Razmišljanje može preduprijediti zlo

(Nastavak iz prošlog broja)

”Banalnost zla” sigurno je jedna od najpoznatijih sintagmi Hane Arent, koja se često uspješno ili neuspješno koristi u savremenom diskursu. Potiče iz naslova knjige koja je je izazavala velike kontroverze - “Ajhman u Jerusalimu: Banalnost zla”. Knjiga je nastala kao zbirka novinskih izvještavanja sa suđenja Adolfu Ajhmanu za američki nedjeljenik Njujorker. Arentina želja da se suoči sa zlotvorom i zlo pogleda izbliza nije se ostvarila na način na koji je mislila da hoće. Za nju, sami proces suđenja je bio neka vrsta teatra, koja nije imala puno veze sa izvođenjem pravnog procesa, a već osuđeni Ajhman nije imao karakteristike radikalnog zla koje su mu svi prepisivali.

Naime, za Arent on je bio predstavnik jedne banalnosti zla u koju upada čovjek koji ne razmišlja ili nema kapacitet za ekspanzivno razmišljanje, koji nema sposobnost da zamisli svijet iz perspektive drugog. Čovjek koji ne razmišlja, ne samoreflektuje, ne može sagledati niti zamisliti konsekvence svog djelovanja. Na taj način zlo jeste ekstremno ali nije radikalno, jer nema dubinu promišljanja već slijedi površnost ljudskog djelovanja, te je zato i bilo moguće u tako velikom broju.

Razlika između onih koji su sudjelovali u zločinu i onih koji su uspjeli da pruže otpor je u njihovoj mogućnosti promišljanja. Ovi koji su pružili otpor su se pitali do koje granice bi oni i dalje mogli da žive na ovom svijetu nakon učinjenih zlodjela. Arent pravi razliku između legalnog i moralnog problema, kao što pravi razliku između razmišljanja i rasuđivanja. Nacisti nisu kršili zakon, već naprotiv slijedili su zakon koji su sami izglasali a koji je bio protivan moralnim načelima. Zato je Ajhmanu trebalo da se sudi moralno a ne pravno. Za nju je pitanje ratnih zločina tada vanpravno, i zapravo je pitanje dijeljenja zajedničkog života na ovom istom, zajedničkom svijetu. Osoba koja je počinila takve stvari mora biti osuđena na smrt, jer je uništila osnovne príncipe zajedničkog života: pluralitet. Njen sud nije legalni već moralni.

Istina je za Hanu Arent bila veoma važna stvar, naročito nakon objavljivanja knjige “Ajhman u Jerusalimu: Banalnost zla”. “Da li je uvijek legitimno saopštiti istinu?”, pitanje je kojim se bavila u svojim kasnijim esejima, zabrinuta za budućnost faktičke istine u nadolazećem vremenu. Strahovala je da će prije opstati teorije i aksiomi nego faktička istina, koja izvire iz iskustva stvarnog života i za koju je potrebno javno djelovanje, odnosno iznošenje. Smatrala je da moramo stvoriti javni prostor za naše privatne misli. Ipak, na istinu nije gledala kao na neku stacionarnu pojavu, već naprotiv kao nešto što je u stalnom pokretu i mijenjaju u zavisnosti od tačke našeg intelektualnog napredovanja. Smatrala je obavezom svakog mislećeg čovjeka da stalno propituje pozicije sopstvenih istina.

U razmišljanjima o revoluciji, nasilju, identitetskoj politici Hana Arent je iznosila, za to vrijeme, a čini si se i za ovo sadašnje, kontroverzna i polemička razmišljanja. Ona razdvaja socijalnu i političku revoluciju, navodeći da pitanje socijalne revolucije je pitanje ekonomske raspodjele, dok je cilj političke revolucije korjenito mijenjanje političkog modela djelovanja. Francuska revolucije je za nju bila socijalna, i zato je kao politička, kakvom se predstavljala bila neuspješna. Cilj svake revolucije mora biti sloboda. Ali sloboda je moguća jedino kada su zadovoljene osnovne ljudske potrebe.

Pluralitet je za Arent osnova ljudskog društva, i ne smije biti zamaskiran potrebnom za socijalnom jednakošću. Siromaštvo se ne može iskorijeniti politikom, već boljom distribucijom dobara. Da bi se danas nešto nazvalo radikalnim, ono mora da nosi potpuno novi oblik upravljanja. Nije dovoljno zamijeniti nekog drugim. U Americi je vidjela uspješnost revolucije u smislu organizovanja ljudi na lokalnom nivou, što je ipak privatizacijom javnog prostora postajalo sve manje.

Bila je svjedok raznih društvenih i političkih borbi tokom prošlog vijeka u SAD-u, koje su nerijetko priznavale nasilje kao legitimno sredstvo. Nije mogla da opravda nasilje. Za Arent je “cilj politike da generiše moć a nasilje uništava moć, tako da nasilje ne može biti efikasan model. Kada političari upotrebljavaju nasilje, to ne ojačava njihovu moć, već je slabi”. Sebe nije smatrala ni feministkinjom, ni marksistom, ni cionistom. Bila je protiv identitetske politike. Za Arent, politika ne može da se organizuje oko nekog identiteta, jer onda pokušava da generiše univerzalnog subjekta, koji je obilježen “samo” jednom svojom karakteristikom. Niko ne može da pripada nekom političkom pokretu, samo zato što je žena, Jevrej, Afroamerikanac itd.

Hana Arent umrla je 4. decembra 1975. godine u 69-oj godini života, pet godina nakon smrti muža, u svom stanu u Njujorku, nakon što je poslužila večeru svojim prijateljima. U pisaćoj mašini je pronađeno započeto finalno poglavlje “Rasuđivanje” u djelu “Život uma”. Hana Arent i Hajnrih Bliher nisu imale djece jer su, kako su govorili, vremena u kojima su živjeli bila teška i neizvjesna.

Hana Arent je pravila jasnu razliku između onoga “ko” je i “šta” je neki čovjek. “Šta” smo nam je dato rođenjem ili životom u nekoj zajednici, a “ko” smo postajemo čitavog života kroz naša razmišljanja, osjećanja i akcije. Arent je bila sokratski, plemeniti mislilac. Otvorena za dijalog i vođena velikom ljubavlju prema životu i svijetu. Ljubav prema čovjeku ju je vodila u onim smatranjima da temeljno razmišljanje može preduprijediti zlo. Mislila je da duboke i široke misli ne mogu domisliti zlo, već kao krajni produkt uvijek nose dobro. Vjerovala je u velike mogućnosti uma. Voljela je ljude i kroz njih se ostvarivala. Dirljiva bliskost sa prijateljima, poznatim pjesnicima, filozofima, bilježnicima tog doba, omogućila joj je tu dragocjenu pripadnost društvu. Kunderina teza da je prijateljstvo jedna od najuzvišenih vrlina kod Hane Arent blistavo se oslikava. Njena erudicija, veliko suštinsko poznavanje poezije, filozofije, politike i umjetnosti, koje se ogleda u brojnim esejima, dalo joj je širinu koju je i danas teško u potpunosti sagledati. Za mene je Hana Arent poetski mislilac. Kao i dobri pjesnici, tako i ona iznosi na vidjelo one stvari kojima smo bili okruženi, a nikada ih nismo tako dobro razumjeli i osjetili kao u stihovima. Hana Arent je stvarala nova značenja. Njena besmrtnost nas uči da svijet i sopstveni život iznova treba promišljati i stvarati.

(Kraj)