Mihajlović u sredinu... (šum, nevjerica) Dva - dva! Gol, gol, gol, gol! Nebo se otvorilo! Stadion je eksplodirao!” riječi su koje je sportski komentator Milojko Pantić izgovorio u 91. minutu utakmice polufinala Kupa šampiona Crvena Zvezda - Bajern 1991. godine, u naletu, i danas, neopisive sreće i emocije.
Legendarnom rečenicom, “Nebo se otvorilo”, ovaj sportski novinar ušao je u anale jugoslovenskog sporta, da bi 2019. godine objavio i istoimenu knjigu. No, iako naziv možda upućuje drugačije, njegovo djelo donosi više od sjećanja na tu utakmicu i sabira sve ono što je došlo nakon tog meča i u Jugoslaviji, politici, sportu.
Kritičari podsjećaju da je Pantić, usljed svog poziva bivao svjedok mnogih važnih svjetskih događaja, a između ostalog, i svega što se dešavalo u njegovoj zemlji. Posmatrajući raspad jedne, izgradnju i posrnuće druge države, ali i sporta, cjelokupnog društva i pojedinaca, Pantić neprestano pronalazi načine da pratioce i poštovaoce svoga djela uputi u ono što smatra istinom, nekada možda i suviše surovo (i) realno, što se najteže prašta.
Knjiga “Nebo se otvorilo” objavljena je 2019. godine i predstavlja, kaže autor, dokaz da nije uzalud stario, ali njome upućuje opomenu i poruku budućim generacijama.
Pantić je nedavno boravio u Podgorici i na Cetinju, a tom prilikom govorio je za “ART”, najprije prenoseći utiske i ističući gostoprimstvo domaćina.
U Podgorici i na Cetinju predstavili ste nedavno svoju knjigu “Nebo se otvorilo”, ali više razgovarali sa posjetiocima tih promocija. Kakve utiske nosite?
- Oduševljen sam novim izgledom grada. Novim bulevarima, stambenim kvartovima i mostovima na Morači. Ne dopada mi se, međutim, to što se, kao u Beogradu, ne čuva stara arhitektura. Te stare građevine se ruše i umjesto njih podižu neboderi tipa lego kockica od stakla i metala.
Cetinje je posebna priča. Impresioniran sam tom postojbinom Crne Gore. Vizuelno, Cetinje liči na dekor iz nekog istorijskog filma, jer je svaka zgrada istorija za sebe. Važnije od toga je ono što osjetiš kad prošetaš Cetinjem. A osjetiš duh i dah iskonskog gospodstva iza kojeg stoje vjekovi. Do tih vjekova nikako ne mogu da dobace srpski skorojevići, stvaraoci nekakvog “srpskog sveta” kojima je cilj teritorija Crne Gore. Zbog toga i negiraju postojanje crnogorske nacije. Gospodstvo Cetinjana se prije svega ogleda u smirenosti, kao majci svih ljudskih vrlina. Nigdje se kao na Cetinju tako jasno ne uočava ta ideološka, religijska i nacional-šovinistička laž, ustvari zaslijepljenost Amfilohija Radovića i njegovih litijaša, kad tvrde da crnogorska nacija ne postoji i da su Crnogorci komunistička odnosno Đilasova kopilad. Na Cetinju se takođe otkriva laž da su prošlogodišnje litije u Crnoj Gori na čijem je čelu bio tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije nisu bile nekakva navodna odbrana srpskih pravoslavnih svetinja. Bio je to očigledni nastavak viševjekovnog nastojanja Svetosavlja da se Crnogorci asimiliraju i postanu Srbi, kao posljedica neprirodne svetosavske crkvene ideologije poistovjećivanja nacije sa pravoslavnom vjerom. Ali, istorijska fakta se ne mogu negirati. Ta fakta svjedoče o viševjekovnom postojanju crnogorske države i crkve i to u vremenu kada srpska država nije ni postojala i kada se srpska crkva borila da preživi pod turskom okupacijom. Dok je Petar Prvi Petrović, Sveti Petar Cetinjski, u 18. vijeku u Cetinjskom manastiru spajao državni i crkveni presto, porobljeni ostaci srpske crkve u Turskoj gradili su za svoje vjernike crkve brvnare. To je trajalo sve do ubistva Karađorđa kada je u Radovanjskom Lugu kraj Velike Plane podignuta jedna od posljednjih takvih tzv. “crkava pokajnica”.
U gospodstvenu smirenost Cetinjana uvjerio sam se na dan moje posjete prijestonom gradu Crne Gore zbog promocije knjige “Nebo se otvorilo” u čitaonici Biblioteke Njegoš. Mene je do srži zgrozila vijest u novinama da je Uprava za katastar i državnu imovinu, područna jedinica Cetinje, dala Cetinjski manastir, umjesto na korišćenje, u vlasništvo Mitropolije Crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. Zbog te sumanute odluke ispred Manastira su dežurali policajci. Ne uzbuđuj se, govorili su mi moji domaćini, prvi predsjednik Stonoteniskog saveza nezavisne Crne Gore Banja Kaluđerović, kao i književnici Borisav Cimeša i Mihailo Radojičić. Može Uprava za katastar pisati i mijenjati kakva god hoće rješenja, ali ne može promijeniti istoriju Cetinjskog manastira. Ta istorija kaže da sve do aneksije Crne Gore 1918. godine i do spajanja Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, po dekretu Aleksandra Karađorđevića, kralja Jugoslavije, nikada nije bio srpski. Zbog tog anektiranja i tog spajanja Karađorđević je protjerao u izgnanstvo svoga djeda po majci, Kralja Nikolu. Cetinjani, međutim, i danas s pažnjom održavaju kuću preko puta dvora Kralja Nikole u kojoj je odrastao njegov unuk Aleksandar. Nema međutim većeg dokaza o tome ko je vlasnik Manastira od grba koji stoji na njemu punih 540 godina. To me je smirilo, ali sam Cetinje napustio ophrvan nekom dubokom tugom i sjetom zbog svega što je u Crnoj Gori činila i čini Srpska pravoslavna crkva u nastojanju da prisvoji tuđe. Od tada mi ne izlaze iz glave stihovi velikog cetinjskog pesnika za koga u Srbiji malo ko zna, Aleksandra Lesa Ivanovića. Rano preminuli otac šahovskog velemajstora Božidara Bonje Ivanovića ovako je u dva stiha opisao dolazak na liječenje u Beograd: “Stanica bučna velikog grada. Drhtave noge tromo me vuku. A noć i magla i kiša pada. I nikog znanog da stisne ruku. Samo mi nosač s perona priđe. Poguren, s mokrim rukama dvjema. Ali mene i on nek mimoiđe: Za patnje ljudske nosača nema”.
To su moje impresije iz Crne Gore.
Vaša rečenica “Nebo se otvorilo” postala je legendarna i istorijska. Prije par godina ste objavili knjigu sa tim naslovom. Šta Vama danas znači ta rečenica, na šta Vas prvo asocira i šta budi u Vama?
- Te riječi “Nebo se otvorilo” svaki put me vrate u nezaboravno vrijeme druženja sa velikanom srpskog i jugoslovenskog glumišta Ljubom Tadićem u centru društvenog života Beograda, restoranu “Madera”. Dan poslije te, za mene najdramatičnije fudbalske utakmice u istoriji ne samo našeg fudbala, revanš susreta polufinala KEŠ-a, Crvena zvezda - Bajern Minhen, Ljuba Tadić mi čestita i kaže: “Ušao si u anale sportskog reporterstva sa jednom jedinom rečenicom, kao prije tebe Radivoje Marković i Mladen Delić. Veliki radio reporter Rača Marković je čuveni olimpijski tim Jugoslavije na Igrama u Helsinkiju 1952. izgovarao kao pesmicu: “Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec”. Mladen Delić sa onim svojim čuvenim: “Ljudi moji, je li to moguće” posle utakmice Jugoslavija - Bugarska 3:2 u Splitu 1983. I sada ti sa ovim: “Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao”. Svrstavanje u rang velikana i pionira sportskog reporterstva u nas od strane barda jugoslovenskog glumišta za mene je bilo i ostalo najveće priznanje u karijeri.
Tu staje mnogo simbolike, posebno ako gledamo sa distance od 30 godina. Rekla bih da se nebo tada zaista otvorilo, bio je to možda posljednji, a istovremeno i najveći uspjeh jugoslovenskog fudbala i radost cijele Jugoslavije (koji samo Partizanovci nikada neće moći oprostiti, kako ste se našalili u Podgorici). Šta danas u širem kontekstu znači ta velika titula i uspjeh ove naše regije, nekadašnje zajedničke države?
- I danas mi je pred očima slika sa stadiona Sveti Nikola u Bariju. Posle sto dvadeset minuta igre bez golova u finalu Kupa evropskih šampiona, igrači Crvene zvezde i Olimpika iz Marselja izvode jedanaesterce. Pobjednik se odlučuje u posljednjoj, petoj seriji. Najbolji strijelac evropskog fudbala u toj sezoni, Makedonac Darko Pančev, donosi do tada neviđenu fudbalsku radost u milione domova ne samo u Srbiji i Jugoslaviji već i širom planete. Bile su to međutim posljednje kapi normalnog životnog veselja zbog sportskog uspjeha jedne multietničke ekipe iz Jugoslavije. Jer uveliko je u ratnom požaru gorela i izgorela država čiji je šampion Crvena zvezda bila. Taj rat je u balkanskom vilajetu vrati točak istorije unazad. Nacionalisti i lažni religijski fanatici svih boja vratili su svojim nacijama plemenski identitet. I sve posle toga na ovim našim prostorima pretvoreno je u antisportske igre.
A onda se nebo iznad Jugoslavije ponovo otvorilo, ali ne u naletu najveće sreće kao kada ste Vi izgovorili tu rečenicu, već u huku užasa rata/ova. Kako pamtite taj period i da li su te kobne devedesete bacile sjenku na sve ono što je Jugoslavija ranije bila? U kakvim društvima, državama danas živimo?
- Javnom scenom i društvenim životom u svim bivšim jugoslovenskim republikama zagospodarili su političari nacionalističke provenijencije. Velike sportske i estradne zvijezde, veliki glumci i umjetnici, padaju u zasenak i medijsku tamu ako ne podržavaju takvu politiku i takve političare. Do tada vladajući komunisti su jednopartijsku zamijenili višepartijskom diktaturom tako što su umjesto dotadašnjih internacionalnih dresova obukli nacionalističke. Od tada u našim životima dominira čista laž. Najveća među njima je da tajne službe postoje radi bezbjednosti države i građana. Tajne službe su u Srbiji barem, sve i svja - i vlast i opozicija i vlada i parlament. One pišu istoriju, one vode privredu, kulturu, medije, sport... Zbog njih tranzicione porođajne muke na prostorima bivše velike države traju decenijama. Zbog njih smo umjesto pravnih dobili mafijaške države.
Danas se SFRJ uglavnom spominje kao nedostižan ideal, skoro pa utopistička tvorevina, ali sa druge strane nazivana je i lažnom i prisilnom strukturom. Kako Vi doživljavate Jugoslaviju i nije li to “bratstvo i jedinstvo” suviše lako skliznulo u propast i eksplodiralo poput bureta baruta?
- Nisam jugonostalgičar, još manje titoista, ali tek sada se vidi koliko je Josip Broz bio u pravu ponavljajući u svakoj prilici: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog”. Nije to bratstvo i jedinstvo bilo lažno i nije eksplodiralo kao bure baruta, nego su ga razbili u paramparčad nacionalisti stvarajući svoje male nacionalne države koje su ekonomski maltene slabije od nekadašnjih najvećih jugoslovenskih opština. Kvazi političari svih boja, sve u ime navodne ljubavi prema svojim državicama, zloupotrebljavaju ljudske strasti pretvarajući nacionalizam u lažni patriotizam. Politizacijom svega postojećeg oni uvode grozničavo strančarenje i tako nam nameću preskakanje života. Njihovi tabloidni mediji su sredstvo kojim se ta formula realizuje.
Kazali ste da ste ovu knjigu napisali zato što ne možete da se pomirite sa onim što smo “mi kao građani preživjeli u posljednjih 30 godina, uključujući besmislene ratove i ogroman broj žrtava”. Da li je, stoga, ova knjiga i opomena današnjim i budućim generacijama? I kakvo je vrijeme u kojem živimo 30 godina kasnije, te da li se naziru neki slični potezi koji su se i u prošlosti ponavljali i iz kojih se moglo naučiti šta i kako (ne) treba (a bojim se da nijesmo naučili ništa)?
- Ništa nismo naučili jer nacionalisti na vlasti i u opoziciji od devedesetih godina prošlog vijeka vrše medijsku lobotomiju nad narodom. “Služba” kako kolokvijalnim jezikom zovemo sve te nereformisane UDBINE kćeri još iz komunističkih vremena, stvorila je nepromjenjivost sistema, tako što je lansirala partije slobizma i partije šešeljizma koje su danas metastazirale u vučićizam. Evo kako to funkcioniše u praksi. Dvijehiljadite godine jedini opozicioni lider koga Služba nije provukla kroz tabloidno blato, bio je Vojislav Koštunica. To ga je učinilo protivkandidatom Slobodanu Miloševiću prihvatljivim za sve navodno opozicine stranke. Koštunica međutim nije bio ništa drugo nego Hulja Šešelj u rukavicama. Pošto su ga građani petog oktobra 2000. doveli na vlast, on je imao četvoročasovni sastanak sa Miloševićem i ruskim izaslanikom. Ni danas se ne zna o čemu su razgovarali ali se zna da je Koštunica posle tog sastanka lansirao devizu: “Nema revanšizma”. Drugim riječima, nema lustracije za pojedince i stranke koje su vodile ratnu politiku i počinili najveće zločine posle Drugog svjetskog rata. Koštunica nije neposredni učesnik zavjere protiv Zorana Đinđića, ali je sasvim sigurno inspirator ubistva prvog demokratski izabranog premijera Srbije. Da nismo ništa naučili dokaz je i današnja potjera za čovjekom koji će zamijeniti Vučića ali tako da sistem ostane isti.
Knjiga “Nebo se otvorilo” važi i za svojevrstan politički triler, može se reći da su u pitanju i memoarski zapisi, sve sa romantiziranim doživljajem sporta i sportskog uspjeha, ako sam naslov uzmemo u obzir. Poglavlja su raznovrsna, interesantnih naziva i djeluje da se knjiga može, ali i ne mora, čitati tim redom... Kome je upućena i šta Vi želite njome da prenesete čitaocima, ma koje dobi?
- Knjiga je zapis s druge strane sporta. Zapravo, izraz potrebe da se sagleda vrijeme u kojem živimo. A to su na jednoj strani nacionalistički vlastodržci koji su nekadašnje jugoslovenske republike, danas nezavisne države, pretvorili u čistu špekulaciju, i na drugoj strani ućutkani građani “ispranih mozgova” sa kojima vlast radi šta im je volja. Ušli smo u jedno mrtvilo epohe u kome dominiraju ćutanje intelektualaca i apatija društvene zajednice. Bio sam svjedok svih vlastodržačkih manipulacija i činio kao novinar sve što jedan čovjek može da bi im se suprostavio i osvijestio bar one koji žele i mogu da čuju. Ova knjiga je zapravo moj najjači vrisak u tom smislu: Niste vi, lažni političari, Srbija i Srbi kako sebe poistovjećujete. Srbija je, kako lijepo piše u Ustavu, država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive.
Veza između politike i sporta je postala velika, danas više nego ikada. Koliko je štetan upliv politike i političkih struktura u tu sferu, posebno u fudbalu koji je “najvažnija sporedna stvar na svijetu”?
- Različito je to od države do države bivše Jugoslavije. U Crnoj Gori, na primjer, fudbal vodi Dejan Savićević. Poznavajući Deja još iz vremena njegove fudbalske genijalnosti, siguran sam nikakva politika i još manje političari ne mogu uticati na fudbalski sport u Crnoj Gori. S druge strane Hrvatska je u postkomunističkom vremenu ostvarila neponovljiv fudbalski uspjeh titulom vicešampiona svijeta. U Srbiji međutim o svemu, u svim oblastima života pa i u fudbalu, odlučuje jedan čovjek, bolje reći nečovjek, a to je bivši huligan iz one rupe na sjeveru Zvezdinog stadiona - Aleksandar Vučić. Dolazeći na vlast 2012. godine, Vučić je na sva zvona objavio da će se u radu držati etike odgovornosti njemačkog protestantskog sociologa i filozofa Maksa Vebera, a ne etike uvjerenja komunističkog mislioca Karla Marksa. A onda je u pola noći, po Marksovim revolucionarnim metodama, upao u prostorije Crvene zvezde, smijenio predsjednika i Izvršni odbor i postavio Radnu grupu da vodi klub. U toj Radnoj grupi bio je i njegov perač automobila i telohranitelj iz radikalskih dana Slaviša Kokeza. Njega je “svemogući” Vučić kasnije postavio za predsjednika FSS. Tada sam u svojoj emisiji “Sportska galaksija” objavio komentar pod naslovom “Vučić kao kralj političkog kupleraja”. Vjerujte, svašta smo doživjeli i preživjeli u svim državama od raspada velike Jugoslavije, ali ništa tako ružno i sumorno ne može biti kao život pa i fudbal u današnjoj Vučićevoj Srbiji.
Kakvu ulogu navijači igraju i da li biste napravili razliku između navijača i huligana? Danas se u navijačkim grupama provlače rivalstva nesportskog karaktera - sukobi kriminalnih, pa i narko klanova, političkih stranaka i slično. Sa druge strane, postoje li još uvijek “zdrava” rivalstva?
- Srbija je jedina zemlja na planeti u kojoj postoje profesije “navijač na stadionu” i “glasač na izborima”. Stvorila ih je “Služba”. Crvena zvezda i Partizan nisu više fudbalski klubovi već parapolicijska i parapolitička udruženja. Tim udruženjima upravljaju njihovi profesionalni navijači nasljednici kriminalca i komandanta paravojske Željka Ražnatovića Arkana tzv. Delije i Grobari. U Zvezdi su čak postali i neformalni vlasnici kluba i to prostom izmjenom Statuta. Upravljačka prava su pretvorili u vlasnička napisavši u Statutu: “Crvena zvezda je klub svih njenih članova koji imaju članske karte (oni ih sami sebi daju) i koji preko Skupštine, Uprave i drugih organa upravljaju klubom. Treba znati da je u Statutu Delija Crvena zvezda tek na trećem mjestu. Prvo je zalaganje za čistotu nacije (čist rasizam), a drugo čuvanje pravoslavne vjere. Oni su zapravo produžena ruka “Službe” za izvođenje prljavih poslova u ime vlastodržaca. Otuda ona nacionalistička i religijska koreografija na svakoj utakmici. Otuda vođe navijačkih kopova tipa Velje Nevolje i Saleta Mutavog. Konačno, otuda proglašenje ratnog zločinca kodnog imena Kapetan Dragan za počasnog člana Zvezde, posle kojeg sam rekao: “Zbogom Zvezdo, zauvek”.
Kad sam već spomenula najvažniju sporednu stvar na svijetu, kakav je svjetski fudbal danas i šta mislite o silnom novcu koji se vrti tu?
- Današnjim fudbalom u svijetu, pa dakako i kod nas, upravlja sprega kleptokapitalista, menadžera, kvazipolitičara i čistih kriminalaca. Čast izuzecima, poput Dejana Savićevića. Milioni eura u tom i takvom fudbalu lete kao novogodišnje konfete. Ne mogu da prihvatim to ludilo u kome fudbaleri zarađuju više za jedan dan nego što će normalni ljudi zaraditi za godinu ili dvije, a siromašni čak ni za cijeli život. To više nije sport. Fudbal se nekada igrao zbog gledalaca, a sada se igra zbog novca od reklama, od TV prava i kladionica. Pročitao sam nedavno frapantne podatke. Kada je osnovana Premijer liga Engleske 1993. ukupno je za godinu dana dobila od televizije 20.3 miliona evra. Sada na godišnjem nivou dijele drugo mjesto sa NBA ligom u košarci i dobijaju od TV prava više od dvije milijarde eura. Ovo je, dakle, fudbalsko vrijeme manipulatora, perača para i lopova svake vrste.
Da li biste nešto poručili čitaocima?
- Poruka čitaocima: Ne dajte Crnu Goru onome što ona nije i što ne može biti, sastavni dio nekakvog Vučićevog i Vulinovog srpskog sveta.
Bonus video:
