Francuski filozof Mišel Onfre u knjizi Moć postojanja - hedonistički manifest govori o egzistencijalnom hapaksu, izuzetnom događaju u čovjekovom životu. Hapaks je neologizam koji je skovao Džon Trap još 1654. i znači reći samo jednom. Egzistencijalni hapaks jeste neponovljiv događaj nakon kojeg nužno i naglo dolazi do prekretnice u čovjekovom življenju i mišljenju. Događaj koji postaje kairos ljudske egzistencije.
Glavni junak, istovremeno i narator Okretišta, najnovijeg ostvarenja hrvatskog književnika Damira Karakaša, doživljava egzistencijalni hapaks. Nepoznati napadači pretukli su ga na okretištu tramvaja, u blizini njegovog stana. Nezahvalno je naratora-junaka upoređivati s autorom, ma koliko se u osvrtima na Okretište, a ima ih prilično iako je knjiga nedavno objavljena, insistiralo na autobiografičnosti ovog djela. Recimo da sam kao čitateljka lako potpisala fikcionalni sporazum s ovim tekstom i “suspregla nevjericu” nad njim. Naviknuta da proboravim u tekstu, recimo da ne znam da je Damir Karakaš iz Like, recimo da ne znam da je doživio brutalan atak na život koji je jedva preživio. Ono što me zanima jeste uvjerljivost događaja koji je morao biti prikazan. Okretište jeste upravo to - knjiga koja je morala biti napisana.
Prvi recepcijski utisak o Okretištu jeste uživanje u postupku koji uvažava osjećaj za mjeru, demonstrira autorsku autodisciplinu i majstorstvo sažimanja izraza do samog jezgra (kao što junak sažima pogled na kantu vode na prvoj stranici knjige). Poetika jednostavnosti, preciznosti, znalačke redukcije dubi svaki motiv, svaku sliku i nijansira emocije, demonstrirajući kako u dobroj literaturi manje postaje više. Damira Karakaša ne zanima epska strana istine, on zbilja umije da “zadavi pričalački poriv”, ne dozvolivši da se tajanstveni atak na život glavnog junaka uobliči dinamičnom naracijom prema krimi konvenciji. Autor uspješno izbjegava zamku pretencioznog isticanja, naglašavanja, pa otuda čudo sugestivnosti njegovog teksta, otuda njegova i gustina i težina.
Sami naslov je ubjedljiv - okretište je istovremeno i topos, tamo se strašni događaj zbio, i, na simboličkoj ravni predstavlja nijansiranje ljudskog moralnog kontrapunkta - borbe između poriva za osvetom i potrebe za zaboravom, za oslobađanjem od bolova (fizičkih i psihičkih) i frustracije.
Okretište ima četvoročlanu spoljašnju kompoziciju, koja se u čitalačkom doživljaju može svesti na trougao: ulaz-tamo-izlaz. I naslovi cjelina su ubjedljivi: Otkud ti, Što nam se ovo dogodilo, Nemojte jesti i režati i Živ sam i dobro mi je. U poigravanju zamjenicama i pomoćnim glagolom: TI, NAM, SAM, MI JE semantički vibrira - i ti si ugrožen, svima nam se događa, život je vitalan - obnoviću se.
Već prva rečenica: Vuk je počeo zavijati u šumi; jabuka se otkinula sa stable i pala u dvorište kao da je to dvoje nečim povezano; moja majka skinula je sa sebe očev ovnujski kožun: kad zavrne i izvuče ono kositreno dugme - time nastupi ljeto, ilustracija je umjetničke dovoljnosti. Ovakva prološka granica u Okretištu podsjeća, kao što je Knausgor u Jeseni rekao za Floberov stil, na krpu koju prevučeš preko zaprljanog, zamagljenog prozora, kroz koji si ipak navikao gledati u svijet, potez kojim nam ono što je tamo odjednom jasno zasvijetli.
A junak Damir negdje je u planini, okružen bliskima - roditeljima, babom i djedom, od kojeg skoro na ritualan način dobija na dar trofejno oružje, porodičnu relikviju - bajonet. Od tog momenta, povratkom kroz šumu, otpočinje brisanje granica između dva svijeta - ovostranog i onostranog, opipljivog i naslućenog - kako u svijesti naratora-junaka tako i u recepcijskom doživljaju čitaoca. Od slutnje progonitelja u tišini noći, rečenicom koja ima oko dvadeset pet redaka, ipak lako čitljivom (Damir Karakaš, naime, demonstrira da štedi riječi, ali ne štedi zakone sintakse - vidjeti prvu rečenicu koju sam citirala) do buđenja u bolesničkoj sobi na početku drugog dijela novele. Taj centralni dio Okretišta, prikazuje stanja čovjeka koji se tek koncem drži za život, preko fizičkog oporavka u bolnici, do pokušaja da se duša i tijelo zaliječe među najbližima, suprugom i kćerkom, na moru. Bol, vjetar koji (mu) se usvrdlava kroz rupu u tijelu, strah, izgubljenost, otuđenost i od najbližih, bojazan da bi ih mogao zaprljati sopstvenom klonulošću, pa ponovo strah i užas, ponekad zamijenjeni bijesom i potpunom nemoći.
Damir, književni lik, poput navijenog lutka mehanički ponavlja svakodnevne, obične pokrete i banalne radnje, a u svijesti mu je (kad od fizičkog bola do nje uopšte dođe) potreba da nešto preduzme. Tako nam se u čitalački fokus ponovo vraća motiv bajoneta, dara koji je dobio od djeda. U ubjedljivom finalu trećeg dijela romana (ili novele, kako neki kritičari žanrovski određuju ovo djelo) junak žestoko udara u željezni stup, do varničenja, na okretištu - baš tamo gdje se egzistencijalni hapaks (ili ONO, kako ga junak imenuje) dogodio. Sve to je opet dato formalno dugom rečenicom od dvadeset i jednog retka, u sjajnom raspetljavanju emotivnog klupka u činu bijesa: kad sam nazad, prvi put otkako se ono dogodilo, stigao do mjesta gdje sam napadnut (…) uzmem iz torbe bajunet, zakoračim i u zamašnom luku cijelog tijela naglo udarim njegovim vrškom u željezni stup tako da su varnice odskočile; (…) još sam nekoliko puta tako udario; držao bajunet, već vruć od udaranja u željezo, koji je, kako god ga okrenuo, bljeskao u mraku kao nanovo iskovan… Bajonet, taj lajt-motiv Okretišta, u trenutku očišćenja učini mu se poput ostatka sjećanja.
U četvrtom dijelu Okretišta Damirov život se vraća normalnom toku svakodnevice, uz kćerku, blagoslovenu zbog neznanja o svijetu: malena je poskočila i s onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem; ja, kao lik iz romana, polako za njima.
Veliko je čitalačko zadovoljstvo kada se u rukama drži knjiga koja je “cela lepa”. Okretište je najbolji dokaz za tu tvrdnju. Pored besprekornog preloma (što danas nije tako česta pojava u izdavaštvu) koji oslobađa napredovanje u čitanju, ono što izaziva divljanje jeste znalački pronađena naslovna strana. Skoro kao da bez nje, upravo takve, ova knjiga ne bi bila cjelovita. Mučna stanja junaka naglašena su naslovnicom na kojoj je instalacije američkih umjetnika Edwarda Ralph Kienholza i njegove supruge Nancy Reddin Kienholz. Tri pozicije istog muškarca u oskudnoj prostoriji sugerišu tjeskobu, ogoljenost. Glave tripliciranog čovjeka su uramljene, a tjelesni stav je pognut, zarobljen. Ovakva je naslovnica odgovarajući uvod u pripovjedni svijet knjige, na nju se čitalac vraća tokom čitanja, ona izaziva i mučninu i empatiju.
Damir Karakaš je o neophodnosti čitanja jednom prilikom kazao: Nemojte da vam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga, a ja bih, kao njegova pažljiva čitateljka, rekla: Nemojte da vam se u očima vidi da nijeste pročitali Okretište Damira Karakaša, prije svega zbog smjelosti i spisateljske moći da prikaže užas i zebnju.
(Autorka je profesorica književnosti)
Bonus video:
