Veliki Gaeli zemlje Irske,/ti ljudi što ih Bog ludim sazda,/jer su svi njihovi ratovi veseli/a sve pesme tužne. Ovu pjesmu je tiho govorila majka Džordža Besta, u blagim alkoholnim halucinacijama, dok je njen sin učio fudbal šutirajući teniske loptice po nemirnim ulicama Besfalta. Na jednom od uličnih turnira Besta je vidio skaut Mančester Junajteda Bob Bišop i kako legenda kaže poslao telegram na stadion Old Traford. Mislim da sam pronašao genija.
Besta je u Mančester primio Mat Bezbi, tada je Best imao 15 godina. Već u 17. godini je igrao za prvi tim. Njegova prva utakmica bila je protiv West Bromvič Albiona. Dvije godine nakon Bestovog dolaska, to je 1965, Mančester je postao prvak Engleske. Te godine u četvrtfinalu Kupa šampiona Best je gotovo sam pobijedio Benfiku u Lisabonu, bilo je 5:1. Gledao sam te golove na velikom filmskom platnu. Pre projekcije filma išao je Žurnal, 15 minuta - političke vijesti, gdje je bio drug Tito, privredne vijesti, uspjesi, kultura, a na kraju sport. Best u Lisabonu, kao furija udara loptu glavom o zemlju i nezadrživo hita ka golu Benfike. Jezu sam osjetio u rebru, u sljepoočnici, u nožnim prstima. Best je počeo da vraća radost na Old Traford: Kada sam počinjao da se bavim fudbalom Engleska je bila fantastično mjesto. Ljudi su počeli da puštaju kosu, što sam uradio i ja. Muzika je bila bajkovita, moda je bila neobična i čudesna, a i fudbal nije bio loš. U polufinalu Kupa šampiona igrali su Partizan i Mančester. Sunce, stadion JNA i prodor Besta prema golu na južnoj strani. Zaobišao je i golmana Šoškića i sa lijeve korner linije dodao pas tamo gde je bio Denis Lou... Sa dva metra, na prazan gol, Lou je pogodio prečku a onda je Vasović uspio da tu loptu odbaci daleko u polje. Tada sam u Beogradu video taj čudesni trio Lou-Čarlton-Best. Prvo poluvrijeme bilo je 0:0. Abdulah Gegić bio je zadovoljan i rekao igračima u poluvremenu - hajde da održimo ovaj rezultat. Velibor Vasović i Fahrudin Jusufi zamolili su trenera da izađe iz svlačionice, da ostavi Partizanove, već odrasle bebe same, i riješili su: Idemo da ih pobijedimo. Pobijedili su. Jedan pas a la Bobek, Vasovića na grudi Radoslava Bečejca, a Grba u poluokretu volejom za 1:0. I Mustafa Hasanagić glavom na centaršut Jusufija 2:0. Treći gol Hasanagića poništen je kao zbog faula Vladice Kovačevića. U Mančesteru je bilo 0:1. Čuda je te noći činio Apolon Šoškić, Rašović i Vasović su bili više u vazduhu nego na tlu.
Sredinom 60-ih Garinča odlazi iz fudbala, Pele je često povrijeđen. Best je najbolji fudbaler na svijetu. Bio je popularan kao Bitlsi, kao Bitlsi i Rolingstonsi zajedno: Ono što nikada neću zaboraviti je huk najvijača Mančestera. Kada sam išao kroz tunel to mi je raznosilo glavu i kako sam bio bliži igralištu to se čulo sve više. U takvim trenucima bio sam ubijeđen da mi niko ne može ništa. Mančester je u sezoni 1966/67 bio prvak Engleske, Best je imao 22 godine a u maju 1968. Mančester je, opet, pobijedio Benfiku sa 4:1 na produžetke. Bilo je to na stadionu Vembli, u trećem minutu prvog produžetka Best je izašao ispred golmana Benfike Hoze Eenrika i Mančester je poveo 2:1. To je najvažniji gol u povesti Mančestera. Tako je Mančester postao prvi engleski klub koji je osvojio Kup šampiona. Sljedeće godine, 1969. Mat Bezbi se povukao, Bestu se više nije igrao fudbal, ili mu se više nije igrao onako kako je igrao te četiri sezone od 1964-1968. Nije želio da mu fudbal pređe u dosadu i osjećao je kako njegovim venama počinje da kola splin, kako ga osvajaju melanholične note iz one pjesme koju je pjevala njegova majka: Trošio sam novac na piće, žene i automobile. Ostalo sam jednostavno profućkao. Rođen sam sa velikim darom, a on katkad dolazi s nagonom za samouništenje. Baš kao što sam htio biti bolji od svih sa kojima sam igrao, tako sam htio biti bolji od svih kad smo se provodili.
Da Best nije živio kako je živio, zar bi se svijet, danas, sjećao njegovih driblinga iz Lisabona, loba protiv Totenhema, ili onih šest golova protiv Northemptona: Ostvario sam sve o čemu sam sanjao, da igram s najboljima i da Mančester bude najbolji. Sjećam se svake scene, svakog minuta svoje karijere.
Kad je umro Džordž Best, tog dana ujedinilo se cijelo britansko ostrvo. I Škoti, i Irci, i Englezi, i Velšani. I katolici, i protestanti. Šta je Best rekao i driblingu, to je kao u onoj pjesmi Džima Morisona: Dotakoh njeno bedro i smrt se nasmiješi. I jeste fudbal za Besta bio eros, eros i smrt. Kad je Best krenuo na posljednje putovanje nisam se sjetio od Iraca ni Jejtsa, ni Džojsa, ni Beketa, ni Hjustona, ni Bernarda Šoa, ni Oskara Vajlda. Samo sam čuo zvuk, plivao je prema meni, zvuk velike elegije o Džordžu Bestu. Džordž Best je usnuo i sve s njim spava /Sve spava. Boca, čaša, zdela./Spi Belfast, spi London, Mančester ceo./U luci jedrenjak spava meko./Velikim snom spava Ostrvo./Ćute ptice. San je savladao i njih./Iskri zvezda. Prostor britanski je tih./Džordž Best je usnuo. Spavaju poeme./Slike. I rime. Jake, nikad slabe/Spava jamb ispod starog svoda./Horej, ko stražar tu, tamo spava./Sni priviđenje Letinih voda./Sve što postoji. Spi slava.
To jedan lenjingradski Jevrejin, jedan pjesnik Venecijanac o Džordžu Bestu i Džonu Donu, jer što bi rekao Odn: Meso i krv prolazne su sreće. A ja kažem dribling nema domovinu.
Kad je umro Mat Bezbi igrači i navijači Mančestera oprostili su se sa Prvim gospodinom na Old Trafordu. Best je govorio posljednji, kao da su on i Bezbi sami na terenu Mančestera. Stihovi iz Biblije, Knjiga propovednikova: Svemu ima vrijeme... Vrijeme ridanju, i vrijeme igranju. Vrijeme kad se teče i vrijeme kad se gubi, vrijeme kad se razvaljuje i vrijeme kad se gradi. I na kraju stihovi koje najviše liče na Džordža Besta: Zato vidjeh da ništa nema bolje čovjeku, nego da se veseli onijem što radi.
Zna to dobro Mijo Raičević, zna jer i on je jedan od tih svetaca i protuva i zato pjesma Kad sveci marširaju iz knjige Dlan & lopata, stranica 41:
Tolika gužva, a čitava pesma je u B-duru?
Čarli Parker
Kad sveci marširaju,
topi se sneg na ulicama, i lišće zaboravlja
da vene. I sve se nekako samo od sebe sredi,
a život se, ulazeći, još s vrata dere:
Hej, Bird, gde si čoveče?
Kad sveci marširaju,
devojke su opet s tobom na ti, iako ti više nisi
onaj stari. Proleće zauzima tvoje mesto u glavama
devojčica, a kad dođe, tamo i ostane, ali ništa zato.
Setih se kad sam te prvi put sreo. Bila si tako mlada
da sam se uplašio. Dosta je bilo zezanja: vraćaj se!
Živim na uglu 40. i 43. ulice, inače sam iz Filadelfije.
Da, koštaće te nečeg što mi je slađe od života.
Ne zezaj se sa mnom, bejbi! Seks je dobar dok je vruć,
kao supa, ne daj da se ohladi, mala!
Ha, da si ti tu, ovo ne bih smeo da kažem, ali
za jednu noć s tobom opljačkao bih banku, a možda i dve!
Kad sveci marširaju,
niko te ne zeza i svi ti plaćaju piće jer si glavni
samo zato što si naučio glavnu stvar: to kako da je
koristiš, a da ljudima ne bude neprijatno.
He, he, ne trudi se, lepojko, ja uvek odem
kad misliš da treba da ostanem - bi bap - fijuu!
Kad sveci ne marširaju,
često mi se hoće da nagazim pogrešnu notu
(ja se tada svima izvinjavam i kad nisam pijan).
Ali kad su sveci u šetnji, nikad to ne radim,
Tada sam samo jedna od tih protuva, mala.
Bonus video:
