Početkom ljeta, tačnije, 26. juna ovaj svijet napuštio je Josip Osti, svestrana ličnost svjetskog formata: pjesnik, pripovjedač, esejista, književni kritičar, antologičar i prevodilac. Osti je rođen 1945. godine u Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Bio je urednik kulture studentskog lista “Naši dani”, urednik u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”, sekretar podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, predsjednik udruženja književnih prevodilaca BiH, te lektor/korektor u izdavačkoj kući “Svjetlost”, urednik časopisa Books in Bosnia and Herzegovina, predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH. U mladosti se bavio atletikom i bio je višestruki rekorder i prvak BiH u sprinterskim disciplinama, juniorski prvak Jugoslavije na 400 m te višegodišnji član jugoslovenske atletske reprezentacije. Živio je kao slobodni umjetnik ili, kako je volio reći: “od ljubavi i od onog što napišem i prevedem”, u Sloveniji (u Ljubljani i u Tomaju na Krasu).
Josip Osti, za prijatelje Pepi, od 1990. živio je u Sloveniji, u Ljubljani i Tomaju, koji mu je, došavši iz Sarajeva, već dvadeset godina bio stalno boravište. A izabrao ga je, jer je u njemu grob pjesnika Srečka Kosovela, čije je pjesme prevodio i pisao o njima. A u Tomaju je, u drugoj polovini devedesetih, počeo i sam pisati na slovenačkom jeziku (jezik sa znatno manje govornika, oko 2 miliona), a književni opus na slovenačkom jeziku je premašio onaj na nekadašnjem srpsko-hrvatskom. Oba njegova pjesnička prvenca na ova dva jezika, kako je sam nazivao, svoje pjesničke zbirke “Snokradica” (1971) i “Kraški Narcis” (1999), bila su nagrađena. Prvi nagradom Trebinjskih večeri poezije za najbolji prvijenac u BiH, drugi uglednom slovenačkom Veronikinom nagradom. Otad je dobio sve slovenačke nagrade za poeziju, izuzev Prešernove, kao i veći broj međunarodnih književnih nagrada. Osti je napisao preko 30 knjiga poezije, 7 proze, 28 eseja, književnokritičkih i publicističkih tekstova te 14 antologija. Uz to je preveo oko 120 knjiga i drama slovenačkih autora, među kojima i nekoliko svojih pjesničkih i proznih knjiga. Njegove knjige su dosad izašle u više od 70 prevoda na druge jezike, a njegove pjesme uvrštene u oko 100 antologija bosansko-hercegovačke, hrvatske, jugoslovenske, slovenačke, balkanske, srednjeevropske i svjetske poezije.
Interesantna je ta sudbinska veza Ostijeva za slovenačko mjesto Tomaj, koje je postalo i njegovo vječno počivalište. Tomaj je malo mjesto u zaleđu Trsta, u slovenačkom Krasu u opštini Sežana. Na Krasu mu se dogodila ljubav s Barbarom Šubert, sekretaricom Društva pisaca Slovenije, s kojom je proživio dvadeset godina, do njene smrti 2007. godine. Osti je 1994, za knjigu pjesama “Sarajevska knjiga mrtvih”, dobio međunarodnu književnu nagradu Vilenica, koju je prije i poslije njega dobio velik broj najboljih srednjoevropskih pjesnika i pisaca, a potom je kupio kuću u Tomaju. U Tomaju je rođen i živio slovenački pjesnik Srečko Kosovel (1904-1926) koji je iako umro mlad u 22. godini života, iza sebe ostavio bogat opus impresionističkih, ekspresionističkih, pjesama u prozi i integrala. Osti se u Tomaju nastavio baviti Kosovelovom bogatom pjesničkom književnom zaostavštinom i otkrio je novu modernost i aktuelnost Kosovelovih pjesama. Preveo je Kosovelove knjige: “Čovjek iza brda”, “Integrali”, “Slutnja smrti”… Zahvaljujući Josipu Ostiju, godine 2014. podignut je i prvi spomenik Kosovelu, koji je majstorski izradio vajar Mirsad Begić. Opština Sežana zabranila je tada postavljanje ovog spomenika na svom zemljištu, očito ljubomorni na Ostijevu samovoljnu plemenitu inicijativu, jer se za sto godina nijesu na takav način odužili pjesniku Kosovelu. Zato je Osti u svom vrtu postavio bistu pored staze, da sugrađani i ljubitelji poezije mogu uvijek pozdraviti Kosovela. Danas na tomajskom groblju koji metar dalje od Srečka Kosovela počivaju Josip Osti i njegova Barbara, kojoj je 1990. posvetio pjesničku zbirku “Barbara i barbar”. Tomaj je tako ovjekovečen pjesnicima. Divnim spajanjem pjesnika, u životu, a i u smrti.
Svoju prvu knjigu pjesama, “Snokradica” Osti je objavio 1971, urednik te knjige je bio poznati bosanski pjesnik Izet Sarajlić. Kako mi je Osti 2004. godine ispričao u intervjuu za ART Vijesti, on se tokom šezdesetih godina bavio sportom i bio je višegodišnji prvak i rekorder BiH u sprinterskim disciplinama i višegodišnji atletski reprezentativac Jugoslavije, te juniorski prvak Jugoslavije na 400 metara: “Odlagao sam objavljiivanje svoje prve knjige pjesama, kako mi jedni ne bi rekli da sam najbolji pjesnik među atletičarima, a drugi da sam najbolji atletičar među pjesnicima, što naravno ne mora značiti ni da si dobar sprinter ni dobar pjesnik”.
Ostijeve knjige su prevedene na slovenački, italijanski, češki, engleski, poljski, turski, makedonski i bugarski jezik. Preveo je preko sedamdeset knjiga i petnaest drama slovenačkih autora. Prevodilac je Srečka Kosovela, Tomaža Šalamuna, Vladimira Bartola, Drage Jančara, Brine Svit, Edvarda Kocbeka, Daneta Zajca, Borisa A. Novaka, Andreja Brvara, Aleša Štegera, Maje Vidmar, Barbare Korun, Mate Dolenca, Kajetana Koviča, Vena Taufera, Vitomila Zupana… Pored ranijih nagrada za prijevode, u Sloveniji je, nagrađen Nagradom Zlata ptica, Međunarodnom književnom nagradom Vilenica, plaketom grada Ljubljane, Veronikinom nagradom, Župančičevom nagradom, međunarodnim priznanjem za poeziju “Scritture di Frontiera” (Trst), Jenkovom nagradom i nagradom izdavačke kuće Bosanska riječ iz Tuzle.
Za pohvalu je i to da je Crna Gora znala da prepozna vrijednost njegovih knjiga i prevoda, te je u minuloj deceniji u izdanju cetinjskog OFK objavljen Ostijev izbor pjesama “Samo je smrt zimzelena” i vlastiti Ostijev prevod 6 knjiga haiku pjesama u jednoj knjizi, s naslovom “Kaleidoskop”, kao i prevodi knjiga pjesama Srečka Kosovela “Slutnja smrti”, Tomaža Šalamuna “Riječ je temelj svijeta” i knjiga pripovjedaka Draga Jančara “Pogled anđela”.
Josip Osti je volio da se dopisuje sa ljudima. Poslednjih godina me je detaljno izvještavao o svojim knjigama, ali i o bolesti, njenom toku, fazama, liječenju. Bolest je prihvatao kao svoju, bez patetisanja. On je bio strastveni pisac pisama, koja su u današnje vrijeme gotovo potisnuta književna vrsta. Sarajevo, njegov rodni grad, u središtu je pažnje i dopisivanja s gospođom Verom Zogović, prevoditeljicom s ruskog i suprugom crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, s kojom se nikada nije sreo, a dopisivali su se od 1994. do 1999, godine, odnosno do njene smrti. Ta prepiska objavljena je 2013. u zajedničkoj knjizi “Sarajevo između Ljubljane i Beograda” i u prevodu na slovenački jezik (2016). A njegova knjiga pisama “Non omnis moriar” sa prerano preminulom beogradskom književnicom Biljanom Jovanović (1996), takođe je svojevrsno dragocjeno svjedočanstvo o zlu i istoriji koja zna da bude nemilosrdna na ovim prostorima.
Za sve nas koji smo Josipa Pepija Ostija poznavali lično, poštovali ga kao čovjeka i pisca, postoji nada da se njegovom smrću ne završava ovozemaljski put. Nada da su ostali brojni tragovi. Pisci nastavljaju da žive kroz svoje knjige, a ako je tako Pepi će živjeti još dugo. Krajem decembra 2019. u Sloveniji je objavljen njegov roman “Življenje je srhljiva pravljica” - “Život je strašna bajka”, na preko 500 stranica, s podnaslovom: kaleidoskopsko-mozaični roman koji na žalost još nije preveden sa slovenačkog. U toj knjizi Josip je možda najviše do tada progovorio o sebi, o svom vremenu, porodici, i otkriću i liječenju neizlječive bolesti, kancera. Tu se prepliće njegovo liječenje po otkriću neizlječive bolesti krajem 2014, te ratni dnevnik njegove majke Veronike iz opkoljenog Sarajeva u godinama 1992-1995, i uspomene. Majčin ratni dnevnik je vrijedno i šokantno svjedočanstvo koje će se zasigurno smatrati jednim od najvažnijih dokumenata o trogodišnjoj opsadi Sarajeva. Dnevnik zajedno s Ostijevim moćnim pričama, sjećanjima i objašnjenjima, zapravo čini strašnu sliku bosanskog rata i paralelnih događaja u drugim sredinama, uključujući i slovenačku. Opisi sopstvene bolesti daju potpuniju sliku o piščevoj egzistencijalnoj svijesti. Ova sjajna knjiga nije doživjela brojna javna predstavljanja kakva je zaslužila zbog pandemije, a evo preporuke crnogorskim izdavačima za sjajnu knjigu!
Osti je bio čovjek starog kova, kakav se rijetko rađa i velika je sreća za Sloveniju što je pjesnik baš nju izabrao i što ga je ova zemlja prihvatila kao svog. Bio je čovjek kakvog svaka kultura može poželjeti. Treba zapamtiti i to da se tokom rata u Bosni i Hercegovini on angažovao u slovenačkom PEN Centru, pomažući brojnim piscima u Sarajevu. Mnogi su ga u Sloveniji smatrali Bosancem, a u Sarajevu Slovencem, a on je sebe smatrao Sarajlijom. Sarajevo, u kojem se sreću i prepliću Zapad i Istok, trajno su ga obilježili i obogatili različitim kulturnim i književnim tradicijama. Sa posljednjim ratom u Bosni u tri nacionalne književnosti za njega nije bilo mjesta, jer je iz miješovitog braka i nije bio nacionalno opredijeljen. Tu vrstu izgnanstva primio je mirno.
Josip Osti je isticao da su mu ljubav prema slovenačkom jeziku i prema ženi Barbari spasili glavu: “Da sam se zatekao u Sarajevu, kada je rat počeo, vjerovatno bih morao uzeti pušku u ruku, te možda biti ubijen ili nekoga ubiti. A sumnjam da bih mogao i dalje pisati pjesme rukom koja je nekoga ubila.” Osti je često pominjao Hajdegerovu tvrdnju da je “jezik kuća bitka”, vjerujući da se ona odnosi na maternji jezik i da je, za pisca, “kuća bitka” jezik na kojem piše, da pisac odnosno njegovo djelo uglavnom živi tamo gdje ga čitaju.
Osti će ostati upamćen kao čovjek koji je cio život proveo sa knjigom, kao čovjek koji je “doživotno bio osuđen na pisce” i kao pjesnik koji je “svuda tražio pjesmu”, i našao je u Tomaju, što je vidljivo iz njegovih pjesama u kojima se osjeća kako je sam jednom rekao: “kraška atmosfera, toplina kraškog sunca i njegova pozlata, pulsiranje srca usamljenog čovjeka, koji, usprkos tome da često pominje smrt, voli život, takvog kao što je to bio i Kosovel”.
Bonus video:
