnogima u Sloveniji danas, recimo, na vrlo sličan način kao nekad čefuri smetaju Albanci jer se drže za sebe i ne govore slovenski jezik, ili, iz vrlo sličnih razloga, Kinezi i tako redom. Ali pošto ti ljudi uglavnom nemaju vidljivu ulogu u našem društvu, u javnom se prostoru, to jest na društvenim mrežama, i dalje nasrće na južnjake. Uz to u posljednjih nekoliko godina pojavili su se ekstremno desni mediji koji otvoreno šire ksenofobiju i rasizam i redovno vrijeđaju izbjeglice, muslimane, crnce ili južnjake. Te medije stvorila je ekstremno desna politika koja trenutno vlada u Sloveniji pa je tako ksenofobni i rasistički diskurs postao dio javnog prostora pa čak i zvaničnog političkog diskursa.

Zašto uopšte postoji bojazan prema doseljenicma i izbjeglicama, pogotovo sada?

- Bojazan postoji oduvijek, ali se stvar posljednjih godina zaoštrila iz više razloga. Prvi su krivac po meni neregulirane društvene mreže, gdje se vulgarnost i primitivizam anonimaca otpočetka vrlo uspješno miješa sa zvaničnim izjavama politike te objavama medijskih kuća. I to se nakon svih ovih godina ispremiješalo do bola pa sada i političari, a i neki mediji govore jezikom vulgarnih anonimusa. Drugi je razlog što su mnoga ruralna područja u Evropi posljednjih godina postala odsječena od urbanih centara te na ovaj ili onaj način zaboravljena. Ljudi, naročito mladi počeli su se masovno iseljavati, a oni koji su ostali osjećaju se ugroženi. Ekstremna je desnica prva reagovala na taj problem i populizmom nagovorila realne i razumljive strahove tih ljudi pred nestankom vlastitog svijeta. Šovinistički nacionalizam koji se razmahao u Poljskoj, Mađarskoj pa i u Sloveniji je zapravo tek pogrešan odgovor na pravilno pitanje.

Postavljanjem zidova oko vlastite kulture i tradicije možda se za trenutak ljudi mogu osjetiti manje ugroženima ali dugoročno njihov će problem ostati neriješen. Dok odgovorniji dio evropske politike ne pronađe način kako Evropu proširiti na vlastite rubove i ljudima koji tamo žive ponuditi privlačniju i konkretniju te prije svega evropsku budućnost, desni populizam će cvjetati, a strahovi se povećavati.

U svim vašim knjigama postoje odnosi između Slovenaca i Bosanaca. Šta danas znači taj odnos, prezir, jednakost ili nešto drugo?

- Teško je općenito govoriti o tome jer su Slovenci i Bosanci dvije vrlo kompleksne grupe ljudi. U Sloveniji je, na primjer, kulturni prostor vrlo otvoren. Samo su rođeni Sarajlije, režiseri Branko Đurić, Slobodan Maksimović i Miroslav Mandić, u zadnjih dvadeset godina u Sloveniji snimili osam cjelovečernjih filmova.

Slično otvoreno, ili čak otvorenije, je slovensko pozorište. Trenutno na čelu mariborskog teatra je makedonski režiser Aco Popovski, a umjetnički direktor Slovenskega Mladinskega gledališča je Goran Injac, a u njemu redovno djeluje zaista velik broj neslovenskih stvaralaca. Takvu vrstu otvorenosti prema pridošlim, da ne kažem stranim umjetnicima ne poznaje nijedan drugi ex-yu prostor.

S druge strane predrasuda prema Bosancima u slovenskom društvu naravno nije nestalo niti će ih ikada nestati, a sadašnja vlast neke od tih predrasuda pokušava čak i institucionalizovati. Tako imamo vrlo problematičan zakon o azilu, a novim je zakonom znatno otežano i studiranje stranim studentima na slovenskim univerzitetima.

Po vašem romanu “Čefurji raus!” snimljen je film. Kakav je prijem kod publike i kritike?

- Roman “Čefurji raus!” bio je zaista uspješan i stvarno ga je puno ljudi pročitalo. Film je zato dočekan sa velikim i prilično jasnim očekivanjima pa su stoga reakcije bile vrlo različite. Jedni su naime dobili ono što su tražili, a mnogima naš film nije bio dovoljno blizak onome koji su si oni stvorili u glavi. Bilo je zato kod publike razočarenja i oduševljenja, bilo je zapravo svega. Kritike filma su uglavnom bile dobre, čak bolje nego što sam mislio da će biti. Nekima se vrlo svidjelo što nijesmo pokušali da po svaku cijenu ponovimo uspjeh knjige, što nijesmo krenuli napraviti neku filmsku mješavinu parodijske komedije i političkog pamfleta, recimo, već smo sa filmom pokušali istu, već ispričanu priču ispričati na malo drugačiji način, prije svega emotivnije. Svjesno smo film pomakli prema drami, ne bi li gledateljima što više približili junake filma, čefure, pokazali im da to nijesu neki vanzemaljci već obični ljudi poput njih. Budući da je roman bio vrlo čitan na čitavom ex-yu prostoru, nadao sam se i da će film imati zapaženiju regionalnu kino distribuciju, da će biti primljen na neki od naših većih regionalnih festivala, ali to se iz više razloga nije desilo pa je svoj put do regionalne publike morao tražiti putem televizije. Ali sretan sam što ga nakon osam godina ljudi i dalje gledaju.

Vaš Roman “Smokva” je porodična priča triju generacija, nekoliko država i propalih režima i tri nesrećna braka. Kako je zapravo nastao ovaj roman?

- Taj je roman vrlo dugo rastao iz jedne ideje o čovjeku koji naprasno odluči da prekine sve veze u svom životu i počne nanovo. Polako su se toj ideji nadodale i neke druge sve dok nijesam shvatio da će iz svega nastati neke vrste autobiografija imaginarnog junaka. Shvatio sam da ja u svojoj glavi iz njegovih sjećanja sastavljam mozaik njegovog života, njegove porodice, da je moja priča porodični album. Ali neprestano sam se vraćao izvornoj ideji o bijegu od života, o toj našoj rastrganosti između potpune slobode kao ideala savremenog svijeta i vezanosti u mrežu različitih odnosa, partnerskih, porodičnih, prijateljskih, poslovnih …

”Smokva” funkcioniše u prostornom i političkom okviru, ali ipak tu nadvladava ljubavna priča. Kako to objašnjavate?

- Ja “Smokvu” doživljavam kao ljubavni roman, ali svjestan sam da se ona može čitati i vrlo politički. Mnogi su o njoj, naročito u inostranstvu, pisali kao o romanu o raspadu Jugoslavije. Zapravo “Smokva” omogućava vrlo različita čitanja i na to sam naročito ponosan. Nijesam o tome puno razmišljao dok sam roman pisao pa ne mogu reći da složenu sam te vrste kompleksnosti stvorio svjesno, jednostavno sam htio ispričati jednu, a ipak zaokruženu priču, odnosno sam htio ispričati više priča koje zajedno tvore jednu veliku priču. Ali i sa mojim prijašnjim romanima se dešavalo da su ih ljudi čitali na vrlo različite načine što me je tada još više iznenadilo. Kod “Smokve” te su razlike u čitanju tek malo veće.

Kažete da ste romanom “Smokva” pokušali da spoznate granice sopstvene slobode, kao i mehanizme sebičnosti, žrtve i odricanja u ljubavnim, roditeljskim i drugim porodičnim odnosima. Koliko je to zapravo važno u današnjem svijetu ovakvom kakav jeste?

- Prošle godine, još pred početak pandemije, roman “Smokva” je izabran kao jedan od dva romana iz kojih srednjoškolci treba da napišu esej za maturu. I zadana tema je bila “odnosi među generacijama”. Kada sam ovu jesen i zimu sa budućim maturantima vodio razgovore o romanu shvatio sam da su oni koji su izabrali roman i odredili temu bili vizionari jer se naše društvo zapravo posljednjih godinu i više dana bavilo upravo tom temom. Naime, u pandemiji nas je s jedne strane boljelo što mlade ljude ne briga ugroženost starih zbog virusa, a s druge što nikoga od starijih ne zanima kako zatvaranje škola utječe na mlade, i čitavo vrijeme mi smo se trudili shvatiti to nerazumijevanje.

Ja ne biram posve svjesno teme kojima se bavim u literaturi, niti me pretjerano zanima koliko su te teme važne za današnji svijet. To me možda zanima kada pišem za novine, tada želim biti aktualan, želim pisati o onome što je ljudima važno ili barem o onome što se meni čini da bi im trebalo biti važno. Ali tu vrstu proračunatosti literatura ne dopušta. Literatura je naime pisanje o onom što mene lično najviše tišti, literatura se piše iz neke unutrašnje potrebe koja često i nije posve osviješćena. Uz to, literatura ima običaj da gleda unatrag, prebire po sjećanjima i prevrće po prošlosti, vraća u djetinjstvo jer tamo obično korijene naše boli. Ali onda se često, kao u primjeru “Smokve” i ovogodišnje mature, desi da se literatura, usprkos svom to odmicanju od svijeta, usaglasi sa svijetom i progovori upravo o onome što nam se dešava. Zato i danas čitamo literarne klasike. Saul Bellow kada je početkom šestdesetih godina prošlog stoljeća pisao “Herzoga” sigurno nije znao u kakvom ćemo mi svijetu živjeti 2021.godine, ali dok ga čitate čini vam se da nema romana koji tačnije opisuje nemir današnjeg doba i našu opsjednutost samim sobom i vlastitim mišljenjem.

U vašim romanima javljaju se slične teme: identitet koji nije čisto slovenački, podijeljenost, netolerancija, podmukli nacionalizmi, iskorijenjenost, (ne)pripadanje, traumame poslije raspada Jugoslavije. Zapravo vašim junacima donekle ove pojave oblikuju život. Zašto su vam te teme inspirativne?

- To su teme koje me određuju prije svega kao čovjeka a onda i kao pisca. To su moje teme. Sa njima sam odrastao i o čemu god da pišem one će naći svoj put u tekst. Pisac se po meni ne može sakriti iza svoje literature. Literatura zapravo prevodi ono što je u njemu, sve ono što osjeća, sve ono čega se plaši, sve ono o čemu razmišlja, sve ono što ga proganja. Moje knjige nijesu autobiografske, ja ne pišem autofikciju, ali to ne znači da me u mojim knjigama ima manje nego što, recimo, ima Karl Ove Knausgaarda u “Mojoj borbi” ili Miljenka Jergovića u “Selidbi”. Sve što ja pišem podjednako je intimno.

Gotovo tri decenije su prošle od raspada naše zajedničke zemlje, Jugoslavije. Kako Slovenci danas gledaju na to? Ima li kod njih nostalgije?

- Mislim da istinskog žala za Jugoslavijom u Sloveniji ima sve manje, što je dobro, jer je jugonostalgija u Sloveniji bila prije svega komercijalni proizvod odnosno je služila prodavanju starih b(r)endova. Mene više žalosti to što ljudi u Sloveniji ne žale za jednim većim, širim kulturnim prostorom. Što ne shvaćaju ili ih ne smeta to što je Slovenija danas kulturno u samoizolaciji. Slovenska kultura vjerovatno nikome naročito ne nedostaje, ali zato Sloveniji, bili mi toga svjesni ili ne, bolno nedostaje brojnija, drugačija publika, jedan drugačiji pogled na ono što radimo, dakle ono što je Slovenija imala u Jugoslaviji. Pojedinci se danas sa svojim radom naravno uspiju probiti na strano tržište, kako se to kaže, no većinu onoga što se stvori u Sloveniji, u literaturi, na filmu ili u pozorištu, ipak tamo i ostane, što je velika šteta.