Iako je Bokokotorski zaliv više puta opjevan u književnosti, samo film ima moć da prikaže svu njegovu ljepotu, ali i misterioznost, kaže u razgovoru za “Vijesti” reditelj Draško Đurović. On je u septembru završio prvu fazu snimanja filma “Zaliv”, čiju radnju smješta i vezuje upravo za ovaj dio Crne Gore.
U pitanju je, kaže Đurović, film epohe, melodrama čija priča se dešava šest dana uoči početka Prvog svjetskog rata koji će promijeniti sve... U sinopsisu se ističe da “Zaliv” govori o dolasku apokalipse u jedan idilični spokojni pejzaž kakav je Bokokotorski zaliv.
”O posljednjoj noći starih ljubavnika u zalivu, o ženama pomoraca koje su čekale svoje kapetane da se vrate s mora, ali i o etnickoj aroganciji velikih sila i malim narodima koji žive u podnožju crnih planina i ne znaju da će se za mjesec dana iz konobe u kojima pjevaju klape, naći u rovu čekajući napad bojnim otrovom”...
Đurović je na ovom projektu okupio zvučna, kako regionalna, tako i svjetska imena iz svijeta umjetnosti. Kad je glumačka ekipa u pitanju ističu se čuvena filmska diva Marisa Berenson i Majkl Madsen poznat kao jedan od omiljenih glumaca Kventina Tarantina. Tu su i međunarodno priznati bosanskohercegovački glumci Emir Hadžihafizbegović i Izudin Bajrović, glumice iz Srbije Isidora Građanin i Milica Milša, Milan Štrljić iz Hrvatske kao i crnogorski glumci Danilo Čelebić, Sanja Popović, Jelena Rakočević, Danilo Babović, a biće mjesta i za još njih...
Đurović scenario potpisuje zajedno sa Goranom Gocićem, dobitnikom NIN-ove nagrade za roman “Tai”. Direktor fotografije je snimatelj Radan Popović najpoznatiji po filmovima “Kako je propao rokenrol”, “Crni bombrder”, serijama “Tajkun” i “Besa 2”, dok takođe rad i u Holivudu gdje snima kao druga kamera Aleksandra Pejna. Kostimograf je Seka Martinović, kasting direktor Slado Divanović. Producent je Karlo Kalezić, a izvršni producenti Nina Redžepagić i Filip Poleksić, a produkcijske kuće ”Montenegro Max Film” iz Podgorice i koproducenti su “Oktobar Film” iz Beograda i “Relativy Pictures” iz Sarajeva. Snimanje su pomogli Filmski centar Crne Gore, Filmski centar Srbije, Audio-vizuelni centar Bosne i Hercegovine i Radio Televizija Crne Gore.
Reditelj je otkrio da planira da napravi i istoimenu seriju od četiri epizode, kao i da će, nakon lokacija u Budvi i Reževićima gdje je završen prvi dio snimanja filma, nastavak druge faze snimanja početi u martu, u Tivtu, Kotoru, Perastu i Herceg Novom.
Iako je otvorio brojne teme i ušao u živote koji će zainteresovati raznovrsnu publiku svih generacija, Đurović ističe da je u pitanju film o običnim ljudima i vječnim temama.
”Tri religije, tri nacije, jedan grad u Bokokotorskom zalivu u Crnoj Gori na početku Prvog svjetskog rata. Sudbine nijesu uvijek režirane, neke se mijenjaju vremenom, a okolnosti utiču na ličnosti. Da li je čista sila ono što garantuje preživljavanje u teškim i nestabilnim vremenima ili humanost pobjeđuje?”, priča on i dalje detaljnije o svemu govori u intervjuu za “Vijesti”.
Nedavno je završena prva faza snimanja filma “Zaliv” koji režirate i čiji ste koscenarista. Koliko dugo je ovaj projekat bio u fazi priprema i zbog čega ste odlučili da baš sad krenete “u akciju”, a posebno s obzirom na pandemiju i druge okolnosti otežavajuće po kinematografiju? Kako ste zadovoljni dosadašnjim procesom?
U ovim vremenima kad igramo ruski rulet sa pandemijom i previranjima u Evropi, bilo je pomalo iracionlno početi snimanje “Zaliva”, ali film i jeste ono slaganje kockica u najgorem vremenu. Kad razgovarate sa filmskim autorima svi se slažu u jednom, a to je sljedeće: Da, ovo jesu najgora vremena za pravljenje filmova, ali želudac i srce autora nikad nemaju logiku. Zato, postoji samo strast.
Tokom priprema koje su trajale tri godine počeli smo da gubimo ekipu, glumce, producente, a na dan prve klape otišao nam je i majstor svjetla sa kojim radimo 30 godina.
Ako ste živi onda je ležanje u grobu, figurativno, zapravo čekanje da se stavi poklopac, koketiranje ili kukavičluk. Mlađe kolege su takođe počele da snimaju, to je bio prvi znak... Kad je glavna glumica izašla iz svoje palate u Marakesu u kojoj je živjela izolovano dvije godine, to je bio drugi znak da okupimo ekipu i krenemo sa snimanjem uz ono klasično: “Akcija”. A kad kroz megafon viknete “Akcija!”, to je znak, to znači “Živ si! Kreni - stvaraj”. Stvaraj, pa čak i u Crnoj Gori gdje to uopšte nije važno...
”Zaliv” je sniman tokom tri dana u Reževićima i Petrovcu, a nastavak snimanja dalje je planiran za mart 2022. godine u Tivtu, Kotoru, Perastu i Herceg Novom, tako da sve bude završeno do oktobra naredne godine. Koliko će ambijent za koji ste se odlučili, a samim tim i fotografija i ljepote Crne Gore, igrati važnu ulogu u Vašem ostvarenju?
Direktor fotografije Radan Popović, koji živi i snima u Holivudu, moj je školski drug, a mi smo se i trenirali zajedno na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu... Nailazili su momenti kad nemate trake, pada kiša i nijesmo dobili baš nimalo svjetla koliko nam je trebalo. Tako smo se školovali za stres, a onda su objekti u Reževićima i Budvi izgledali kao povratak u raj. Vizuelnost Boke je uvijek bila na papiru, ali nikad na filmskom platnu, a njenu misterioznost zaista samo film može da dočara.
U scenama snimljenim u prvoj fazi igra i poznata američka glumica Marisa Berenson, a Crnu Goru će istim povodom posjetiti i Majkl Madsen. Da li je bilo teško uspostaviti saradnju i kako je tekao proces rada? Uz to, kakvi su utisci ove poznate filmske dive nakon boravka u Crnoj Gori?
Marisa je snimila tri kultna filma: “Kabare”, “Smrt u Veneciji” i “Barry Lindon”. Dolazi iz porodice istoričara, modnih dizajnera i diplomata. Ona je bila inspiracija Salvadoru Daliju i Endiju Vorholu i predstavlja srce tog vremena nevjerovatne estetike i umjetničke snage. Ali, istovremeno i vremena koje je prohujalo sa puno fleševa sjete i baš zbog toga je ona bila idealna da na engleskom jeziku kaže tu priču o jednom “Zalivu”.
Sa Majklom Medsenom smo radili prije deset godina i tada je bilo slično - pregovori vas iscrpljuju jer teško objašnjavate holivudskim zvijezdama da Crna Gora nije Holivud i da njihove cijene ne odgovaraju našoj potrošačkoj korpi. Kakve veze ima film sa potrošačkom korpom, pitaju se oni i dodaju da to traje oko pet mjeseci. A onda, na kraju, dolaze u magični pejzaž, za koji Marisa reče da je nezaboravan. Kazala je i da sam, iako škorpija kao Viskonti, bezobrazniji od njega deset puta. Ali, ona ne zna koji sam napor i koje zahvate učinio da bih od sredstava koja dobijamo od države i koproducenata iz regiona, omogućio da ona dođe i mi počnemo snimanje. A pritom, i svi drugi imaju svoje želje i uslove. To joj, naravno, ne bih smio reći, jer je film umjetnost simulacije.
Pored njih dvoje, “zvijezde” ste okupili i iza kamere, poput NIN-ovca Gorana Gocića, direktora fotografije Radana Popovića i mnogih drugih. Mislite li da je to već samo po sebi dobra preporuka za film i korak dalje, možda olakšavajuća okolnost, u samom procesu? Kako se sve sklopilo?
Kad planiram neki projekat ne razmišljam o zvijezdama, niti imam uslove da sa njima radim, ali se ponekad desi da neko pomogne kad pročita vaš tekst i čuje ideje, i to tako što pozove nekog kome će se to možda dopasti. Tako je Kjubrikov producent i šurak, Jan Harlan, koji je prije nekoliko godina bio u Crnoj Gori, poslao Marisi scenario... Poslije deset dana, producent Karlo i ja smo se našli u Parizu na predstavi njenog “Kabarea”, ali nismo znali da se apokalipsa pojavljuje iza brda i da će svi naši planovi i radost pasti u okean “bolesnih, mrtvih i upravo oporavljenih”. To vam je i odgovor na pitanje: Kako možeš da se sunčaš, jedeš sir sa maslinama uz vino i klape a za mjesec dana ćeš biti u rovu sa gas maskom i čekati na napad bojnog otrova. Sve se promijeni na samo jedan rez uz vizuelni šok i muzički efekat. Život i civilizacija se promijene u 24. dijelu sekunde.
Gocić je napisao jedan od najboljih ljubavnih romana u regiji “Tai”, a istovremeno je filmski kritičar, pa je bilo normalno da ga pozovem da scenariju doda taj romantični sloj, jer ja nijesam pisac. Na ostrvu sam bio sa dobrom ekipom i imam zvijezdu koja je snimala sa Kjubrikom i Viskontijem i koja izgovara moj tekst, što bi značilo “Počeo si da pobjeđuješ. Ali, šta ćeš sjutra?”...
Ovo je film kinematografije koja je uvijek između izdisaja i vaskrsnuća. Kad radite sa glumcima na nekoliko jezika, jako ste ponosni na sebe, a onda osjetite kako vam se lijeva strana mozga odljepljuje od desne.
Kažete da kasting nije završen. Hoće li biti mjesta i za neke crnogorske glumce i šta Vam je bitno da posjeduju kako bi bili dio ove priče?
Kastingovali smo nedavno baš jednog novog glumca kojeg nikad ranije nisam vidio, ali kad je ušao u sobu, rekli smo: To je on! Kako će sve to ispasti na kraju, zajedno s muzikom, nadam se neobično.
Kad su u pitanju crnogorski glumci, ako solidno ovladaju engleskim jezikom onda većinom mogu igrati u bilo kojem evropskom ili američkom filmu. I to je najveća radost svih nas ovdje. Da se što više umjetnika odavde angažuje po svijetu, jer smo mi u svemu ego-heroji, a u kulturi smo preplašene srne.
”Zaliv” ste okarakterisali kao film epohe, melodramu... Ovakvi filmovi se rijetko snimaju kod nas, šta Vas je podstaklo na to i koliko je izazovno? Očekujete li da će zbog toga biti i atraktivniji publici i da će ponuditi nešto novo u domaćoj produkciji?
Hoće li donijeti nešto novo, neće. Priče o ljepoti i strahu su uvijek klasične i mogu da se gledaju sljedećih pedeset godina, ali moraju govoriti uvijek o istom, da si možda egoista, lopov i kukavica, ali moraš imati svojih pet minuta dobrote. Moraš biti kao grupa bandita u Pekimpoovoj ”Divljoj hordi”, pet minuta moraš biti heroj. To je svrha umjetnosti, da pronađe stvar o kojoj pričamo, koju cijenimo a ne znamo da li je posjedujemo. Epoha je dekor, lavirint sudbina je uvijek isti. “Zaliv” neće promijeniti ništa u crnogorskom filmu. Svako će radije otrčati da gleda najnovije izdanje plenarne sjednice i da vidi šta je ko kome i kako rekao. Akcenat je na “kako”.
”Tri religije, tri nacije, jedan grad”, pa i jedna država, djeluje kao prilično savremen i aktuelan narativ, ali i kompleksan. Radnja počinje šest dana pred Prvi svjetski rat i donosi prizvuk “apokalipse”, ali u jednom idiličnom i spokojnom pejzažu poput Bokokotorskog zaliva. Koliko daleko ide film u vremenu i prostoru?
Film neće biti toliko kompleksan koliko se možda na prvo čitanje čini. To je film o malim ljudima, njihovim običnim životima pored mora, ali i o velikim nacijama koje ti određuju budućnost, a da ni same nemaju snage da se odupru aroganciji i cinizmu koje ta veličina nosi. Zato, mislim da film u temi jeste moderan, ali u izrazu će biti potpuno retro, kontrast koji bi morao da stvori estetski šok.
U apokalipsi se govori stotinu jezika. Kakofonija rata koji se ne vidi je upravo element užasa. Gomila je u strahu i mržnji i jezici više nijesu ni bitni, jer, svi su ugroženi.
S obzirom na tematiku, dokle smo stigli u odnosu na period koji opisujete u filmu i zbog čega ste se odlučili baš za to vrijeme, po čemu je ono posebno?
Vrijeme je baš isto kao i prije sto godina. Siromašni su na ulicama, a bogati spremaju veliki preokret koji se nikad ne događa, jer svi nestaju u tom preokretu. Ovi prvi najviše. Onda počinje novi ciklus. Na kraju se bojim da će biti kao u filmu Nila Blokampa ”Azil”, a to je da bogati kažu: “Ma, nećemo više da živimo sa tom zapuštenom gomilom, dajmo im par raketa, a mi se selimo na novu našu planetu”.
A neko će i tada, prije leta tih par raketa, u budućnosti snimati veliku ljubavnu priču o dvoje ljudi koji se vole na nekom ostrvu misleći da je njihova ljubav najvažnija stvar u svemiru i da oko njih postoji samo more. Za jedan život, ako ste iskreni i bez straha, to je sasvim dovoljno. Uostalom, već tada to će biti svijet bez agenta 007. Bonda. Jamesa Bonda.
Crnogorski princip je “imamo ‘Gorski vijenac’, šta više hoćete”
Film je većinska crnogorska koprodukcija, a manjinski koproducenti su “Oktobar Film” iz Beograda i Udruženje “Relative Pictures” iz Sarajeva. Pored toga, angažovani su i međunarodni saradnici i profesionalci o kojima smo već govorili. Koliko sve to znači za crnogorsku kinematografiju i kakvo je stanje u toj oblasti trenutno?
Crnogorski kulturni koncept je oduvijek funkcionisao po principu: Ostanite doma, drugi će da nam sviraju, drugi će da nam režiraju, drugi će i da glume. Zbog toga se i javljaju otpori na svjetske manifestacije poput Oskara, Venecijanskog bijenala, možda i najviše na Eurosong. To je svima odgovaralo, jer niko ne voli grupu uspješnih stvaralaca koja može raditi sa strancima. Jer, jednostavno mi nijesmo i nemamo taj duhovni prostor i onda to tako “treba” da ostane. Kao, imamo “Gorski vijenac”, šta više hoćete.
Da, ovo jesu najgora vremena za pravljenje filmova, ali želudac i srce autora nikad nemaju logiku. Zato, postoji samo strast
Kako možeš da se sunčaš, jedeš sir sa maslinama uz vino i klape, a za mjesec dana ćeš biti u rovu sa gas maskom i čekati na napad bojnog otrova... Sve se promijeni na samo jedan rez uz vizuelni šok i muzički efekat. Život i civilizacija se promijene u 24. dijelu sekunde
Bonus video:
