U naopakom svijetu uvijek stradaju najbolji

Glumica iz Srbije Milica Grujičić u razgovoru za "Vijesti" najavljuje predstavu "Predstava “Anika i njena vremena" koja će biti izvedena sjutra u Podgorici, u Velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, a u nedjelju u Kotoru, u sklopu revije predstava “BeoArt”. Koprodukcija "Beoarta" i Srpskog narodnog pozorišta inspirisana je poznatom pripovijetkom Iva Andrića, ističući da Andrić, kao i svaki vrhunski pisac, prepoznaje šta su problemi čovjeka i društva, bez obzira na vremenski trenutak u kojem djelo nastaje.

”Rediteljka Ana Đorđević postavila je na scenu priču o ljepoti i ljubavi, koje umjesto blagoslova, donose patnju, bol, razdor i stradanje. Ovo je predstava čija će priča zamisliti, likovi dirnuti, a scenografija i kostim ugoditi oku gledaoca. Uloge u komadu igraju: Milica Trifunović, Nenad Pećinar, Biljana Keskenović, Dušan Vukašinović, Milovan Filipović, Jovana Mišković i Milica Grujičić”, navode u opisu iz Beoarta.

Pored razgovora o predstavi i pozorištu, Grujičić govori i o filmovima "Kelti" Milice Tomović i "Lihvar" Nemanje Ćeranića, prisjeća se svojih početaka, a otkriva i da je u pripremi nešto novo i kakvi su joj planovi za dalje.

Publika u Crnoj Gori će imati priliku da Vas sjutra gleda u pozorišnom ostvarenju “Anika i njena vremena” u sklopu “Beo art” revije predstava. O kakvom komadu je riječ i šta publika može očekivati, a da li i Vi imate neka očekivanja uoči gostovanja?

Dugo nismo imali prilike da igramo ovu predstavu, uostalom kao i mnoge predstave, jer su uslovi u posljednje dvije godine teški za pozorište, ali i bilo šta drugo. Zato se radujem što se otvorila ova prilika da ponovo i pred publikom u Crnoj Gori igramo ovu predstavu i tako otvorimo teme koje su bitne. Jedna od tih tema je kako se suočiti sam sa sobom, sa sopstvenim podlostima, grehovima i lažima. Ono što očekujem jeste upravo to, a sve u nadi da će makar jedna osoba u publici nakon odgledane predstave, ozbiljno pristupiti rješevanju takvih pitanja, da će se prepoznati u nekom od likova i reći sebi: “Ok, ja sam ovakav i ne želim više da budem takav. Želim biti bolji čovjek, želim da se očistim, smirim. Želim sebe da popravim i da budem tu za druge na najbolji mogući način”. I da onda, bez ikakvog samosažaljenja ili osude, ta jedna osoba, hrabro krene tim putem. Ako kojim slučajem bude i dvije ili tri osobe potaknuto na tako nešto nakon odgledane predstave, onda je to veliki uspjeh i za nas koji igramo, kao i za one koji gledaju predstavu.

Koliko je tematika i radnja djela Iva Andrića aktuelna i atraktivna danas i u čemu je to najvidljivije? Sa druge strane, koja pitanja postavlja predstava koja je inspirisana Andrićevim djelom/djelima?

Svaki vrhunski pisac je uvijek aktuelan, vanvremenski, a tako je i sa Andrićem, zato što on prepoznaje šta su problemi čovjeka i društva. Ostavio nam je u nasljeđe toliko sjajnih knjiga, da možemo sa zahvalnošću da im se vraćamo i da učimo mnogo o sebi, svijetu, duhu vremena, o mentalitetu. Kroz ovaj komad koji je sjajno adaptirala i režirala Ana Đorđević, pokreće se mnoštvo tema i pitanja, a ono što je meni najintrigantnije jeste progon onoga koji je samim svojim postojanjem ogledalo sveopšteg pada društva. Anika je ta koja smeta jednom takvom društvu gdje svako ima svoje naličje koje nije spreman da realno sagleda, i samim tim odjednom Anika postaje problem, a ne njihovo zlo, nemoral i sve što ide uz to. U takvoj postavci stvari ona je žrtva, iako po svojoj prirodi i istini koju izgovara, nikako ne zaslužuje to mjesto. Ali u naopakom svijetu, uvijek stradaju najbolji, a društvo nastavlja krupnim koracima ka sunovratu. Aniku igra moja draga koleginica Milica Trifunović i postoji jedan monolog u komadu koji ona izgovara, a po mom mišljenju, suština cijele predstave se nalazi upravo tu. Kroz lik koji ja igram u predstavi, otvara se tema lažnih Hrišćana, onih koji su zapravo sujeverni, koji gledaju po dnu šolje kakav znak u socu da im se pojavi, dok se u isto vrijeme krste i dozivaju Bogorodicu. Ta zbrkanost u dušama i glavama je opasna i isto toliko štetna u svojoj gluposti. Tu prave vjere nema. Igrajući taj lik, osvijestila sam uzaludnost i opasnost, ne samo gledanja u šolju, nego i čitanja horoskopa, numerologije, tetahilinga, gledanja u karte i svega onoga što nas odvlači od istine i slobode.

Svoju glumačku karijeru gradili ste uporedo i ispred kamere i u pozorištu. Da li je i koliko (bilo) teško balansirati to i pronaći sebe i svoj glumački izraz kroz ta dva glumačka medija?

Ne znam da li sam baš svjesno tražila nekakav sopstveni izraz, mislim da se to samo po sebi desilo, kroz rad, kroz mnoge uloge, često veoma različite. Sve je to jako lijepo i jako naporno u isto vrijeme, prošla sam razne faze i vjerujem da će ih biti još. Bitna mi je mjera u svemu što radim, shvatila sam na vrijeme da ne treba baš svaku ulogu prihvatiti, jer ima uloga posle kojih se glumac izgubi i liječi dugo svoje rane nakon nekih procesa. A pozorište i film, iako dva različita medija, za glumca su uvijek isto, isti proces traženja istine i vjerodostojnosti onoga što treba da se odigra.

Pa ipak, djeluje da ste u pozorištu bili prepoznati još i kao studentkinja, što je za mlade glumce i glumice u usponu dodatno značajno. Koliko je pozorište važno u sazrijevanju glumca/ice, umjetnika, individue uopšte? Kakvi su to alati i mogućnosti koje pozorište nudi, a koje ste Vi spoznali?

Pozorište je kuća glumačka, to je osnova, to je mjesto za trening, za budnost i spremnost. Pozorište svakako mora biti mjesto povjerenja i ljubavi, u suprotnom nema šanse da se napravi dobra predstava, a vala ni dobra uloga. Svaki glumac ima svoj sistem kako dolazi do istine, da li polazi od sebe ka liku ili od lika ka sebi, potpuno je svejedno, ako je rezultat toga da glumčeva igra prelazi rampu i da priča koju pričamo dopire do ljudi. Ja se uvijek oslanjam na intuiciju pri prvom čitanju i to je moj osnovni alat, ako tako mogu reći. Sve dalje je trening i pitanje mjere, podešavanje, prisustvo, otvorenost i naravno povjerenje.

Možete li procijeniti dokle seže moć teatra koju ta vrsta umjetnosti ima i njeguje i dan danas, bez obzira na svu tehnološku snagu i izume čovječanstva, uspijevajući da privuče publiku i profesionalce svih dobi?

Pozorište ima snagu i opstaće bez obzira kakve su društvene okolnosti. Ono ima snagu rituala, odakle i vuče korjene, ono je živo i neposredno. Objedinjuje sve vidove umjetnosti od pisane riječi do slike. Tehnologija je tu takođe samo još jedan pomoćni dio koji biva apsorbovan u sâm pozorišni čin i služi svrsi. Ljudi su od pamtivijeka pričali priče jedni drugima i tako prenosili saznanja o životu i svijetu. To je pozorište - temelj civilizacije. I da na planeti ostanu samo dva čovjeka, oni bi jedan drugom pričali priče o tome šta su vidjeli i doživjeli.

Pored pozorišta, za Vama je plodonosna godina koju će, čini mi se, a Vi me ispravite, obilježiti filmska ostvarenja “Kelti” i “Lihvar”. Kakva su ostvarenja u pitanju, kakve su Vam uloge povjerene i da li je još nešto u pripremi?

U pripremi je nešto o čemu zbog poštovanja ugovora, ne bih mogla sad da govorim, ali mislim da će konačni rezultat biti odličan, nadam se tome. Ali o “Lihvaru” i “Keltima” mogu, jer su već uveliko započeli svoj festivalski i bioskopski život, ovjenčani velikim brojem nagrada kako u inostranstvu, tako i u Srbiji. U pitanju su dva autorska filma, mladih i vrlo talentovanih reditelja, Nemanje Ćeranića i Milice Tomović. Mnogo me raduje uspjeh tih filmova, imala sam priliku da igram vrlo zanimljive i inspirativne likove u oba filma. Zahvalna sam što sam dio toga. Proces priprema i samo snimanje bili su za mene veoma važno iskustvo, jer sam radila sa mnogo talentovanih ljudi od kojih sam imala šta da naučim, na pošten način, uz mnogo ljubavi i povjerenja. Sam pojam autorskog filma osjećam kao nešto duboko lično što je pokrenulo reditelje u proces stvaranja, a to je onda znak da i ja, kao učesnik, imam divnu obavezu da se u potpunosti posvetim tumačenju likova koji su mi povjereni.

Film “Kelti” je premijerno prikazan na ovogodišnjem Berlinalu, na Sarajevo film festivalu je osvojio nagradu “Srce Sarajeva” za najbolju režiju, a sada je prikazan i na Festivalu autorskog filma. Djeluje i da odlično komunicira sa publikom, a rediteljka Milica Tomović kaže da je željela da razumije i shvati trenutak kada je sa Jugoslavijom sve pošlo naopako. Koliko je to moguće shvatiti kroz ovaj film i koliko ta tema mori sve generacije na prostoru nekadašnje Jugoslavije koje žive u državama koje nijesu ni blizu “sređene” kao što je to Jugoslavija bila?

”Kelte” je upoznala prvo svjetska publika, što je vrlo dobro i značajno, jer mi djeluje kao da smo mi odavde, sa ovih prostora, iznijeli jednu intimu i ranjivost pred svijet, koju svako može da prepozna bez obzira u kojoj državi svijeta živi. Ljudskost, ranjivost, radost života i borbu da se održi smisao života u ratnim vremenima, kroz taj dječiji rođendan koji je glavna okolnost u filmu. Čini mi se da smo tim filmom otvorili sve ono što je zaista osnova svakog čovjeka, a to je potreba za ljubavlju. Voljeti i biti voljen. Sve što se desi na toj žurci simbolizuje na jedan nenametljiv način raspad Jugoslavije. I vrlo mi se dopada što to nije banalno i nametljivo podcrtano. Ne znam koliko treba žaliti za Jugoslavijom kao tvorevinom, jer očigledno takav društveno-politički konstrukt nije bio održiv, sve se tako brzo raspalo čim je Tito umro. Ali treba žaliti za izgubljenim zajedništvom bratskih naroda i tražiti, baš kroz čovjekoljblje i oprost, način da se ipak nekako ujedinimo i kulturološki i ekonomski, sa poštovanjem svih razlika, gdje niko nikoga ne osuđuje, nego uči, podržava i podiže iz mraka u svjetlost. Ako to ne postignemo, neće nas biti i mislim da je pravo vrijeme da se to konačno shvati. Čovek ima sposobnost da se umom, kao ptica, digne i sagleda širu sliku. A šira slika je, da su nas razni politički i bankarski mešetari, razdijelili, ubijedili da su bolji ovi ili oni, ljudi su se poubijali, mnogi nevini nastradali, a države ostale osiromašene, opljačkane i niko sreće nema. Na tom smetlištu kolonizovanih teritorija na kojima živimo, mi smo prodali svoj identitet i svoju čast za nekakve nakaradne ideologije onih koji nas sve i dalje ugnjetavaju i ponižavaju, koji nas i dalje uvode u međusobne sukobe, da bi zadovoljili svoju pohlepu kojoj kraja nema. Protiv takvog nasilja nad narodima bivše Jugoslavije, može se boriti samo kroz povratak osnovnim božijim zapovijestima, a to danas nije baš lako reći, čak ni sprovesti u djelo, jer u vremenu bezumlja to zvuči otrcano, patetično i lažno, iako uopšte nije tako.

Radnja filma je smještena u zimu 1993. - vrijeme kada je Bil Klinton izabran za predsednika SAD-a, Odri Hepbern umrla, vrijeme kada ratovi okončavaju život Jugoslavije i nastavljaju se u Bosni i Hrvatskoj, Beograd je pod sankcijama, a inflacija prijeti da postane hiperinflacija, dodaje se u opisu... To su samo neki od prelomnih trenutaka tog perioda, mnogo toga je i dalje neshvatljivo, prema nekim stvarima smo nostalgični i melanolični, lako osuđujemo, ali i maštamo... Koliko je sve to što se dešavalo devedesetih povezano sa vremenom i društvom kakvo je danas i onim što danas živimo?

Djeca u filmu imaju godina koliko sam i ja imala te 1993. A mi stariji glumci igramo generacije naših roditelja. Sagledano kroz tu prizmu, bilo je važno za mene da razumijem kroz šta su oni prolazili dok su nas podizali, školovali i pravili nam rođendanske zabave. Sada, kada sam i ja majka, vidim da nije lako podizati dijete, to je velika odgovornost, a kamoli u ratnim okolnostima. A vidim da je i sada tako, u ovim uslovima pandemije, koja je isto, po snazi, kao jedan rat, ali još uvijek kolektivno-misleni rat i nadam se da će na tom stupnju i biti prekinut na vrijeme. To sve zavisi od nas, prvo pojedinačno, a onda i kroz društvenu odgovornost. Ne znam da li primjećujete, ali neke lijepe i važne riječi, kao što je reč odgovornost, izlizale su se kroz marketinški špalir i postale ogavne u punoj snazi svoga naličja. Ovo je vrijeme naličja i daj da vidimo šta ćemo s tim ako nam je uopšte stalo do budućih generacija i onoga što ostavljamo za sobom kad napustimo ovaj svijet. Naravno, da je sve što je prethodilo ovom vremenu tlo za ovo što je sada, kao i te ratne godine koje su unesrećile sve i jednu porodicu na ovim prostorima. A porodica jeste stub društva. Kakva porodica - takvo i društvo. Mada dato nam je još vremena da shvatimo kako stvari stoje, da uvidimo šta je vrijednost, šta je istina, a šta je obmana.

Veoma je zapažen i odlično komentarisan i film “Lihvar” Nemanje Ćeranića u kojem glumite Katanu. Kazali ste da je ona impulsivna, strastvena, zaljubljena, luda, poročna, nježna, agresivna i iskrena žena. Koliko Vam je ona pružila prostora za glumački izraz i ispoljavanje sebe? Ko je Katana i u kakvom svijetu živi?

Katana je jedna izgubljena duša, sa svim tim elementima njenog bića koje ste naveli. Lično sam zahvalna reditelju Nemanji Ćeraniću što sam dobila priliku da legitimno i uz podršku cijele ekipe, stolicom razbijem sto u jednoj sceni. A još je bolje što je to već kao zadatak bilo upisano u scenariju. Meni je potpuno jasno šta znači takva destrukcija, kada i zašto se ona dešava, a to je uglavnom onda kada se čovjek svjesno ili nesvjesno anulira i pada na dno, da bi se tako razvaljen kao taj sto, suočio sa besmislom zarad smisla. To je zapravo potreba duše da se vrati na pravi put, a koja često nije društveno prihvatljiva, ali je neminovna, onda ako čovjek upadne u loše okolnosti za koje misli da su dobre za njega. Tragedija.

Kako se godina bliži kraju, kako biste je sumirali? Na čemu trenutno radite i kakvi su Vaši planovi za dalje?

Jedini plan koji imam jeste da budem ono što jesam, da radim onoliko koliko mi se pruža, da imam vremena da se posvetim porodici i da sljedeće godine bolje organizujem drva za zimu, izolujem kuću i više računa povedem o bašti.

Pank u najboljem smislu

Kada su u pitanju Vaši počeci, vezujete ih za dramski studio Milana Pletela Plendže. Koliko Vam je značilo to usmjerenje kao djevojčici i djevojci? Kako gledate na edukativno, sociološko, psihološko, ali i obrazovno i životno iskustvo koje mladi ljudi stiču kroz takve “školice”? I kako ste odlučili da tim putem i nastavite?

Plendžina škola nije sadržala u sebi taj deminutiv školica. To je bilo mjesto koje je bilo naš prostor slobode, mjesto na koje smo trčali u 20 časova onoga dana kada je bombardovana Srbija, isto kao što smo i svakog drugog dana trčali tamo, mjesto gdje sam prvi put slušala Pink Floyd na ploči, gdje sam učila napamet pjesme Karl Sandberga i sa radošću čekala da radimo čuvenu vježbu - krug. Mjesto gdje smo sami šili zavjese, pravili scenografiju, a članarina je koštala koliko jedna sijalica za reflektor, čak ni toliko. Od Plendže sam naučila mnogo i sa radošću pamtim ta vremena. To je bio punk u najboljem smislu te riječi. Bili smo undergroud ekipa, koja otkriva svijet pozorišta. U Plendžinom dramskom studiju sam provela šest godina i sve što mi je bilo potrebno i osnovno za dalji rad, ali i život, naučila sam tamo.

Granicu određuješ sam

Početkom ove godine smo svjedočili razotkrivanju sistema po kojem je funkcionisao dramski studio koji je vodio Miroslav Mika Aleksić, a kasnije su došle i još neke optužbe i ispovijesti o seksualnom zlostavljanju u Srbiji među kojima se izdvaja i priča Danijele Štajnfeld koja je preživjela nasilje od kolege, priznatog glumca Branislava Lečića. Sa čime se sve suočavaju mlade glumice u Srbiji i na Balkanu i koliko je teško biti mlada glumica ovdje?

Nezahvalno je govoriti na tu temu, jer ja ne znam kako je funkcionisao taj dramski studio kod Mike Aleksića. Sem što znam da je imao taj prefiks kultne beogradske škole glume u koju su roditelji mahom slali svoju djecu. Ja ne znam šta se tamo dešavalo i nisam sklona da osuđujem bilo koga u toj situaciji. Ono što znam iz medija, jeste da se tamo sprovodila i neka vjerska dogma kojoj nije mjesto u školi glume, nego u okviru porodice, crkve i lično, inače dolazi do izvitoperenja molitve i njene svrhe. I ne znam čemu je to služilo i zašto je to bilo potrebno. Ako se tamo desilo bilo kakvo zlostavljanje, to treba sud da riješi, jer pravosuđe posjeduje sve zakonske elemente i norme koji to mogu rasvijetliti. Sve ostalo što se plasira preko medija je jedna vrlo neodgovorna medijska politika koja ne služi rešavanju tog slučaja, naprotiv. Samo pobuđuje najprimitivnije u ljudima. Isto tako i povodom ovog drugog slučaja vezanog za Danijelu Štajfeld i Branislava Lečića. Ja vam sad mogu intuitivno reći šta mislim o tome, ali to takođe nije bitno, jer ja nisam ničiji advokat. Ono što primjećujem jeste da se ljudi, bez zvanične presude, osuđuju javno, proganjaju, a zarad formiranja nekog javnog mnjenja gdje se u prvi plan ističe pogodan narativ, a niko od nas nije bio svjedok tim dešavanjima, niti imamo pravo da sudimo. Sudovi, pravosuđe, advokati, sve to postoji da se mi ne bismo gađali kamenjem kao primitivci. Čak i da je korumpirano sudstvo, kao što jeste, ubijeđena sam da će ova stvar u jednom momentu izaći na čistac, jer valjda i tamo postoji makar jedan pravednik riješen da rasvijetli sve to.

Takođe, primjećujem da je uspješno obavljen proces polarizacije u Srbiji, na podobne i nepodobne, primjećujem da jedan bunt može da pokrene lavinu osude, ali niko se ne pita odakle stvarno taj bunt dolazi, konkretno kad je u pitanju ono što se desilo na festivalu u Brčkom, gdje se po difoltu, skoro pod moranjem desilo da svi napuste učešće na tom festivalu zbog toga što je Branislav Lečić bio u žiriju. Moje pitanje njima je, da li Branislav Lečić treba sebi, evo u krajnjem slučaju, da oduzme život da bi njihova ideja o pravdi bila zadovoljena? Koga oni zapravo proganjaju i šta tačno žele time da postignu? Šta ih vodi? Da li je to ideja o sopstvenoj moralnosti, koja je vrlo upitna kod svakoga, ta slijepa vodilja koja nagoni ljude da osuđuju, da kidišu jedni na druge? Ostavimo progon po strani, jer goneći drugog, mi ne gonimo iz sebe ono što treba da gonimo. To vidim. Vidim nesuočavanje ljudi samih sa sobom i traženje krivca uvijek u drugom, targetiranje. A ovakvo mišljenje koje sad iznosim, apsolutno ne pogoduje narativu, a to je zato što biram da budem neko treći, kao što bi Danilo Kiš rekao. Ni lijevi, ni desni. Dakle, budimo civilizovani, a ne samozvane moralne karijatide. Pustimo pravosuđe da rješava ono što jeste u domenu pravosuđa, a ne u domenu tabloida. Ili ako neko želi da bude dio toga, neka svjedoči pred sudom, a ne kroz medije. Pojedinačni slučajevi kao što su ovi za koje me pitate, ne smiju biti slika cjelokupnog pozorišnog svijeta, a to se nažalost dešava u posljednje vreme, jer se tabloidizacijom upravo to i sprovodi. Ne želim da stanem ni na čiju stranu, jer to nije moja odgovornost, niti moj poziv, ali uvijek mogu dati savjet mladim glumcima i glumicama da se ne petljaju intimno i seksualno zarad karijere ni sa kim, nego da rade svoj posao pošteno. I tačka. Vrlo jednostavo, znaj gdje ti je granica i ne prelazi je. A tu granicu određuješ sam.