Koncipirajući na likovni način portret Fjodora Mihailoviča Dostojevskog bio sam svjestan činjenice da je rijetko kod nekog pisca stvaralačka misao tako kompleksna i izazovna kao kod ovog ruskog klasika. Nužno svođenje te kompleksnosti zbog jasnoće uvida u složenost autorove misli ogleda se u binarnoj opoziciji njegove poetike u kojoj se permanentno projicira raspolućenost piščevog sebstva. Ta se temeljna opozicija ogleda u kategorijama dobra i zla.
Misao Dostojevskog živi raspeta između ove dvije kategorije. Potvrđuje se i egzistira u njima. “Ljepota! uzviknu Dimitrije Karamazov, kakva strašna i užasna stvar. Strašna stvar! Tu u njoj đavo ulazi u borbu s Bogom a bojno polje je srce čovjekovo”. To bojno polje je takođe i polje raznih iskustava, čovjekovih životnih pobjeda i poraza, nadanja i razočarenja, dobročinstva i zločestoće, ljubavi i mržnje, zločina i kazne, lucidnosti i smetenosti, zdravlja i bolesti, racionalne staloženosti i vehementne impulzivnosti... Sve je to istovremeno i pisac sam projiciran u sudbinama svojih književnih likova. Bez sumnje najfascinantnija tačka koja portret pisca čini permanentno aktualnim jest problem kada se demonsko sinhronizira sa ljudskim. Nije li i prisustvo demonskog onaj snažni generator stvaralačke plodnosti Fjodora Mihailoviča Dostojevskog? U romanu “Zli dusi” udio je demonskog najeksplicitnije izražen. Moć Boga se ignorira. Bogočovjek ustupa mjesto čovjekobogu i njegovoj slobodnoj volji. Taj kako kaže Kirilov, ličnost iz spomenutog romana, “atribut božanstva” tražio je “tri godine”. Ovaj će epileptičar izgovoriti one toliko znakovite i značajne rečenice: “Ako ima Boga onda je sve njegova potpuna volja. Ako ga nema, onda je potpuna volja moja i dužan sam da obznanim volju svoju”. Tako se javlja ona beskompromisna ideja o suicidu. Misao o samoubistvu, ili ideja samoubistva kao suštinska imanentnost slobodne volje ima takođe jednu diskvalifikatorsku dimenziju u odnosu na Boga. Kirilov će izjaviti: “Za mene uzvišenije ideje nema nego da Bog ne postoji”. Dostojevski smatra da je izmišljanje Boga nužnost i pokriće kojim bi se lakše podnijela težina čovjekovog života, utjeha za neminovne egzistencijalne poraze, za nemogućnost da se da smisao postojanja koje vodi u neumitnu smrt, za izgovor kako se čovjek ne bi odvažio na ono što Kirilov smatra “vrhunskim činom slobodne volje”, dakle samoubistvom.
Zato će pisac riječima epileptičara Kirilova iznijeti tvrdnju kako je čovjek izmislio Boga upravo zato da bi mogao živjeti a da se ne ubije. “U tome je cijela svjetska istorija do danas”, zaključuje Dostojevski. Ekskluzivnost Kirilova se najpreciznije ogleda u njegovoj izjavi: “Ja jedini u svjetskoj istoriji nisam htio da izmislim Boga”. Kirilov se ubija iz nepokornosti Bogu i njegovoj volji. Ovo nevjerovanje ili nepriznavanje Boga će se kod Ničea projicirati u decidiranu čuvenu filozofovu konstataciju “Bog je mrtav”. Može li se biti svetac bez Boga, pitao se Alber Kami. Pisac apsurda je pozitivno odgovorio na ovo pitanje. Nužnost suicida će kod Emila Siorana zadobiti zavodljivu apologiju samoubistva kojeg filozof vidi kao neminovnost koja proizilazi iz besmislenosti života. Autor “Kratkog pregleda raspadanja” će samoubistvo tretirati čak kao “pitanje časti”. Treba naglasiti kako slobodna volja koju proklamira Kirilov ima veoma strog moralni okvir. Sloboda automatski implicira odgovornost, ili bolje reći strogost prema luksuzu koji je sebi osigurao Kirilov. On s indignacijom odbija predlog Pjotra Stepanoviča da ubije drugog. Slobodna volja se, smatra on, ne dokazuje ubistvom drugog. Takav nemoralni čin Kirilov kvalificira “najnižom tačkom svoje slobodne volje”. Ono što je u romanu Dostojevskog bila stvarnost literature u životnoj zbilji će se potvrditi istinskim suicidalnim aktom kod dvije zanimljive ličnosti iz vremena istorijske avangarde koje su u potpunosti imale svijest o važnosti odluke da sebi oduzmu život. Slobodno su raspolagali svojom smrti. Dadaistički dendi Žak Vaše će izjaviti “Ubit ću se onda kada ja to budem htio”. Ubio se u kad mu je bilo dvadeset četiri godine. Žak Rigo, omiljena kontroverzna ličnost dadaista i nadrealista samoubistvo je poistovjetio s umjetničko estetskim činom. Ubio se u dvadeset i drugoj godini. Problem o kojem Dostojevski razmišlja u “Zlim dusima” jest jedan od najsloženijih egzistencijalnih čovjekovih problema posebno zato što neminovno uključuje religijsku, hrišćansku, dimenziju tog problema. Dići ruku na sebe s takvog stanovišta predstavlja neoprostiv grijeh. Samoubistvo koje proklamira junak “Zlih duhova” nije, obzirom kako je obrazloženo, samo odluka kojom se dobrovoljno oduzima vlastiti život. Ako je Kirilov mislio o Bogu, a mislio je, onda ga je nužno morao imati u svome biću. Odluka da ubije sebe takođe je i odluka kojom ubija i Boga u sebi. Kao misleno biće svoju je ključnu ideju zasnovao upravo na Bogu. Ova je ideja uslovljena Stvoriteljem. Proizašla iz Njega. Junak Dostojevskog se istovremeno afirmira i poništava u samoubilačkom činu. Paradoksalno, Dostojevski se odriče Boga da bi se potvrdio u njemu.
U svojim razmišljanjima pro et contra Sina Božjeg pisac će uvijek nalaziti uporište u Isusu Hristu. Njegov se životni simbolični hronometar permanentno kreće u istom ritmu od jedne do druge krajnosti, od Boga do demona i od demona do Boga. Između dobra i zla. Zla i dobra. Divit će se Hristovom žrtvovanju kroz smrt na raspeću. “Žrtvovati dobrovoljno svoj život za druge... sve je to moguće samo s moćnim razvojem jedne ličnosti”. Ali će izreći i riječi sumnje u Sina Božjeg koji je podnio žrtvu za druge. Jedno je umjetničko djelo poslužilo Dostojevskom kako bi sugestivno izrazio svoju misao, svoje vjerovanje i svoju sumnju. Pisac je bio fasciniran slikom “Mrtvi Hrist” Hansa Holbajna koju je vidio u Bazelu, prilikom boravka u Švajcarskoj i opisao to djelo njemačkog renesansnog majstora u romanu “Idiot”. Po jednom izvoru dugo je stajao zadivljen pred tom Holbajnovom slikom i do te mjere zanešen u mislima da ga je supruga morala odvraćati od te zanešenosti čiji je intenzitet bio toliki da je pisac istovremeno osjetio početak epileptičkog napada. Spasiteljevo je mrtvo tijelo nakon raspeća položeno u grob. Način kako je Isusov korpus prikazan obeshrabruje svojom mračnom naturalističkom ekspresijom. Gledajući tu sliku u Rogožinovoj sobi iznad vrata, u mislima kneza Miškina potiče se “čudni nemir” i neugodna sumnja. “Ako su ga ovakvog, piše Dostojevski, vidjeli “svi njegovi učenici, Njegovi glavni budući apostoli, vidjele žene koje su išle za njim, i stajale kraj krsta, svi oni koji su vjerovali u Njega i obožavali Njega, kako su mogli povjerovati da, gledajući takav trup, da će taj mučenik uskrsnuti?” Prizor s mrtvim Spasiteljevim tijelom bi njegovim sljedbenicima, kako ističe pisac, “u jedan mah zarobio sve nade i vjerovanje”. Ambivalentan odnos prema Isusu Hristu Dostojevski će izraziti u istom romanu kada će napisati da je “to Biće neprocjenjivo - takvo Biće koje bi samo samcato vrijedilo koliko i sva priroda i svi zakoni njeni; sva zemlja koja je i možda stvorena jedino zato da bi se pojavilo to Biće”. Korištenje citata iz Biblije, parabola iz Novog zavjeta, bili su funkcionalni izvori za intelektualno mistične koncepcije čovjeka i njegove tajne kao bića u kojem podjednako egzistira božansko i demonsko. Kćerka Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zapisala je kako je njen otac u posljednjim časovima života tražio da mu čitaju uz uzglavlje dijelove iz Biblije. Posljednje je čitanje bilo o povratku bludnog sina. Da li su kroz svijest velikog pisca u tim posljednjim časovima života prolazile one misli koje je u svom djelu zapisao: “Kroz glavu mi prolaze dvije ideje istovremeno. Bog je bezuslovno nužan i zato mora postojati; s druge strane, sasvim je nemoguće da Bog postoji. Može li čovjek egzistirati u tom protivrječju?” Dostojevski nam je pokazao da može.
Bonus video:
