Predstava “Policajci” koju je, po teksu Slavomira Mrožeka adaptirao i režirao mladi crnogorski reditelj Aleksandar Jovanović, biće izvedena večeras i sjutra u Crnogorskom narodnom pozorištu, na sceni Studio, u 20 časova. Iako tek druga profesionalna predstava, a prva za odrasle, Jovanović je njome pokazao pozorišnu i umjetničku zrelost i izuzetan rediteljski manir kojim kombinuje klasiku i savremenost u teatru i uz trenutke iznenađenja, pa i interaktivnosti, drži publiku u štivu koje postavlja podstičući je na reakciju - smijeh, uzdah, aplauz, ali i na razmišljanje i razgovor o djelu.
Komad “Policajci” prvobitno je postavljen na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta 1962. godine, a da je Mrožekovo djelo aktuelno i atraktivno i danas, dokazuje i Jovanovićeva adaptacija, premijerno izvedena krajem oktobra. Jovanović je, u razgovoru za “Vijesti” istakao da je ovaj komad (bio) potreban crnogorskoj (pozorišnoj) sceni i publici.
”Ovaj tekst ne bih ni uzeo da ga nijesam smatrao aktuelnim ili prevodivim na ovaj sadašnji trenutak. Pozorište jeste umjetnost trenutka i uvijek se obraća ovom ovdje i sada, pa sam zbog toga dobro razmislio šta bi zapravo bilo potrebno, ne samo ovom pozorištu ili ansamblu, već i pozorišnoj javnosti, publici prije svega. Ovaj materijal na neki način jeste klasičan, jer ovo ipak jeste savremeni klasik, a Mrožek je, iako pokojni, ušao u neki kanon evropske dramske književnosti. Upravo to što je on idalje tako živ, vibrantan, uzbudljiv, humorističan i što ‘Policajci’ nije kao mnogi drugi komadi iz tog perioda loše ostario ili postao prevaziđene u svojoj formi, suštini i pismu, mislim da idalje ostavlja i otvara prostor za novo i drugačije čitanje. Ja sam upravo jedno takvo želio i pokušao da pružim”, istakao je Jovanović.
Tekst je preveo Petar Vujičić, scenografkinja je Ivanka Vana Prelević, kostimografkinja Lina Leković, a izvršna producentkinja Janja Ražnatović. U predstavi “Policajci” igraju: Srđan Grahovac, Aleksandar Gavranić, Dejan Ivanić, Radmila Božović, Davor Dragojević, a tu su i dva lika koji sa publikom prilično živo komuniciraju putem portreta, odnosno animacije. Na animacijama je posebno insistirao reditelj što se ispostavilo kao sjajno digitalno, ali i blisko/poznato rješenje portretâ Infanta i njegovog strica Regenta. Kombinacijom publici poznatih lica, iako bez aluzija na bilo koga ili bilo šta, Jovanović kao da podstiče prisutne da se pitaju ko su ti danas likovi, ko su vođe kojima društvo kliče i koje slavi, koga to policija beskompromisno štiti i kome se klanja/mo/ju. To što ovi portreti reaguju tokom predstave stvara dodatnu konekciju sa prisutnima.
”Rješenje sa razigranim ili živim Infantom i Regentom je moje, prvenstveno jer nijesam želio da to budu dva mrtva i neutralna portreta, već da i oni imaju neki svoj paralelni život koji je likovima na sceni nedostupan, iako imaju svoje reakcije, gunđanja, razmišljanja i slično. Na kraju, iako portreti, oni mogu da igraju, a mogu i da budu upucani, mogu da poginu, ali i da se vrate u ovom ili onom obliku. Neću otkrivati kraj komada, ali i to je jedna moja svjesna namjera - da takav kraj bude sredstvo distanciranja za publiku u odnosu na ono šta je plan scenske radnje i dešavanja”, otkriva Jovanović.
Zaplet radnje dešava se na samom početku, pa je komad dinamičan i interesantan tokom čitavog igranja. Trenutak kada posljednji zatvorenik umire, a rađa se novi podanik, kada država, sistem ili režim (p)ostaje samo masa istomišljenika idealan je zaplet autoritarnog društva, ali i predstave “Policajci”. Koliko je izbor ovog komada zavisio od situacije u našem društvu i od svih dnevno-političkih aktuelnosti, Jovanović ističe da političnost ovog djela i njegovog tumačenja nije bila primarna.
”Što se tiče izbora samog komada, vjerujem da se on repertoarski uklapa(o) u namjere direktora CNP-a Marka Baćovića, ali je, prije svega, proizvod mog insistiranja da upravo taj komad postavimo ovdje imajući na umu da je on posljednji put na scenu CNP-a igran 1962. godine, dakle prije više od 60 godina, koju godinu nakon njegove praizvedbe. U tom smislu njegova političnost ili politička obojenost nije bila imperativ ili razlog broj jedan zbog kojeg sam uzeo da radim taj tekst, već njegovi različiti slojevi koji imaju svoje bogatstvo. Ovom tekstu privuklo me je i ono u čemu Mrožek majstor, a to je njegovo poznavanje ljudske prirode, nezavisno od sistema, političkog uticaja, iako se on kao mlad autor time izrazito bavio”, priča Jovanović i nastavlja:
”Moja namjera nije bila da ova predstava bude izrazito politička, politična ili napadna, već je moja namjera bila da napravim predstavu. Želio sam da napravim predstavu koja će biti uzbudljiva, živa, puna igre, predstavu koja će komunicirati sa publikom, biti otvorena i za različite vrste aluzija, učitavanja islično, a opet i ostaviti prostor gledaocu da dođe do nekih svojih zaključaka prateći logiku Mrožekovog ingenioznog razlaganja različitih ideja, motiva, problema koji se tiču svih nas”, poručuje on.
Jovanović zaključuje da je ekipa, nakon dvomjesečnog procesa rada na predstavi, dobila rezultat koji je i priželjkivan i zbog kojeg je sve i krenulo.
”Mislim da imamo predstavu. Na njoj smo radili dva mjeseca, bio je to zahtjevan i težak proces, mnogo se radilo, materijal se istraživao i tražili smo različite načine kako bismo došli do suštine i istine. U tom smislu, prvi susret sa publikom koji se desio bio je pokazatelj da je ono što smo mi zavjerenički, u ovom pozorišnom rudniku u kojem se nalazimo radili, gradili i proređivali, dopire do običnog gledaoca koji u tišini pozorišne sale sve to gleda, sluša, prima, osjeća, promišlja... Na osnovu onoga što sam imao priliku da osjetim kod publike i koliko je ona pružila glumačkoj igri na sceni, mislim, ali ne tvrdim, da imamo predstavu koju glumci uzimaju u svoje ruke i idalje rade na njoj tražeći sve moguće nijanse, sa preciznošću istrajavanja u zajedničkoj igri i partnerstvu na ovako intimnoj sceni i za koju vjerujem da ima mogućnost da raste, širi se i diše sve dalje i sve više”, zaključuje Jovanović.
Aleksandar Jovanović rođen je 1993. godine u Podgorici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na Odsjeku za filozofiju i na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu na Odsjeku za pozorišnu i radio režiju, u klasi redovnog profesora Dušana Petrovića i asistentkinje Ane Tomović. U toku studija je asistirao Dinu Mustafiću na predstavi “O miševima i ljudima”, Ljiljani Todorović na predstavi “Getsiman” i Slobodanu Unkovskom na predstavi “Mamu mu … ko je prvi počeo”. Svoju diplomsku predstavu, “Tri prasea”, po tekstu Stevana Koprivice režirao je u Gradskom pozorištu u Podgorici, a diplomsku radio dramu “Glasovi porodice”, po tekstu Harolda Pintera, režirao je u produkciji Radija Crne Gore.
Bonus video:
