Revija predstava “Beo art” istoimene produkcijske kuće iz Beograda započela je preksinoć predstavama u Podgorici i Nikšiću “Čitač”, odnosno, “Amateri - emotivna golotinja”. Ova manifestacija ove godine biće održana i u Kotoru gdje je sinoć odigrana predstava “Histerija” - pozorišni susret Frojda i Dalija.
Predstavu je po tekstu Terija Džonsona, režirao Ivan Vuković, a riječ je o psihoanalitičkom vodvilju koji prikazuje šta se dogodilo kada su se 1937. godine u Londonu sreli otac psihoanalize Sigmund Frojd i princ nadrealizma Salvador Dali.
Ova predstava u Jugoslovenskom dramskom pozorištu igra se već skoro 11 godina, a uloge su povjerene Mladenu Andrejeviću, Goranu Jevtiću, Suzani Lukić i Aleksandru Đinđiću, dok glas koji se pojavljuje u istoj pripada Anđeliki Simić. Nakon Kotora, u okviru Beo arta publika će ovu predstavu moći da vidi sjutra veče u Kotoru.
Kako je igrati jednu predstavu više od deset godina, o ulozi slikara Dalija, za Vijesti priča glumac Goran Jevtić.
U predstavi Histerija igrate Salvadora Dalija. Predstava se kroz četiri lika bavi preispitivanjem četiri svojevrsna stuba ljudskog života - posao, zatim odnos prema bogu (vjerovanju), odnos prema pripadanju (narodu) i odnos prema onom što je njegovo djelo (učinak). Koji od ovih stubova je Dali?
Vjerujem da je Salvador Dali, kao svaki veliki umjetnik svevremen, i da ga nije tako lako smjestiti u kategoriju, pa čak ni stubova društva iako pripada kulturi koja je svakako, ili bi bar morala biti jedan od nosilaca tog istog društva. On je ozbiljan, veliki umjetnik, tako sam ga posmatrao kad sam ga radio, kao jednog vizionara. Jednom od replika kojom Dali završava svoj lik i ovaj komad je “U budućnosti, i to vrlo bliskoj budućnosti će stvarnost biti smatrana samo stanjem depresije i neaktivnosti misli”. Bojim se da od Dalijeve smrti do danas smo mi došli do toga da je stvarnost u nekoj prizmi neaktivnosti misli, stanja depresije.
Dakle, ovo je svijet i vijek u kojem se mi mnogo više bavimo politikom i političarima, u kojem se čuvamo od nevidljivih neprijatelja kao što je to ova trenutna pošast koja nas je zaokupila, od nekih ratova koje smo mislili da smo ih završili već sa Drugim svjetskim ratom.
Međutim, činjenice kažu, bar one koje ja imam od prije 10 godina kad je nastala ova predstava, da su od tog trenutka - Drugog svjetskog rata na ovamo na planeti vođena 254 nova rata. Bojim se da sa arapskim proljećem i svim što je uslijedilo iza toga u posljednjih 10 godina od kad imam te podatke, taj broj narastao na recimo 270 ratova na planeti.
Sve to na šta nas je Dali pozivao, a to je da posmatramo život kroz prizmu nečeg ljepšeg, zanimljivijeg, punog boja, da razmišljamo da živimo u svijetu u kojem slon može da bude od leda i da ima nevjerovatno tanane noge sa svojim velikim tijelom. Pozivao nas je na jednu maštu, širinu, a mi smo se uprkos tome sve više zatvarali. Dali u našoj predstavi u susretu sa ovakvim Frojdom je neko ko takođe posmatra ovaj život kao neku igru, ne preuzimajući previše ozbiljno i previše k srcu sve te stvari. Frojd je onaj koji pripada svom djelu, raciju, mozgu, a Dali kao umjetnik posmatra život sa jedne dijametralno suprotne strane.
Odatle i taj komični obrt u ovoj predstavi sa njegovom pojavom u susretu sa jednim tako racionalnim genijem. Sad, kad biste me pitali koja bi dva stuba minimalno morala da ima, vjerovatno bi to bila ta dva stuba ili dva pristupa životu - jedan je ovaj racionalni, naučni Dalijevski, dubok iz unutra u susretu sa samim sobom, a drugi bi bio umjetnički u krajnjem slučaju.
Dakle, potraga za ljepotom, ali ljepotom prije svega življenja, za radošću življenja, za nečim što je u kranjem slučaju i zabava i opuštanje. Opet, obrni okreni, dođemo do toga da je istina negdje na sredini i nalazi se između ta dva pola ili ta dva stuba društva.
Predstava “Histerija” igra se od 2010. godine. Šta je to čini toliko posebnom da je publika voli i nakon 11 godina i koliko je bitno da jedan komad “nema rok trajanja”?
Poslije 10 godina uopšte ne jenjava nijednog trenutka zanimanje za ovu predstavu, naprotiv. Ono se pojačalo. Danas mislim da znam zašto se pojačalo. Kao prvo, mi ovdje imamo od četvoro ljudi bar dvoje koji su obilježili svoj vijek ili bar jedan njegov dio.
Salvador Dali svakako, ali prije svih Sigmund Frojd. Kao što je razbijanje atoma ili penicilin promijenili svijet, kao što je parna mašina to uradila, tako je i Frojd jedan od ljudi koji je promijenio isti. Do njega i poslije njega više ništa nije bilo isto. Kad imate istorijske ličnosti, to će zauvijek biti zanimljivo i uopšte ta tema kojom se mi danas bavimo.
Ali, čini mi se da je upravo ono čemu smo malo prije govorili, u njihovom nasljeđu, ključ i tajna uspjeha i dugovječnosti ove predstave. Ovo je perfektno skrojen komad koji je radio jedan engleski odličan dramatičar. Englezi vrlo dobro znaju kako treba da se skroji, da bi to bilo uspješno i koliko tu grama treba da ima drame, koliko komedije, koliko tragedije, sumnje ili smijeha, koliko žanrovskih odredinica.
To je s jedne strane, a sa druge strane pričamo o tome da se ljudi danas bave, šta je nasljeđe tih velikih ljudi. Recimo, Dali je govorio da će doći to vrijeme, on ga je i prvi pokrenuo, kada je bilo samo važno djelovati i postati popularan i izvršiti uticaj na sve ono što se zovu mediji, da bismo privukli pažnju. Ne zaboravite da je on na crvene tepihe dolazio u limuzini koju bi prije toga napunio glavicama kupusa, a onda izađe on dok se te glavice kupusa kotrljaju iza njega.
Time je davao svoj stav o sebi, društvu, događaju gdje ide, ali i o svom učestvovanju. To je jedna zanimljiva stvar. I zaista mi danas živimo vrijeme u kojem svako može da bude zvijezda, da li na Tik Toku, Instagramu, bilo kojoj mreži. Svako može da se smatra umjetnikom. Odjednom kreće da buja ta bašta, a u njoj ima divnog cvijeća, ali ima i puno korova. Kako danas savremeni čovjek da rastumači šta je tu korov, a šta su tu vrijedne biljke.
E Dali je ukazivao da će to vrijeme doći i to vrijeme danas se živi. S druge strane, svi znamo šta nam je u amanet ostavio Frojd. Zamislite recimo šta bi danas imao Frojd, kad bi se vratio, da kaže na naše potrebe da se ima najskuplji automobil ili dva, da se gomila bogatstvo u nedogled, da se imaju najveće kuće i uopšte ta opsjednutost veličinom za koju bi on vjerovatno mislio da je to svakako vezano za falusnu veličinu.
Koji je to psihološki unutrašnji problem koji se manifestuje time da mi spolja moramo imati sve megalomansko, dok unutra sve manje i manje duhovno postojimo ili padamo u nešto što je nebitno, a da ne pričam o svim drugim slobodama koje smo osvojili i za koje bi vjerovatno bio ponosan. Na toliko stvari bi nam ukazao?
Bojim se da danas deset takvih genijalaca ne bi stiglo da napiše sve važne knjige i uspostavi sve važne teorije u odnosu na ono gdje smo mi zastranili sa sopstvenim, prvo mozgovima i odnosima prema sebi, a onda i prema društvu. A ako ćete i najobičnije da vam kažem, ovo je prosto jedna urnebesno smiješna i suštinski važna pametna predstava. Možda je i samo to razlog što je publika toliko voli.
Pored glume, okušali ste se i kao reditelj u pozorištu, pa ste 2019. godine postavili komad “Kad je Niče plakao”. Kako Vam je pala ova uloga i hoćete li se ubuduće više posvetiti ovom pozivu?
Puno stvari sam radio u svom životu koje jesu vezane za dramsku umjetnost. Po mom habitusu i mojoj energiji, vjerovatno mi nije bilo dovoljno da budem samo glumac ili me je nerviralo zašto moram da čekam da budem biran. Te sam tako radio i kao producent, reditelj, i na akdemiji kao profesor sa dvije klase studenata. Radio sam razne stvari. Sve to danas radim. Uvijek su me zanimale te teme - savremeni čovjek u današnjem svijetu i ti neki krajnji oblici našeg ponašanja.
Prije nekoloko godina sam postavio i to takođe igrao u Crnoj Gori “Kralja Ibija” za koji mislim da je značajan komad, naročito u svijetlu današnjih političara, oblika njihovog ponašanja i svega ostalog. Radio sam neke ruske i engleske komade koji su me zanimali, ali sam oduvijek volio Irvina Jaloma i taj komad “Kad je Niče plakao”. Odlučio sam da to dramatizujem, stupio sa Jalomom u kontakt, on mi je dozvolio da to uradim. Napravili smo tu predstavu, Jordan Cvetanović je dramatizovao, i opet je to vezano na neki način za “Histeriju”.
U tom komadu se susrijeću pravi otac psihoanalize Jozef Brojer kojem je u tom trenutku Sigmund Frojd samo asistent. Frojd će završiti to djelo, ali zapravo ga Brojer počinje 1882. u Beču i on se nalazi sa jednim drugim genijalcem, izmišljenim likom - Ničeom. To su neki filozofski duboki razgovori, ali susreti sa samim sobom. To je zapravo trenutak u kojem nastaje psihoanaliza ili ideja za psihoanalizu koju će kasnije uobličiti Frojd.
U Histeriji sam se bavio umjetnikom u susretu sa dubinskim i podsvjesnim. Ako je umjetnost iznjedrila nadrealizam, a podsvijest psihoanalizu, sa te strane sam se bavio time. A ovdje sam htio da se bavim drugim pitanjima, malo dubljim. Sticajem okolnosti završio sam u ulozi Ničea u toj predstavi, iako mi to nije bila prva namjera, ali dubine koje smo tu prošli, načini i neki slučajni susreti i to kako ništa u životu nije pogrešno, loše niti izgubljeno vrijeme, uvijek će doći na naplatu našto se nešto desilo.
To je priča kad se ta dva čovjeka nađu i pogledaju u oči, kad se ta dva ljudska bića u osjećanju za sebe i za ovog drugog, sa jednom vrhunskom empatijom, slušajući se - što je zaboravljena kategorija danas, porodi se nešto tako veliko, zbog čega ima da im zahvali čitavo čovječanstvo. To je bila ideja predstave “Kad je Niče plakao” i jako sam ponosan na nju. Imam ideje da se i dalje bavim režijom, ali trenutno se ispipavam u svemu tome samo na planu snimanja. Ali tu je blizu i pozorište.
Jedan ste od glumaca sa ovih prostora koji se može pohvaliti saradnjom sa Anđelinom Džoli. Naime, igrali ste u njenom režiserskom prvijencu “U zemlji krvi i meda”. Ova ratna priča prilično je podijelila javnost. Koliko je dobro na ovaj način “otvarati stare rane”?
To ne bih nazvao “otvaranjem rana”. Prije bih to nazvao “čišćenjem rana”. Kad čovjek ima ranu i kad uzmete da je očistite, ona će da ga boli. Ali će isto tako poslije drugog, trećeg bola koji doživi ipak ostati čistija, početi da zacjeljuje i jednog dana ostaće jedan ožiljak kao sjećanje da biste znali da ponovo ne padnete tu i vodiće računa, ali to više neće biti rana.
Otvaranje rana bi podrazumijevalo jednu drugu vrstu agresije i unaprijed smišljenog negativnog predznaka. Ovo mi je više čišćenje, kao što su naši razgovori o greškama, problemima iz prošlosti i današnjosti, da ih ne bi ponavljali u budućnosti. Mislim da je uvijek dobro da se razgovara u svakom odnosu, o svakom dešavanju. Razgovor sam po sebi nije smišljen da dovede do nekakvog sukoba.
Nemanje volje da se vodi razgovor - vodi u sukob. Po svim važnim pitanjima razgovor dvoje ljudi sa dobrom, autentičnom željom da poboljšaju stvari, nikada ne može da bude loš. U krajnjem slučaju, ako tako i na taj način postavite i glumu, pozorište, film i psihoanalizu ili razgovor sa prijateljem ili partnerom, to je takođe zacjeljivanje rane. Niko ne voli puno da čeprka po sebi, niko ne voli da postavlja neka nezgodna pitanja i da sam sebi na njih daje odgovore.
To je preduslov da biste u budućnosti živjeli mirnije sa samim sobom i okolinom, da ne biste pravili iste greške, da biste mogli nekako da dođete do onog trenutka kad možete da se nazovete mudrim. A mislim da je mudrost unaprijed predviđati i izbjegavati moguće probleme u životu, ići ka tome da živite u miru i slozi sa samim sobom i sa svojim okruženjem. Postići taj mir je vrhunska stvar i umijeće i valjda svi tome teže, na ovaj ili onaj način.
Bonus video:
