Mlada brazilska autorka Ana Paula Maja postala je poznata u svijetu knjige po svoja dva romana “O stoci i ljudima” i “Rat kopiladi” u kojima obrađuje teme surovosti današnjeg svijeta, teme koje su dio našeg svakodnevnog života i na koje smo kao ljudi pomalo oguglali. Ana Paula Maja piše o nehumanom odnosu ljudi prema životinjama i ratu narko dilera, njene knjige protkane su ironijom i crnim humorom, I u njima se osjeća snažan uticaj pulp literature. Romane “O stoci i ljudima” i “Rat kopiladi” u prevodu Ane Kuzmanović Jovanović objavio je “Rende”.
”O stoci i ljudima” priča je o životinjama iz klanice stoke negdje u pustarama Brazila, koja počinje da se ponaša kao ljudi i usljed prevelike patnje, skokom s litice, vrše kolektivno samoubistvo. “To su samo životinje”, u čudu kaže vlasnik klanice Milov bik, “one nemaju sopstvenu volju. One ne razmišljaju o samoubistvu.” Edgar Vilson, radnik u klanici, glavni lik ovog duboko humanog romana, odgovara: “Mislim da su postale nalik ljudima.”
Ana Paula Maja vješto i staloženo, bez previše emocija, ispreda sagu o koljačima životinja, ljudima poput nas, koji umjesto nas i za nas vrše prljav posao, posao u kome smo zapravo svi saučesnici. Iskupljenja nema. Krv se proliva svakodnevno, u svakom kutku zemljine kugle. Lešine i lokve krvi su svuda. A, svaki ukusni zalogaj mesa koji prinesemo ustima zasniva se na užasnoj patnji, na klanju. U svijetu koji oslikava Ana Paula Maja, čak i kad čovjek shvati u šta je upleten, nemoćan je da išta promijeni. Točak prolivanja krvi i dalje se okreće.
”Rat kopiladi” je surova priča o ljudima sa dna brazilskog društva, bespoštedna koliko i sami njihovi životi. Priča o ratu u kojem nema pobjednika i pobijeđenih, jer svi gube. Počinje tako što Amadeu, porno glumac i klasični gubitnik, sticajem okolnosti pronađe torbu punu droge koja pripada lokalnom mafijašu. Odlučuje da drogu proda kako bi spasio svoju kožu i kožu svoje djevojke, bokserke koja se bori i protiv muškaraca kada joj zatreba novac. Ništa se ne odvija onako kako je Amadeu zamislio, i u tom trenutku počinje rat, prolivaju se potoci krvi i stradaju i krivi i nedužni.
Ana Paula Maja (1977, Rio de Žaneiro), brazilska je spisateljica. Prvi roman, “Stanovnik podzemnih pukotina”, objavila 2003. Za njim su uslijedili “Rat kopiladi” (2007), “Između borbi pasa i zaklanih svinja” (2009) i “Životinjski ugalj” (2011). Pripovijetke su joj objavljene u nekoliko antologija savremene brazilske proze. Prva je na brazilskom internetu objavila pulp roman u nastavcima (2006). Prva brazilska autorka koja je snimila trailer za svoje romane.
”Rat kopiladi” je roman o ljudima sa dna brazilskog društva. šta vas je podstaklo na pisanje ovakve knjige?
- Zanimljivo je to da je na “Rat kopiladi” imala više uticaja američka kinematografija Kventina Tarantina nego konkretno brazilsko društvo. Beletristika može biti vrlo moćna, ako se dobro izgradi, pa tako može da izgrađuje ideju nacije koja ponekad i ne postoji. Ali da odgovorim na vaše pitanje, mislim da je to više fikcija nego stvarnost.
Zapravo vi ste najprije počeli da pišete pulp priče na internetu. Zatim su došli romani. Ima li u njima više uticaja filma ili surove stvarnosti?
- Na moju književnost, čak i u prvim knjigama, imao je veliki uticaj svijet filma, u smislu narativne agilnosti. Još uvijek stvaram okretan i neugodan tekst, ali on se produbljivao sa svakom knjigom, prema mojoj zrelosti kao spisateljice.
Pišete o muškarcima, okrutnim ljudima. Koje ste mjesto dali ženama u svom književnom svijetu?
- Žene su istaknute u mojoj TV produkciji, u dramskoj seriji. U literaturi to još nije istaknuto.
Je li Brazil danas opasno mjesto za život?
- Manje je opasno od onog što se govori. Oko toga postoji senzacionalizam. Ali on ima svoje opasnosti kao i svoja najmirnija mjesta.
Naslov Vešeg romana “O stoci i ljudima” parafraza je naslova Štajnbekovog romana “O miševima i ljudima”, a govori i o bijedi ljudskog života. Koju ste tamnu stranu ljudskog bića istakli za opisivanje?
- Mislim da me uvijek zanima strana sjene. Ono što o drugom ne znamo. Vaše najdublje tajne. Čega se bojite govoriti naglas, čak i kad ste sami. Moji likovi puni su mraka i tišine, ali istovremeno nose bratstvo i osjećaj za pravdu. To je eksplozivna mješavina kad se donosi odluka.
Roman “O stoci i ljudima” govori o patnjama životinja i njihovim bijednim životima koji završavaju u klanicama. Ovdje dolazimo do pitanja svrhe i smisla - zašto se to čini tako? Koji bi bio vaš odgovor?
- U mom četvrtom romanu jedna rečenica otvara cijelu priču: “Na kraju, preostaju samo zubi”. Ova fraza spominje smrt kremacijom. Uvijek govorim o smrti, o tijelima, o gašenju postojanja. Sa svakom knjigom nova misao koja se nadovezuje na prethodnu knjigu. Na kraju su ljudi i životinje mnogo sličniji i bliži nego što mislimo.
Zašto životinje u vašem romanu vrše kolektivno samoubistvo? Šta nam ovaj postupak govori i o ljudima i životinjama?
- Samoubistvo životinja ne smatra se mogućim, životinje ne mogu počiniti samoubistvo, jer nijesu racionalne i imaju instinkt za život, samoodržanje i očuvanje svog kolektiva. Ako se dogodi navodno samoubojstvo životinje, ona je na to navedena. Krave se u mojoj knjizi, na primjer, bacaju s litice.
Jesu li na to natjerane, jesu li na to podstaknute ili je na njihovo ponašanje uticalo to da su zbog navale adrenalina poželjele umrijeti? To je misterija knjige.
U vašim knjigama postoji lik koji se ponavlja, Edgar Wilson, i on je taj koji ubija. Zašto je on toliko važan? On ubija životinje koje drugi jedu. Jesu li oni onda svi saučesnici?
- Edgar Wilson je važan i ponavljajući lik u mojim knjigama. Dio mog književnog rada je o njemu. On kolje životinje radi konzumiranja, međutim, ubija i ljude. Vode ga instinkti i osjećaj lične pravde. To je složen i kontradiktoran karakter. Ideja o saučesništvu u knjizi “O stoci i ljudima” postoji zbog činjenice da se stoka kolje radi konzumiranja. Ubijte kako bi ljudi mogli jesti. Konačno, svi smo međusobno povezani u industrijskom procesu gladi, mesa, smrti i života.
Roman “O stoci i ljudima” zapravo je metafora. Kako to tumačite?
- Imam svoje tumačenje, ali mi je zanimljivo kakvo čitatelj ima, a i vi. Tako ista priča ima moć da prođe kroz različite ljude na različite načine. Tumačim to kao početak kraja, kao nagovještaj nečeg vrlo lošeg što slijedi. Nešto kao to.
Mnoge vaše knjige doista govore o potrazi za humanošću. Jesam li u pravu?
- Da, ili o nedostatku u nekim slučajevima.
Kritičari ističu uticaj pisaca i filmskih reditelja (Dostojevski, Edgar Alan Po, Kventin Tarantino i Serđo Leone) na vaš rad. Kakve ste vrline i trajne vrijednosti prepoznali u djelima ovih umjetnika?
- Vjerujem da je svima njima zajednička potraga za tamnom stranom ljudskih bića i zlom. To je ono što takođe tražim u svojim knjigama.
Pripadate velikoj porodici latinoameričkih književnika iz koje su samo u prošlom stoljeću potekli mnogi veliki književnici. Kako vidite današnju latinoameričku književnost? Je li teško pisati nakon Borhesa, Amada, Markesa ...?
- Pisanje je uvijek teško, ali i uvijek ugodno, bez obzira na to ko je prije došao. To je intimna umjetnost. Nezavisna. Veliki pisci pomažu u stvaranju novih pisaca i čitatelja itd.
Živimo u doba pandemije. Koje je posljedice kovid ostavio na vašu zemlju i na vas kao književnicu?
- Posljedice ove pandemije ostaviće dubok trag na našu generaciju. Širom svijeta. U svakom kutku. Svi smo pogođeni. Kao pisac, shvatila sam da se mračna strana moje književnosti konačno materijalizovala u stvarnom svijetu. Bilo je čudno.
Diplomirali ste informatiku i komunikologiju. Kako ste se okrenuli pisanju?
- Još sam bila na fakultetu. Počela sam da pišem kako bih odvratila pažnju od uobičajene svakodnevnice, to mi je bilo nešto kao hobi. S vremenom mi je to postalo nešto važno. Danas je to moje zanimanje.
Bonus video:
