Pijanista Aleksandar Sinčuk imao je priliku da tokom karijere svira u značajnim koncertnim dvoranama širom Rusije, Evrope i svijeta, a prethodne sedmice predstavio se i podgoričkoj publici. On je u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” nastupio sa klarinetistom Veljkom Klekovskim.
Sinčuk je laureat mnogih prestižnih pijanističkih konkursa među kojima se izdvajaju Prva nagrada na Međunarodnom konkursu “Rahmanjinov” u Moskvi (2008) i Zlatna medalja na Međunarodnom konkursu “Vladimir Horovic” u Kijevu (2012). Svoje koncerte danas priređuje (SAD, Portoriko, Izrael, Maroko, Kina, Južna Koreja, itd.).
Bio je đak ugledne profesorice Izolde Zemskove u Vladivostoku, a zatim je upisao Centralnu muzičku školu pri Moskovskom državnom konzervatorijumu “Čajkovski” u klasi prof. Nine Makarove. Moskovski državni konzervatorijum “Čajkovski” u klasi profesora Valerija Pjasetskog upisao je 2006. gdje je diplomirao s počastima 2011. godine, a četiri godine kasnije i magistrirao. Usavršavao se na međunarodnim majstorskim časovima, a 2014. završio je program “Artist Diploma” Muzičke škole “Thorton”, u okviru Univerziteta Južne Kalifornije u SAD. Tokom školovanja bio je stipendista različitih ruskih i međunarodnih prestižnih programa, dok je doktorske studije završio na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, čime je stekao zvanje doktora umjetnosti.
Iako danas iza njega stoje sjajni rezultati, kada je upisivao muzičku školu, Sinčuk je maštao o tome da bude gitarista.
”Kada me je mama odvela u muzičku školu, tamo su mi rekli da imam male ruke i da ne mogu da sviram gitaru, pa su me usmjerili na klavir. No, iako klavir nije bio moj prvi izvor, nikad se nijesam pokajao zbog toga što sam počeo da ga sviram”, priča u razgovoru za “Vijesti” Aleksandar Sinčuk.
Rusija ima prestižne muzičke škole i akademije, pa često instrumentalisti iz čitavog svijeta žele da svoje znanje usavršavaju baš u toj zemlji. Zato je uvijek konkurencija velika, a o tome koliko je teško nači svoje mjesto u prestižnim školama, Sinčuk otkriva:
”Još kad neko kao dijete upiše muzičku školu, tamo se smatra da će nastaviti školovanje i postati muzičar, zato ga od starta pripremaju za profesionalnu karijeru. To pričam o školama poput Centralne muzičke škole u Moskvi. Zato ste, ako se odlučite da se bavite muzikom, spremni za konzervatorijume, pa iako je konkurencija velika, ne razmišljate o istoj. Uostalom, a gdje ona ne postoji? Uvijek je pitanje pripreme, ako čovjek ima cilj ispred sebe da postane profesionalni muzičar onda ide ka tome i prelazi sve prepreke”, savjetuje Sinčuk.
Ipak kako kaže, ima dovoljno mjesta na akademijama, ne samo za domaće - ruske studente, već i one koji dolaze iz drugih zemalja.
”Na Moskovskom konzervatorijumu ima dosta mjesta. U moje vrijeme su primali oko 40 učenika, a na konkursu bi se prijavilo oko 120. Danas već primaju oko 60 učenika. Uglavnom su to ruski studenti koji upisuju budžet, a postoji i konkurs za one koji dolaze iz stranih država. Za njih je posebno i mislim da ih primaju negdje 20-ak”, objašnjava on.
U njegovoj zemlji vjekovima se njeguje klasična muzika, no i pored sjajnih akademija Sinčuk je odlučio da doktorira u Srbiji. O tome kako je došlo do toga, kaže:
”Studirao sam u Los Anđelesu, bio sam dvije godine na specijalnom programu ‘Artist Diploma’. Tamo se uglavnom upisuju studenti koji su već završili master i doktorske studije. Primaju samo četiri studenta ukupno svake godine i to za sve instrumente, pa ko prođe. Tako se desilo da sam prvo upisao kad sam završio konzervatorijum, taj fakultet u Los Anđelesu, ali pošto je život takav da moraš da živiš, a moj jedini izvor prihoda su bili koncerti, morao sam često da putujem. Pošto su mi koncerti uglavnom bili u Evropi, a mjesečno sam čak i po dva, tri puta morao da odsustvujem, zbog čestog izostanka nijesu mi dozvolili da studiram tamo. Morao sam da napustim fakultet. Pretostavljam da nije bila takva situacija, da bih i tamo doktorirao, međutim doselio sam se u Srbiju odakle mi je supruga i gdje imam dosta prijatelja. Samo sam htio da završim ono što sam započeo tamo, jer i srpska diploma doktorata se priznaje i u Evropi i u Americi”, ističe Sinčuk.
Dok je svoje znanje usavršavao u Srbiji shvatio je da i na ovim prostorima ima dobrih profesora.
”Ima dobrih profesora svuda. U Srbiji su mi priznali postdiplomske studije koje sam završio u Moskvi, tako da praktično od tri godine, ostalo mi je da položim dva tri ispita i napišem rad. Bilo mi je potrebno da imam tu diplomu. Znate kako, možeš da budeš bilo ko, da te zovu u sve sale svijeta, ali dok nemaš papir koji možeš da pokažeš drugačije te gledaju. Znam situacija gdje poznati pijanisti koji su već napravili karijere, na kraju se vrate na fakultet da bi nastavili školovanje i dobili diplomu”, ispričao je Sinčuk koji je od 2015. godine bavi pedagoškim radom. Najprije u zvanju asistenta na Moskovskom državnom konzervatorijumu Čajkovski (2015/16), a zatim na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu u zvanju vanrednog profesora (od 2019). Smatra da nije teško prenijeti znanje.
”To je pitanje prakse. Što više radiš, to će ti vremenom postati lakše da znanje koje imaš preneseš studentima. Sam taj proces volim, pa mi se čini da to mogu. Radio sam kao asistent profesora na Moskovskom koncervatorijumu, sad radim na Beogradskoj akademiji. Kad se nešto čovjeku sviđa onda su sva vrata otvorena”, napominje on.
Još nema studente koji su diplomirali u njegovoj klasi, iako bi jednog dana volio da sa njima takođe može da svira.
”Ovo mi je treća godina i tek od ove godine sam dobio klasu za glavni predmet. Prije toga sam predavao metodiku i korepeticiju, a u pitanju je kolektivna nastava. Imam za sada samo dva studenta”, ističe on.
Sinčuk je pobjeđivao na mnogim takmičenjima, a svojim studentima često napominje koliko su ista važna.
”Takmičenja su vrlo dobra praksa za koncertne nastupe. Čak i kad ne dobiješ nikakvu nagradu, nekako te to motiviše. Kad dobiješ nagradu sa poznatog takmičenja, dobijaš i angažmane. Međutim, ako nakon pobjeda na njima ne nastaviš da napreduješ i da se usavršavaš, ništa nisi uradio. Ne smije da se stane, a imamo 95 odsto primjera da kad čovjek upadne u tu mašinu, prosto ne može da izdrži ritam i onda nestane. Ima muzičara koji mogu da prevaziđu sebe i taj napor jer to je mnogo putovanja, konstantno vježbaš nove programe, jer ne možeš da sviraš jedno isto. Mora da postoji u čovjeku želja za svim tim, mora biti moralno spreman”, savjetuje Sinčuk.
Ipak, profesorski posao ga nije zaokupio toliko da prestane da nastupa. Naprotiv, često svira, a repertoar, kako kaže, bira po svojim prioritetima.
”Nekad su pisali za mene da sam pijanista romantičar, što je istina jer najviše sviram muziku iz doba romantizma. Onima koji prvi put dolaze na koncert, koji ne znaju šta je klasična muzika, romantizam je neki ključ i ono što će im se najviše svidjeti. Druge epohe znaju da budu teške”, iskren je Sinčuk i otkriva da mu je omiljeni kompozitor Rahmanjinov.
”Rahmanjinov je Rus, on mi je blizak od samog rođenja. Tako se desilo da sam na njegovoj muzici odrastao, a čim sam došao do mogućnosti da savladam materijal odmah sam birao njegove kompozicije”, kaže Sinčuk i dodaje da u posljenje vrijeme dosta svira i djela Šopena kojeg je ranije izbjegavao.
”Prilično dugo sam izbjegavao Šopena, ne zbog toga što ga ne volim, već što sam imao osjećaj da nijesam sazreo za njegova djela. Bez obzira što je Šopen na repertoaru gotovo svakog pijaniste, čak i mnogo mlađih od mene i obavezan je, ja sam ga ‘preskakao’. Naravno, svirao sam njegove etide, ali sam mislio da za ostalim njegovim djelima nisam dorastao”, priznaje Sinčuk.
Tvrdi da nema kompozitora za kojeg bi rekao da ne želi da svira njegova djela.
”Ko zna šta može da me udari u glavu za pet godina”, našalio se on i dodao da se na njegovom repertoaru ipak najređe nalaze kompozicije nastale i drugoj polovini XX vijeka.
”Mnogi izbjegavaju kompozicije nastale tada jer nemaju jasnu melodijsku liniju, pa je teško i za izvođače da ih zapamte Međutim, ima savremenih kompozitora koji pišu lijepu, melodičnu, harmoničnu muziku. No, njima često zamjeraju da to nije savremeno i da je to romantizam. Ono što se uglavnom piše sada za mene ne predstavlja nikakav umjetnički interes. Samo note koje su raspoređene po partituri. Iako se trude da budu drugačiji, na kraju ispadne da su svi isti. Jedan svira laktom, drugi koljenom, treći glavom, ali je u principu isti efekat. Dosta sviram djela srpskog kompozitora akademika Svetislava Božića, to je baš lijepa muzika, prosto ti prija da je sviraš”, zaključuje on.
Djecu od malena navikavati na klasičnu muziku
Dosta klasične muzike se provlači kroz crtane filmove, a Sinčuk smatra da je bitno da na taj način učimo djecu da od malena nauče da slušaju klasičnu muziku.
”To je lijepo jer je teško natjerati malo dijete da sluša neki koncert klasične muzike, ali kad ima neka pokretna slika onda mu možda bude interesantnije. Uvo i mozak imaju takvu mogućnost da se navikavaju, pa je to odlična stvar što više puštati djeci klasiku. Imate Uspavanu ljepotpicu gdje se pojavljuju djela Čajkovskog. Ma kroz sve te crtane filmove provlače se teme iz klasične muzike”, kaže on.
Bonus video:
