Mlada vizuelna umjetnica Milica Mijajlović kombinujući različite medijske izraze, tehnike i metode, istražuje i predstavlja različita stanja i emocije, ali najčešće one izazvane impulsima iz prošlosti. Ipak, iznad svega je to preispitivanje ljubavi i njenih oblika u društvu kakvo poznajemo, kaže ona u razgovoru za “Vijesti”.
Mijajlović je jedna od ovogodišnjih finalista nagrade Milčik koju dodjeljuje NVU Institut savremene umjetnosti. Izložba četvoro finalista biće otvorena u Podgorici, devetog decembra u 17 časova, u Perjaničkom domu i galeriji Klub, kada će biti proglašen i dobitnik ove nagrade, u 18 časova. Pored Mijajlović, među finalistima su i Semir Mustafa, Ana Aleksić i Milka Delibašić. O nagradama odlučuje stručni žiri: istoričarka umjetnosti Narodnog muzeja Crne Gore Ana Ivanović, istoričarka umjetnosti i kuratorka RU/NY, Dallas Contemporary Lilia Kudelia, crnogorska vizuelna umjetnica i dobitnica Milčik nagrade 2019. godine Brigita Antoni i istoričar umjetnosti Muzeja savremene umetnosti Beograd/Remont, Miroslav Karić.
Predstavljajući dosadašnji rad, Mijajlović kaže da u svojoj relativno mladoj, stvaralačkoj praksi najčešće radi sa prostorom koji posmatra kao svojevrsnu kulisu na kojoj kombinujem tehnike kojima se pretežno bavi - sliku, video i objekte.
”Kao stvaraoca me zanimaju trauma, spektakl, svakodnevna utrnulost koja je posljedica kolektivne intenzivne prošlosti; zanima me naš sjaj i naše zajedničko blato; i pjesma i plač. Kroz slikarski izraz i skulpturu ove pojave obrađujem koristeći se apstraktnim jezikom formi i simbola, stvarajući atmosferične kompozicije, dok kroz video radove atmosferu dopunjujem narativom, živom riječju i zvukom. Sve češće kroz rad preispitujem i svoj ženski identitet, pokušavajući da ga dešifrujem u kontekstu otrovnog i zbunjujućeg okruženja u kome sam odrastala. Iznad svega bavim se ljubavlju i odsustvom iste, pokušavajući da dočaram njen fluidni oblik i njeno prisustvo kako u okruženju i društvenom kontekstu tako i u sebi samoj”, kazala je, pored ostalog, umjetnica.
Mijajlović je osnovne studije slikarstva završila na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Magistrirala je vizuelne umjetnosti na Akademiji za umjetnost, arhitekturu i dizajn u Pragu. Samostalno je izlagala u Crnoj Gori, Srbiji, u Češkoj, Mađarskoj i Slovačkoj, a trenutno živi i stvara u Beogradu.
Kao mladoj umjetnici, koliko Vam znači to što ste jedna od četvoro izabranih finalista bijenalne nagrade Milčik? Kakav ste rad pripremili i da li nastaje namjenski za ovu priliku?
Kao neko ko je relativno skoro završio magistarske studije definitivno sam iznenađena i počastvovana činjenicom da sam izabrana za jednog od finalista za Milčik nagradu. S obzirom na to da sam posljednjih par godina provela u inostranstvu ovo je za mene prilika da svoje stvaralaštvo, koje sam započela studijama na Cetinju, predstavim crnogorskoj publici i upoznam ih sa onim što sam za ovih par godina razvila kroz svoju umjetničku praksu.
Rad koji sam pripremila je prostorna instalacija, sačinjena iz više djelova. Nešto od predstavljenog nastalo je ranije, a nešto je napravljeno namjenski za izložbu i prostor koji nam je dodijeljen u svrhe prezentacije autora. Osnovni motiv za novonastali rad je preispitivanje kako da publici, koja me ne poznaje tako dobro, kroz jedan izraz približim ono što moja dosadašnnja umjetnička praksa obuhvata.
Vaš izraz veže se za kombinaciju videa, slike i teksta kojima predstavljate simboliku događaja koji su definisali Vas, ali i društvo. Kako ti mediji međusobno korespondiraju i kako zajedno komuniciraju? Šta Vas posebno inspiriše u tome i koliko Vam taj pristup nudi alata za istraživanje, ali i stvaranje?
Postoji jedna rečanica Alejandra Jodorowskog: “This is true freedom: to be capable of leaving ourselves, crossing the boundaries of our little world to open up the universe” (“Ovo je prava sloboda: da budemo sposobni da napustimo sebe i prevaziđemo granice našeg malog svijeta kako bismo otvorili univerzum”, prev.aut). Sličnom filozofijom se vodim i ja u svom otvaranju, i univerzumu i sebi i drugima. Nekada je slika jedini medijum koji može da prenese ono što je na granici sa svjesnim, dok sa druge strane kroz video narativ uspijevam da prenesem ono što je jezički razumljivo. Mislim da ovdje ne postoji ništa protivurječno, čak naprotiv, jedno upotpunjuje drugo, i na taj način zajedno prelaze granice unutrašnjeg svijeta.
Zapisali ste da Vas kao umjetnicu zanimaju trauma, spektakl, svakodnevna utrnulost koja je posljedica kolektivne intenzivne prošlosti; naš sjaj i naše zajedničko blato; i pjesma i plač. Dolazite li kroz svoj rad do nekih saznanja/odgovora i kakvih? Kako je to interesovanje determinisano specifičnom prošlošću ovog prostora, ali i današnjim dnevno-političkim aktuelnostima?
Mislim da sve što se dešava u nama i van nas samih jeste posljedica onoga što sa sobom nosimo. Tako da i svoj lični unutrašnji život, kao i onaj spolja, posmatram kao seriju sa mnogo različitih nastavaka koje smo u mogućnosti da ispišemo. Oni nikada ne mogu da budu jasni i dok se god ne zagledamo duboko u sebe i sve nama svojstveno. Ja se na neki način zagledavam u sebe kroz rad i tako uspijevam da dešifrujem mnoštvo kontradiktornosti i unutrašnjih konflikta koje su često odlika turbulentne prošlosti, i koji mogu u prošlosti i da ostanu samo ukoliko ih do srži razumijemo.
Koliko lično pristupate svom radu u kontekstu evociranja (sopstvene) prošlosti i (prelomnih) trenutaka, samopreispitivanja, samospoznavanja i tako dalje?
Za vrijeme studija u Pragu postala sam svjesna koliko je lično zapravo bitno u razvoju likovne prakse. Mislim da se o tome na Akademiji kod nas, na Cetinju, pričalo malo i, po mom mišljenju, nedovoljno. Nije se dovodilo u pitanje šta i zbog čega, već je akcenat bio na tome kako je nešto realizovano. Smatram da je i jedno i drugo podjednako bitno. Za mene je tako lični kontekst postao okosnica oko koje gradim svoj izraz.
Iznad svega je, kažete, ljubav. Da li je to i pozadina Vaše umjetnosti i stvaralaštva?
Na neki način jeste. To je svakodnevno preispitivanje ljubavi i njenih oblika u društvu kakvo poznajemo. Društvu koje je često surovo, grubo, čije namjere leže na zadovoljavanju ličnih potreba i koje ljubav kao takvu rijetko uzima za jedan od svojih stubova vrijednosti.
Šta publika može očekivati od Vašeg rada u sklopu izložbe finalista nagrade “Milčik” koja slijedi? Imate li Vi očekivanja od izložbe, nagrade, publike?
Publika na otvaranju može očekivati jedno imerzivno iskustvo kroz višemedijski izraz, a koje predstavlja refleksije i preispitivanja na neke od ličnih i zajedničkih tema o kojima sam govorila. Nadam se da će izložba biti posjećena i da će publika uspjeti da razumije ono što sam kroz simbole pokušala da predstavim.
Kakvi su Vaši planovi za dalje, na čemu trenutno radite?
Od početka pandemije pokušavam da ne planiram jer se uvijek grozno razočaram kad se ti planovi ne ostvare zbog okolnosti u kojima se nalazimo. Imam u najavi nekoliko projekata za sljedeću godinu ali sa najnovijom varijantom virusa koja se pojavljuje odlažem planiranje. Prepuštam životu da se lagano odmotava, a fokusiram se na rad, ovaj koji ćete uskoro vidjeti, kao i rad u širem smislu - stvaralački, istraživački, i iznad svega rad na tome da svaki dan pokušam da učinim smislenijim, sa sebe i za sve oko sebe.
Posvećujem se procesu
Iako ste diplomirali slikarstvo udaljavate se od klasičnog načina likovnog izražavanja i prepuštate savremenim izrazima, često njihovom kombinovanju. Koliko Vam to nudi slobode i od čega zavisi kuda se kreće ili kuda će se kretati Vaš umjetnički izraz i (krajnji) rezultat? Koliku pažnju tokom procesa stvaranja posvećujete ideji o rezultatu i nekoj vrsti poruke ili o tome ne mislite (unaprijed)?
Rijetko razmišljam o radu kao o rezultatu i više se posvećujem samom procesu. To mi daje mogućnost da rezultat, tako nepredviđen i nedefinisan do kraja, bude iznenađenje i meni samoj, pa na taj način sa sobom nosi neku vrstu svježine koja je i publici kasnije interesantna i bliska. Savremeni načini izražavanja ni ne moraju da se udaljavaju od klasičnih, štaviše, sve češće u savremenoj umjetnosti u svijetu vidimo koliko je ovo dvoje zapravo neodvojivo. Ono što ovakav izraz daje jeste samo mogućnost više da se još nešto izrazi medijumom koji ranije nije mogao da se koristi.
Za vrijeme studija u Pragu postala sam svjesna koliko je lično zapravo bitno u razvoju likovne prakse. Mislim da se o tome na Akademiji kod nas, na Cetinju, pričalo malo i, po mom mišljenju, nedovoljno. Nije se dovodilo u pitanje šta i zbog čega, već je akcenat bio na tome kako je nešto realizovano. Smatram da je i jedno i drugo podjednako bitno
Bonus video:
