Koliko god da su teški okovi ropstva, nekada su duplo teži okovi slobode.
A oni koji bi mogli - ne olakšavaju. Reklo bi se da je to zaključak filma “Blizanci satkani od sna” crnogorskog reditelja Seada Šabotića i režiserke iz Srbije Lee Vahrušev, a koji je prikazan u srijedu veče na 12. Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma Underhill fest u Podgorici.
"Blizanci" su, u izuzetno jakoj konkurenciji dokumentaraca, osvojili i Nagradu publike za najbolji film sa prosječnom ocjenom 4.9, saopšteno je sinoć, na zatvaranju ovogodišnjeg Underhilla.
Film donosi priče i razmišljanja nekoliko muškaraca koji izdržavaju kazne u Okružnom zatvoru u Beogradu. Autori ih predstavljaju onakvima kakvi jesu - ne kao osuđenike ili delinkvente, manje vrijedne i rizične/opasne po društvo, već kao ljude koji razmišljaju “šta poslije, kuda dalje, kako”... Dok sanjaju (daleku) slobodu u trenutku kada se suoče sa njom mnogi se opeku, ali nastavljaju dalje. A nižu se i prepreke, problemi, birokratija i pored svega toga - biljeg ostaje. Tako sistem i društvo ne olakšavaju proces rehabilitacije, socijalizacije, adaptacije i ponovnog (uspostavljanja) života, pa mnogi od njih podliježu novim/istim krivičnim djelima i vraćaju se nazad...
”To je nulta pozicija”, kazao je nakon projekcije Šabotić, opisujući položaj zatvorenika u trenutku kada se rešetke zatvore iza njihovih leđa. Ipak, jedan od aktera filma istakao je da oni “na slobodi neće krenuti od nule, nego od minusa”, i to je to, tačka, zaključak.
Šabotić u razgovoru sa selektorom festivala i filmskim kritičarem Vukom Perovićem niže primjere problema sa kojima se bivši zatvorenici susreću kada postanu slobodni, od isteka dokumenata do pronalaženja posla...
”Pristaju da rade sve i svašta, ali sistem ne pomaže mnogo... I nije poenta u sistemu koliko je poenta u društvu koje vas, htjeli vi to ili ne, klasifikuje i pozicionira kao bivše prestupnike, osuđenike i zatvorenike, a onda preostaje samo da se bavite istim onim što ste radili prije i što vas je i odvelo tamo”, priča Šabotić.
Korediteljka Vahrušev, koja kao pravnica radi u zatvoru, na pitanje iz publike o tome koliko sistem naših zemalja može da rehabilituje nekog, a koliko neko ko je okrivljen zapravo može biti rehabilitovan, odgovara prikazujući kakvo je društvo uopšte, bez obzira je li neko krivično gonjen ili ne.
”Da li država pruža dovoljnu podršku? Šta da vam kažem... I nama - ‘nama’ (koji nijesmo prestupnici) je mnogo teško da se snađemo u ovom društvu, a zamislite kako je nekome ko izađe iz zatvora nakon 10 godina”, jasna je ona.
Svaki od protagonista filma, Nemanja, Marko i Jovan, vidno je inteligentan, rječit, komunikativan, harizmatičan, duhovit da na trenutak gledaoci treba da se podsjete da nijesu u pitanju glumci na zadatku već ljudi koji tim životom žive. Ni u jednom trenutku autori ostvarenja ne insistiraju na njihovim djelima i tome zbog čega ko izdržava kaznu, iako se neki od njih terete i za 320 krivičnih djela, neko je bivao i u samici, neko duže od 10 godina nije bio “vani”, neki su “povratnici”.
”Oni nijesu imali problem da kažu zbog čega su u zatvoru, ali smo mi još na samom početku odlučili da to nećemo iznositi u javnost. Pojedinim gledaocima to smeta i onemogućava da kompletiraju svoj pogled na ličnost nekog od protagonista. Ipak, ja stojim da je to bio dobar pristup”, ističe Vahrušev, a Šabotić dalje objašnjava:.
”Na kraju dana nije toliko bitno šta je ko zgriješio, a gledaoci mogu da naslute o kakvim profilima ličnosti se radi i za kakva djela oni potencijalno odgovaraju. Nije fokus bio na tome, jer su svi oni ljudi na kraju dana, a kakva će njihova budućnost biti to je veliko pitanje. Svi su oni počinili neko krivično djelo, to stoji, ali ipak, šta nakon toga. Ono što nam je bilo bitno je i to kako se ko nosi sa ličnom odgovornošću i da li si ti čovjek na kraju dana (da snosiš posljedice za svoje postupke), te kako se sjutra nosiš sa svim što te čeka. To su velika pitanja”, kaže Šabotić.
A kakav je dan u zatvoru - dobar ukoliko je meso za ručak, radostan ako dobijete pismo ili razglednicu, a tek ako vas se neko sjeti i kupi vam par patika, pa i onih koje vas žuljaju, jer šta vas sve već ne žulja, od sopstvenih misli, preko kreveta, do uskih zidova... Kompletan film kao da predstavlja teren na kojem su protagonisti dobili priliku da se proslave negdje pred kraj prvog poluvremena, spremni da prikažu sebe “pod lupom”. A sa autorima i ekipom filma, sa kojima su direktno komunicirali, i nakon filma ostali su u kontaktu.
Šabotić i Vahruševa pričaju da neki od njih po izlasku nastave/započnu sa životom, dobiju radni angažman (obično neki “teži”, manje tražen posao), a zahvaljujući radu sa psiholozima i socijalnim radnicima dio njih se djelimično psihički osnaži i pripremi za “van”.
Tokom čitavog filma, ali i kasnije, slušajući autore u “Q&A” segmentu festivala, u glavi, sasvim spontano, odzvanjaju stihovi benda Društva skrivenih talenata (DST): “Ruke moje navikle na žicu/danas prvi put dohvatiće nebo/noge moje navikle na zid/danas prvi put hodaće po vjetru...”
Upravo to čeka ljude iza rešetaka - meki oblaci i nebo za grube ruke, vjetar nakon ustajalog vazduha, i nova osuda na slobodu nakon ćelije, bez pomoći i uputstva za korišćenje, a film “Blizanci satkani od sna” podsjeća: i oni su ljudi.
Anegdote sa “druženja u zatvoru”
Proces rada na filmu počeo je mnogo prije snimanja, kazali su autori tokom večeri na Underhillu. Sead Šabotić je već na samom početku otkrio da Lea Vahrušev radi u zatvoru kao pravnica, pa im nije bilo teško tehnički da uđu u njihove prostorije.
Protagoniste su, dodao je Šabotić, birali po osjećaju, na osnovu razgovora i nakon priprema koje su trajale mjesecima.
”Insistirali smo da ‘druženje’ sa zatvorenicima traje malo duže. Tačnije, skoro godinu smo bili ‘u zatvoru’ i komunicirali sa njima, a film je snimljen za oko 12-13 dana”, kaže Šabotić, a Vahruševa dodaje i da su trojica “odabranih” postali “glavni likovi” i po preporuci psihologa i socijalnih radnika koji sa njima prolaze različite radionice/tretmane tokom boravka u zatvoru.
Vahruševa je otkrila da je olakšavajuća okolnost bila to što su svi brzo i lako prihvatili pravila ponašanja u zatvoru i iznosi jedan duhovit primjer:
”Mi se nijesmo smjeli razdvajati tokom snimanja. Ako snimamo u jednoj prostoriji, samo smo u toj jednoj prostoriji, iako je čitav blok bio otvoren, na primjer. Ako neko hoće do toaleta, svi idemo do toaleta. Možda je čudno, ali je tako”, priča ona.
Autori su sa prisutnima na Underhillu podijelili i još neke anegdote o tome kako je izgledao njihov “after u zatvoru” koji je, djeluje, izazvao niz emocija i pitanja kod gledalaca, a njih preporučuje za nove poduhvate.
Film je u procesu nastajanja dobio podršku Filmskog centra Crne Gore i Filmskog centra Srbije, a premijerno je prikazan prošle godine u septembru na prestižnom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs u Beogradu gdje je i nagrađen za najbolju montažu za koju je zaslužna Mina Petrović. Šabotić je evocirao svjetsku premijeru koja je bila posebna po mnogo čemu.
”Bilo bi mi drago da je Podgorica uspjela da doživi ono što je doživio Beograd na premijeri filma, a to je da su ljudi iz filma dijelili binu sa nama i razgovarali sa publikom. Tako je bilo na Beldocsu, fokus je bio na njima i oni su odgovarali na pitanja”, rekao je mladi crnogorski reditelj.
Bonus video:
