”Moć je data samo onima koji se usude da se sagnu i podignu je. Samo jedna stvar je bitna, samo jedna - biti u stanju da se usudiš”, zapisao je velikan svjetske književnosti, Fjodor Mihailovič Dostojevski.
Nebojša Dugalić, jedan od najnagrađivanijih, ali i najtalentovanijih glumaca regiona, usudio se da se uhvati u koštac sa glumom, da tišinu ozvuči, a buku ukomponuje, da platnu i sceni udahne život, a ulogama dušu, da publiku zavede i osvoji, da donese magiju umjetničkog stvaranja.
Glumac, reditelj, profesor, prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu, dobitnik dva zlatna i isto toliko “Srebrnih vitezova”, četiri “Zoranova brka”, tri “Sterijine nagrade”, nagrade “Zoran Radmilović”, čovjek koji zna da nas zasmije i zaplače, ali i da nas natjera na razmišljanje. Sve je to Nebojša Dugalić…i još mnogo više od toga.
Gostujući u Nikšićkom pozorištu sa autorskim projektom, monodramom “Ispovest Dmitrija Karamazova”, za “Vijesti” je govorio o pobjedama i porazima, ulogama i životu, o igri koja traje i nakon našeg bitisanja, o promjenama. O sebi…ali i o nama.
”Čovjek se mijenja svakoga dana. Promijene se i apetiti i gladi, i kriterijumi i pogledi. Mnogo toga se dogodi neprimjetno u nama i čovjek, makar tako mislim, nikada neće ni biti svjestan šta se to sve u njemu promijenilo tokom vremena. Ono što je važno jeste da čovjek neprestano hrani sebe, da zapravo pothranjuje to nadahnuće koje je imao na početku, koje nikada ne može biti isto kao kada smo bezglavo uletjeli u neki svijet i imali posebnu maštu. Kao što svi znamo iz svojih profesija, nikada nije onako kako smo na početku zamišljali. Život nam uopšte nije u skladu sa tim. S druge strane, u tome je i ljepota i dramatika. Treba čovjek da se trudi da odgoneta šta mu se to promijenilo, a opet i da nalazi u sebi neke nove podsticaje da još nešto kaže, ponudi, pruži, razmijeni”.
Njemu dobro polazi za rukom da pronađe te podsticaje, da uvijek ponudi nešto novo, čak i kada je ista predstava u pitanju, ali i da pruži ono staro što publika očekuje kada uđe u hram umjetnosti - emocije i slobodu, kao i saznanje da “svijet jeste pozornica, na kojoj svako igra svoju ulogu”, a pozorište “zasebna zemlja koja obuhvata čitav svijet”…I da magije nema ukoliko glumci i publika ne postanu jedno.
”S obzirom na to da se posljednjih nekoliko decenija mnogo promijenio svijet, a samim tim i senzibilitet publike, promijenili su se problemi, fokusi. Neke stvari koje su bile važne prije 30-40 godina više nijesu predmet zanimanja, to su neki problemi koji pripadaju prošlosti, tako bar misli današnji svijet. To jeste ključno pitanje, s obzirom na to da nas život uvijek prevazilazi i toliko prevazilazi sve ono što mi možemo ne sceni ili na filmu da prikažemo. Kao što i sam Dostojevski kaže: Život je fantastičniji od svake stvarnosti. Uvijek se pitam šta je to što bi glumac sa scene uopšte mogao da ponudi kao sadržaj, kao nešto što bi ovom svijetu bilo prijemčivo, na čemu bi ovaj svijet zastao bar malo. Sve je toliko ubrzano, zasipaju nas raznoraznim sadržajima koji više ne mogu da se podnesu, ima se utisak da smo toliko otupjeli na svako reagovanje, da ništa više ne može da nas zaprepasti, ni zapita. Gledamo stvari kao neku prolaznu traku, ništa se ne zadržava u nama, tako da se zaista postavlja pitanje šta to uraditi. Međutim, sa druge strane vjerujem da kada se pozorište i film potrude da iznesu prave sadržaje, kada naprosto pokušavamo da uhvatimo publiku u takve teme, u klopku takvih pitanja, da to može da bude nešto podsticajno, da ljudi shvate da postoje neka ozbiljnija pitanja od onoga čime se mi svakodnevno zasipamo i bavimo. To je možda neki trud koji je po meni vrijedan, možda uzaludan, ali to što je možda uzaludno ne znači da manje vrijedi”.
Dostojevski je majstor pisane riječi, ali i psihoanalize jer uspijeva da zađe “u sve hodnike ljudske duše, da prodre u dubine ljudske psihe”. Dugalić nas, igranjem na sceni, približava tim likovima, ali i nama samima, nastojeći da nas natjera da sebi postavimo makar jedno “zašto”.
”Kao što Dostojevski kaže: Strašno mnogo tajni ima i strašno mnogo zagonetki na zemlji pritiskaju čovjeka, a na tebi je da tražiš odgonetku kako znaš i da izađeš suv iz vode. Očigledno da se u nama dešava neko tajanstveno, neobjašnjivo vrenje, kao i u onoj pjesmi koju Dmitrij govori bratu i čovjek je stalno u raskoraku između nekih stvarnosti, pokušavajući da prepozna sebe, ali ga te neke stihije stalno skreću sa puta, vraćaju ga nazad, uzdižu u nebesa, pa omlaćuju o zemlju. To je tako oduvijek i odvajkada, ali čovek mora da se bori, mora da traje, da postoji, mora da se trudi. Mnogo toga je zavodljivo, a ono što zavodi čovjeka jeste taj podsticaj na snagu i kada god čovjek prepozna neku mogućnost da projavi snagu, on teško odolijeva da odustane od nje. Što bi rekao Milovan Danojlić: Moje najveće pobjede su u odustajanju. Možda i najveća snaga. Možda je to odgonetka i put koji je naravno težak, jer čovjek mora da bude jak, da opstane, mora da stvara, da nosi svijet na svojim leđima, da, kako to kaže Dmitrij, odnosno Dostojevski - da puta milom biću, ali i mrskom, pa da ti mrsko milim postane”.
Za mnoge glumce često se kaže da kada pogledate jedan njihov film ili seriju, kao da ste vidjeli sve ostale, jer su prepoznati po igranju jednih te istih likova, iliti karaktera. Za Nebojšu Dugalića to nije slučaj. Široka lepeza likova koje Dugalić je tumačio i tumači, publici ostavlja mogućnost da se uvjeri u talentovanost glumca koji ne prestaje da iznenađuje publiku…ali i sebe.
”To bi trebalo da bude i neki zadatak glumačkog umijeća, ta transformacija, ne zbog toga da bismo fascinirali bilo koga mogućnošću i sposobnošću transformacije, nego zato što je u tome čar ove vrste kreativnosti - da pokažete lepezu raznovrsnih ljudi, raznovrsnih načina postojanja u kojima se događaju određeni, svima zajednički egzistencijalni problemi. Uvijek svojim studentima govorim da samo gledaju u ljude, da kada uđu u autobus odmah mogu vidjeti 30 potpuno različitih sudbina. Svi oni i kada ćute i kada ne rade ništa, imaju neki svoj ritam, neki tempo iznutra. Kada probamo da uhvatimo to drugačije, različito, nama se tu otvaraju neki svjetovi. Tu se u stvari i sakuplja ta građa i taj materijal za mogućnost da se transformišemo i da ne budemo uvijek isti, prepoznatljivi, i da to što radimo ne bude očekivano. Matija Bećković u jednoj pjesmi kaže: Mene ne zanima šta drugi misle, zanima me šta ja mislim, jedino to ne znam. Tako nekako doživljavam prostor glume - kao prostor istraživanja svega onoga što ne znam o sebi. To je jedan nedovršeni proces i uvijek se trudim da u svakom izvođenju, čak i iste predstave probam, pronađem još neke prostore igre koji bi meni bili svježi, novi, da samog sebe negdje iznenadim. “
Često u predstavama i filmovima glumi likove iz književnosti i istorijske ličnosti. Iako to nosi dozu odgovornosti, priznaje da je takve uloge možda i lakše raditi jer imaju građu na koju se može osloniti.
”Kada imate velike pisce koji su vam već sve opisali i vi samo treba da imate mašte da zamislite i te karaktere, svjetove, te unutrašnje prostore i lomove, onda je zadatak glumca da samo ‘dobacite’ do one mjere do koje je neki genijalan pisac već to uradio. Tako da je u tom smislu mnogo lakše. Kada su istorijske ličnosti u pitanju za koje imamo snimke na kojima vidimo kako su izgledali, to je onda lakše jer o možete vidjeti kakav je to karakter, kakav to ritam bića ta osoba ima. Svaka umjetnost ima svoju građu i to je ono što je ključno. Glumac umije da odabere i da razvrsta tu građu, da je dobro rasporedi, tako da ona bude jedna čvrsta konstrukcija koja posle djeluje ubjedljivo na sceni. Kada su u pitanju dramski likovi tada već imate širok prostor kreiranja i taj lik možete graditi bez ograničenja”.
On je u liku Bora Puba, koga tumači u seriji “Vreme zla” koja je nedavno počela sa emitovanjem, uspio da dobaci do mjere koju je Dobrica Ćosić postavio.
”Bora Pub je, kao i svi ostali likovi, zaglavljen u tim burnim vremenima i pokušava da spasi ono što je moguće spasti u situaciji u kojoj su izgledi za spas vrlo mali. Ključni problem tog vremena je da nijedan izbor nije dobar. Za šta god da se odlučite, odlučili ste se samo za različita vrsta stradanja. Linija mog lika je bila stvarno jako lijepa, pošto ima veliki raspon čovjeka koji je prošao mnogo toga, koga zatiče još jedan rat, a onda su tu novi lomovi, nove nemoguće dileme i izbori. Mora da spasi porodicu, mora da se bori, a sve mu izmiče iz ruku. Ti sudari svjetova, ideološki, nacionalni, sve ono što se tu u stvari zaplelo, to je ono što je negdje zahvalno u toj priči. Drago mi je da smo to nekako izgurali, uprkos svemu”.
Jednako dobro pliva na sceni i na platnu i trudi se da se neprestano igra.
”Scena pruža tu mogućnost kontinuiteta, a na platnu se radi na kraće cjeline. A opet, na platnu je drugačija mogućnost zaigravanja. Prosto taj neki minimalizam na koji kamera obavezuje je jedna druga vrsta glumačkog izraza, igranje druge vrste. Uostalom, sve treba da bude igra”.
Čovjek treba i mora da se igra, jer koliko god se trudili da sve misli skupimo u jednu tačku, to nam, baš kao ni Dostojevskom, nikako neće poći za rukom.
Nagrađivani reditelj i profesor
Pored toga što je veoma uspješan glumac, Dugalić se upisao u knjigu reditelja ovjenčanih nagradama, a uz to je i redovni profesor na Fakultetu savremenih umetnosti (FSU).
”Sva ta moja bavljenja su ustvari rad na istoj stvari iz različitih perspektiva, iz različitih tačaka. Jednom je Nikita Mihalkov u nekom intervju rekao: ‘Kada sam na sceni, onda imam utisak da bih mogao da režiram bolje od svakog režisera, a kada sam reditelj, onda mislim da bih mogao da glumim bolje od svakog glumca, od svake krave, i od svakog žbuna’. Kada se čovjek pomjeri u stranu, onda mu se sve čini da je mnogo lakše, a ustvari nije. Uvijek je najteže, tu gdje se stoji, na tom mjestu. Zato je možda korisno i dragocjeno kada čovjek proba da pomjeri svoje vizure, i da proba sa više različitih strana da sagleda isti prostor, jer onda vidi koliko nije jednostavno stajati na sceni, a nije jednostavno ni nekoga dovesti do mjere istinitosti događaja”.
Bonus video:
