U izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti upravo je objavljena studija Bena Lazara Mijuškovića Egzistencijalna usamljenost - filozofija i psihologija usamljenosti u prevodu sa engleskog Katarine Terzić.
Ben Mijušković je izabran za inostranog člana CANU 2018. godine. Prilikom njegovih posjeta Crnoj Gori saznali smo da je jedini živi potomak Lazara Đ. Mijuškovića (1867 - 1936), znamenitog crnogorskog političara, državnika i diplomate za vrijeme vladavine kralja Nikole, prvog konzula Crne Gore u Skadru (1893 - 1902), predsjednika prve crnogorske vlade (u dva navrata, 1905 - 1906, 1915 - 1916), ministra finansija i spoljnjih poslova, te poslanika prvog Diplomatskoog poslanstva Crne Gore u Beogradu (1913 - 1915), koji je kao i Kralj otišao u voljni egzil 1916. godine. Njegov otac, Maks, odlikovao se kao diplomata i kao vojnik dobrovoljac, konjički oficir, koji je služio u Britanskoj osmoj armiji, pod komandom generala Okinleka i Montgomerija, koja je tokom Drugog svjetskog rata bila angažovana u pustinjskim borbama protiv elitnih Pancer divizija feldmaršala Ervina Romela i Afričkog korpusa.
Ovaj prevod, koji je ujedno i prvi prevod neke knjige ovog plodnog istraživača objavljen u Crnoj Gori, postavlja nas u centar njegove opsesivne tematike i predstavlja osnov za svako dalje bavljenje njegovim radovima. U knjizi autor, s karijerom univerzitetskog profesora filozofije, diplomom iz američke književnosti i licencom kliničkog socijalnog terapeuta, tretira problem usamljenosti kao isključivo ljudski fenomen, svojstven ne samo savremenom čovjeku već prisutan kroz cijelo njegovo istorijski zabilježeno trajanje.
Mijušković otvara raspravu postavljajući najprije široki okvir čovjekove epistemološke zapitanosti koja je u korijenu svekolikog promišljanja, u koji potom sistematski uvodi svoj glavni predmet - zapitanost nad specifičnim fenomenom ljudske usamljenosti. Tako postaje jasno da bavljenje problemom čovjekove usamljenosti po sebi uključuje i mnoga druga velika pitanja i teme. Da izdvojimo neke: pojam sopstva, ega i ličnosti, priroda svijesti i svjesnosti, intencionalnost, refleksivnost, apriori sadržaji, punoća (supstancijalnost) i praznina (tabula rasa) svijesti, pojam slobode i slobodne volje, uloga emotivne inteligencije, obrazovanja, kulture, odgoja, odnos između raspoloženja, emocija i osjećanja, karakteristike zavisne i samosvojne ličnosti, samointrospekcija i usmjerenost ka spoljašnjem, objektivnost iskustva i subjektivnost doživljaja, korelacija tjelesnog i duševnog, datog i indukovanog, potencijala i osujećenosti, stvarnog i imaginarnog...
Autor je stava, koji prvenstveno filozofski fundira, a potom osvjetljava sa aspekta književnosti, psihologije, sociologije, terapijskog pristupa - da je usamljenost čovjeku imanentna, urođena i budući takva prati ga kroz sve stadijume razvoja i bitisanja. Nju čovjek donekle osvješćuje tek u odraslom dobu, sticanjem zrelosti, ali ne uspijeva i da prevaziđe u okvirima ovozemaljskog bitisanja.
U građenju svoje pozicije Mijušković iznosi relevantne aspekte zapadne misli, preko rodonačelnika magistralnih idejnih pravaca, prevashodno u epistemologiji i ontologiji. Počev od antičke helenske misli (Demokrit, Platon, Aristotel, Plotin), preko srednjovjekovne (T. Akvinski, Sv. Avgustin), novovjekovne - skepticizam (Montenj), racionalizam (Dekart, Spinoza, Lajbnic, Paskal), prosvjetiteljstvo (Ruso, Monteskje, Volter), empirizam (Lok, Hobs, Hjum, Bejkon, Berkli, Mil), idealizam (Kant, Hegel, Fihte), Šopenhauerova teorija voluntarizma, do savremene filozofije: pozitivizam (Kont), materijalizam (Marks, Fojerbah), egzistencijalizam (Kjerkegor, Niče, Sartr), fenomenologija i moderna analitička hermeneutika (Huserl, Hajdeger, Riker), logički atomizam i biheviorizam (Vitgenštajn, Rasel, Rajl) - Mijušković profiliše sopstvenu objektivističku predstavu o usamljenosti kao inherentnoj čovjeku.
Autorovo izrazito poznavanje literature omogućava mu da pitanje usamljenosti tretira i u sferi umjetničke predstave, prije svega u književnosti, pa u slikarstvu i na filmu. Upoznaje nas sa značajnim piscima koji su se na upečatljiv način doticali teme izolovanog, isfrustriranog pojedinca direktno ponirući u njegova emocionalna i psihološka previranja, u pomjerena stanja svijesti, kroz jezički izraz artikulišući skrivene domene i nevidljive doživljaje svojih usamljenošću morenih likova. Knjiga obiluje probranim citatima iz referentnih filozofskih i književnih djela pisaca kao što su (spomenimo samo neke): J. Kosinski, A. Kami, E. Bronte, M. de Montenj, T. Vulf, M. Prust, A. Maken, T. Hardi, V. Golding, Dž. Konrad, Dž. D. Selindžer, kao i navodima iz psiholoških i socioloških studija autora poput: S. Frojda, K. G. Junga, V. Džejmsa, M. Malerove, F. From-Rajhmanove, H. Arentove, N. Čomskog, K. Mustakasa, Dž. Linča, I. Jaloma. Njihovim pronicljivim tumačenjem rasprava dobija na životnoj uvjerljivosti i autentičnoj izražajnosti.
Autor ne zalazi u sfere duhovnog, religijskog, odnosno teološkog poimanja smisla čovjekove usamljenosti, već je gotovo isključivo zaokupljen razmatranjem naučno i iskustveno utvrđenog fenomena usamljenosti, uspijevajući da pruži zasnovan interdisciplinarni uvid u porijeklo i uzroke usamljenosti, i njeno neumoljivo prisustvo u čovjeku. Vidi je kao neumitni usud koji nije moguće izbjeći ili ga sasvim neutralisati, no čiji se negativni efekti mogu ublažiti pravilnim razumijevanjem i nastrojenošću. On predočava i puteve suočavanja pojedinca s osamom na cjelishodan način, koji mu ipak može omogućiti kvalitetan i dostojanstven život. Njeno prisustvo nas tada može usmjeriti na služenje altruističkim ciljevima, na građenje i njegovanje bitnih odnosa bliskosti s partnerima, s članovima porodice, s prijateljima, na težnju socijalizaciji u okviru različitih društvenih struktura, i na razne vidove davanja doprinosa društvu, uključujući i stvaralaštvo. Doduše, autor s autentičnim saosjećanjem i dubokom humanošću ukazuje na mnoge, prevashodno mlade, ljude koji usljed različitih okolnosti i ustrojstva ličnosti nisu u stanju da se izbore sa dominantnim i parališućim osjećajem usamljenosti. Ono ih gura u različita afektivna stanja, od anksioznosti, panične strepnje, nekontrolisanog bijesa, do depresije, apatičnosti, gubljenja motivacije i volje za životom, pa u nekim slučajevima i do gubljenja života samog.
Bogat korpus koji studija zahvata u pristupu centralnoj temi sistematski je strukturisan. Uz uvod i pogovor, sadržaj je podijeljen u osam poglavlja propraćenih podrobnom literaturom (Istorijski i konceptualni pregled; Filozofski korijeni: samosvjesnost/refleksivnost; Filozofski korijeni: intencionalnost/transcendencija; Usamljenost i fenomenologija; Psihološki korijeni usamljenosti; Usamljenost i jezik; Nesvjesno i podsvjesno; Terapijske mjere), uz registar pojmova i imena, kratku biografsku bilješku, i autorovu selektivnu bibliografiju.
Za ovo izdanje prevoda Mijušković je dopisao Predgovor crnogorskom čitaocu, i priložio dodatni rad pod naslovom “Organske zajednice, atomistička društva i usamljenost”. U kontekstu razmatranja oblika društvene organizacije Mijušković u radu daje kritički osvrt na dominantne tendencije u savremenom američkom društvu, na opštu orijentisanost na profit i ‘uspješnost’, na imperativ ostvarenja dobiti i beskrupuloznu kompetitivnost na svim poljima djelovanja. Mijušković i kao posvećeni socijalni radnik sa dugogodišnjom institucionalnom praksom jasno iskazuje svoju pogođenost neadekvatnim tretmanom posebno mentalnog zdravlja u okviru sistema zdravstva i nedovoljnom socijalnom brigom za pojedinca i za ugrožene i marginalizovane društvene grupe u Americi.
Mijušković kao branilac stanovišta metafizičkog dualizma i subjektivnog idealizma ni ovom ni naknadnim studijama ne zaključuje svoje viđenje i doprinos rasvjetljavanju duboko egzistencijalnog i suštinski iskustvenog fenomena usamljenosti, njene geneze, odlika i reperkusija. Ova kompleksna tema inspirativna je kako za filozofsku kontemplaciju, za kognitivnu opservaciju, tako i za psihološku analizu i umjetničku obradu, i kao takva iznova se nameće različitim pregaocima duha i uma. Izostanak jednoznačnih odgovora, gotovih rješenja, izricanja konačnih sudova - utoliko manje opravdanih koliko je i sâm čovjek u krajnjem nedokučivo i tajnovito biće, i autora i čitaoce čuva od pretenzija na totalnu spoznaju i iscrpljivanje problematike. Sa druge strane, podržava ih u plemenitom nastojanju da samo ljudskim naporima i moćima usamljenost razumiju i učine snošljivom sebi i drugima. U tom smislu, ova knjiga poziva na produbljeno čitanje koji trud biva nagrađen širenjem spoznajnih horizonata i podsticanjem empatičnog odnosa prema ljudima i svijetu bez kojeg nema suštinskog razumijevanja pitanja kojim se knjiga bavi.
Na takvog čitaoca autor, rekli bismo, s pravom računa.
Bonus video:
