Ljubitelji klasične, ali i džez muzike, imaće večeras jedinstvenu priliku da čuju jednog od najboljih klarinetista u regionu Veljka Klenkovskog, koji će nastupiti večeras u 20 časova u Velikoj sali KIC-a Budo Tomović zajedno sa pijanistom Aleksandrom Sinčukom.
Na programu koncerta su djela za klarinet i klavir: “Sonata” op. 167 Kamija Sen Sansa, “Tri romanse” op. 94 Roberta Šumana, minijature-omaži velikim kompozitorima Bela Kovača (“Pozdravljam Vas, gospodine Johan Štraus” i “Posle Vas, gospodine Geršvin”) i Majkla Garsona (“Džez varijacije na Paganinijevu temu”). Pored toga, pijanista Sinčuk će izvesti dvije klavirske kompozicije Frederika Šopena (Etide op. 10, br. 11 i 12), i Sergeja Rahmanjinova (Muzički momenat op.4, br. 16).
Veljko je školovanje za klarinet započeo u rodnom Pančevu, a Srednju muzičku školu Kornelije Stanković završio je u Beogradu. Nakon toga nastavio je da usavršava znanje na Konzervatorijumu Žorž Bize u Parizu, kao i Nacionalnom konzervatorijumu u Parizu, gdje je diplomirao sa najvišim ocjenama. Magistrirao je na pariskoj Ecole Normal, a 2008. godine magistrirao je i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Doktorirao je na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, a danas je angažovan kao prvi klarinetista Beogradske filharmonije i Orkestra opere Narodnog pozorišta.
”Mene je tata natjerao da sviram klarinet (smijeh). Šalim se, tata mi je klarinetista, pa dok bi vježbao kod kuće - mene bi to zanimalo, a onda kad on ode na posao ja uzmem klarinet i pokvarim ga... Taj zvuk je odmalena bio prisutan u našoj kući, pa je logično bilo da i ja počnem da ga sviram”, otkriva u razgovoru za Vijesti Klenkovski kako se zainteresovao baš za klarinet.
Ovaj instrument šire narodne mase vezuju uglavnom na narodnu muziku, dok je u svijetu, kako tvrdi sagovornik, najpoznatiji po džezu.
”Nama na Balkanu, uključujući Rumune i Bugare još uvijek taj instrument vezuju za narodnjake. Sjećam se dok sam još bio klinac kad bih rekao da sviram klarinet, svima je asocijacija bila Boki Milošević. On je čovjek koji je proslavio taj instrument kod nas, jer mnogi ne bi znali šta je klarinet da njega nije bilo”, iskren je Klenkovski.
Kao neko ko je imao priliku da studira u inostranstvu, tvrdi da je muzika Balkana nevjerovatno interesantna na zapadu.
”Primjer je i jedan bugarski klarinetista koji je upisao Džulijard, profesor ga je zamolio da mu odsvira šta se to ovdje izvodi i sluša. Kada je taj klinac ‘spržio’ klarinet, profesor ga je pitao doslovce zašto se zamajava klasikom i savjetovao ga da napravi posao sa tom muzikom sa Balkana. Zatim je taj klarinetista napravio bend i ima nevjerovatno puno koncerta. Svijetu su interesantni upravo ti naši nepravilni ritmovi, oni sa tim ne stoje najbolje”, priznaje muzičar.
Jedno od prvih djela napisanih za ovaj instrument je i Mocartov koncert za klarinet, no nije samo klasika ta gdje se isti može čuti. Sve više se klarinet koristi i u džezu
”Mocartov koncert je možda i jedan od najljepših koncerata za moj instrument. To djelo se pojavljuje i u jednom filmu, gdje se drugi stav upravo tog Mocartovog koncerta za klarinet konstantno prožima. Džez je nešto, tačnije Diksilend preteča džeza je nešto po čemu je klarinet postao dosta prepoznatljiv širokim narodnim masama. U klasičnoj muzici nije toliko prisutan, naš repertoar je prilično sužen za razliku od pijanista i gudača. Karl Marija fon Veber je najviše pisao za klarinet, sada u posljednje vrijeme se dosta rade aranžmani, pa ćemo i mi večeras takve stvari svirati na koncertu - opšte popularnu muziku”, otkriva Klenkovski detalje o večerašnjem repertoaru.
Preteče klarineta postojale su još u staroj Grčkoj i Egiptu, no Mocart je taj koji je klarinet uveo u orkestar. Ipak, danas klarinetistima nije teško da naprave repertoar za koncert, jer kako tvrdi sagovornik Vijesti sve češće mladi kompozitori pišu za ovaj instrument.
”Ne mogu da kažem da imamo tri kompozicije na repertoaru, Veber je pisao dosta djela, takođe i Rosini, Mocart, ali i francuskim kompozitorima je klarinet bio inspirativan. Ono što me posebno raduje je što je klarinet kao instrument interesantan i mladim kompozitorima danas. U posljednje vrijeme ima i avangardnih djela, a među njima i interesantnih. Ima i ovdje sjajnih kompozitora, svirao sam ljetos djela Nine Perović, koju i lično poznajem ali i crnogorskog kompozitora Ivana Marovića, obradio je neke crnogorske teme i tradicionalnu muziku i to je stvarno mlad moderan kompozitor koji je napisao kompozicije koje su slušljive. To su sjajna djela”, ističe on.
Kako kaže obrazovanje o muzici fali mladima, i da na tome posebno treba poraditi, ali se i prilagoditi situaciji, kako su i oni učinili za večerašnji nastup.
”Upravo zato smo se za večeras odlučili da se pored klasičnih djela, na repertoaru nađu atraktivnije kompozicije, za široke narodne mase. Najlakše je da izađemo i sviramo dvije Bramsove sonate, to je cio koncert, ali vjerujem bilo gdje da sviramo da bi pola sale ili zaspalo ili otišlo. To je baš samo za ljubitelje. Prvo treba da edukujemo ljude, da im približimo muziku, ali na jedan lagani način, kroz prepoznatljivu muziku. I mi kao muzičari treba da se potrudimo da edukujemo ljude svirajući neku popularniju muziku, pa da im približavamo i ostale žanrove. Bitno je da se od malena, još u obdaništima krene to muzičko vaspitanje, kada će vaspitačice djeci puštati djela klasične muzike, a ne narodnjake. Volim i ja starogradsku muziku, pa neću u kafani slušati klasiku, ali ipak bi trebalo da se potrudimo da je popularizujemo. Naučno je dokazano da bebama kojima se pušta Hajdn i Mocart, da to utiče na njihov rast i razvoj”, napominje Klenkovski.
Kao i na ostalim instrumentima, i na klarinetu je moguće pokazati virtuoznost. No publika često virtuoznost poistovjećuje sa scenskim nastupom.
”Ima ona priča kad pitaju ‘kako sam odsvirao koncert’, a dobiju odgovor - ‘dobro si izgledao’. Mogu i ja da skačem da ostavim utisak. Muzika je danas postala biznis. Nekada se znalo zbog čega se dolazi na nečiji nastup, a danas ljudi dolaze na koncerte da gledaju, a ne da slušaju. Zato je ta edukacija bitna. Svaki instrument je virtuozan, a koliko istu možete pokazati zavisi od toga koliko se vježba. Ima violinista koji skaču, ima ih koji su statični. Eto primjer Romana Simovića koji je vrhunski violinista, po mom mišljenju u top pet, i on ne mora da skače po bini, jer emocija koju ima, to je nevjerovatno. S druge strane ima dosta stranaca koji ripaju na sceni samo tako, ali nisu ni blizu Romanu ako gledamo muzičku težinu. Opet kažem, sve je stvar ukusa, a to je umjetnost. Kao kad posmatramo sliku - sviđa vam se kompozicija boje, kako je osmišljena, a meni se recimo ne dopada. To je umjetnost - stvar ukusa, ali niko nema pravo da obezvređuje potpis u donjem desnom uglu. Tako je i što se tiče muzike, uvijek će biti ljudi kojima će se svidjeti kako svira, a i onima koji neće voljeti to što radi jer nije blisko njihovom afinitetu”, napominje Klenkovski.
Klenkovski je član i Beogradske filharmonije, a često je i sam solista na koncertima dok ga ostale kolege prate.
”U maju sam tri večeri zaredom svirao Mocartov koncert za klarinet i orkestar sa filharmonijom, sad je u planu da sviram Bruhov koncert za violu i klarinet. Takođe sam svirao Štrausov koncert za fagot i klarinet. Svira se dosta, klarinet je sastavni dio simfonijskog orkestra, i pošto sviram i u Narodnoj operi, tu sam prvi klarinetista. Klarinet, kao i svaki drugi duvački instrument je vrlo zastupljen sa solima, recimo druga simfonija Rahmanjinova ima čuveni solo za klarinet i zaista je u pitanju prelijepa muzika. Pa njegov drugi klavirski koncert, gdje u drugom stavu takođe ima temu za klarinet. Klarinet je dosta zastupljen, nekad je dovoljan i jedan takt da kompozitor napiše i da on vrijedi kao hiljadu malih”, zaključuje Klenkovski.
Lignjoslav proslavio klarinet kod djece
Klarinet kao instrument sve je popularniji i kod djece, a Klenkovski je i sam počeo da svira ovaj instrument još kao osmogodišnjak.
”Pa najbolji period za početak je kad izrastu jedinice i prstići porastu da može da se svira”, savjetuje on i dodaje da je na popularnost klarineta uticao jedan od likova iz crtane serije “Sunđer Bob”.
”Lignjoslav je popularizovao klarinet. Mi imamo koncerte za djecu i sad u filharmoniji, svaki instrument ima solo dionicu koju svira. Kad ja ustanem, redom svi viču ‘Evo ga Lignjoslav’. Tako da, hvala Lignjoslavu. Pa i sad, pred intervju je klinac sa kojim sam se upoznao, kad je čuo da sviram klarinet odmah sam ga asocirao na pomenutog lika iz crtaća”, ispričao je Klenkovski.
Uloga profesora je da motiviše
Klenkovskom ni pedagogija nije strana, te svoje znanje prenosi na mlađe generacije i ne krije da je to težak posao.
”Pedagogija je totalno druga priča od koncertne. Imate vrhunske muzičare koji nekad ne znaju da prenose znanje, ali imate vrhunske pedagoge koji se nijesu istakli kao muzičari. Naravno, postoje i oni koji uspješno rade i jedno i drugo”, napominje on.
”Nekada mi je lakše da sviram tri sata nego da držim jedan čas. Jako je bitno da ste prisutni i koncentrisani. Radeći sa studentima, radite i na sebi, jer sa njima uvijek otkrivate neke druge stvari. Nekad student odsvira kompoziciju i taj neki momenat ili fraza vam se dopadne, otkrije da to može i na taj način da se svira”, objašnjava Klenkovski i dodaje da treba davati slobodu studentima.
Ne krije da pedagogija kod nas u posljednje vrijeme nije na nivou na kojem bi trebalo da bude.
”Ljudi su nezadovoljni platom, ali to ne znači da ne treba da se radi sa djecom. Ima ljudi koji to dobro rade, ali većini je najbitnije da dobiju državni posao jer imaju socijalno i penziono. Sve je manje posvećenosti djeci. Nažalost, školstvo nam nije kao što je nekad bilo i iskreno, nadam se da će se nešto promijeniti, jer uloga profesora je da motiviše. Ako student skrene s puta, profesor je tu da ga vrati, ali ta posvećenost je to što u posljednje vrijeme nedostaje”, smatra on.
Ne smatra da je razlog za lošu situaciju u školstvu veliki broj privatnih škola.
”Privatne akademije upisuju oni koji ne upisuju državne. Tu platiš i mirna Bačka. No, nije samo kod nas tako. Kad mi neko dođe i kaže studiram u Njemačkoj ili Francuskoj, obično ga pitam ‘dobro, a gdje’? To ako studiraš u Njemačkoj ne znači ništa, jer se vrlo dobro zna koje su dobre akademije i profesori. U Francuskoj imate dva konzervatorijuma. Konzervatorijum je, u stvari, srednja škola, a onda dođu kod nas i kažu završio sam konzervatorijum. Postoje dvije akademije superior - Pariz i Lion. Tako da bitno je kad kažeš gdje si završio, u čijoj klasi. Ljudi tamo ne upisuju škole zbog škole, već zbog profesora”, napominje on.
Bonus video:
