Najbitnija mi je sloboda iz koje mogu da kreiram

Gluma može biti težak, ali i izuzetno lak, inspirativan i divan posao, kaže glumica iz Srbije Milica Trifunović i ističe da teži ovom drugom.

Iako je odgovornost velika, kako prema djelu, tako i prema publici i kolegama, poznata djela, klasici, dobar scenario, dobra adaptacija za nju su, ističe, korak ka lakoći i zaigranosti. A jedan od takvih scenarija je definitivno i onaj za predstavu “Anika i njena vremena” koji potpisuje Ana Đorđević, a koji predstavlja adaptaciju nekoliko djela nobelovca Iva Andrića.

U predstavi “Anika i njena vremena” Trifunović tumači Aniku za koju kaže da je tema, ali ne i glavni lik ovog komada koji je nedavno izveden i u Podgorici i Kotoru u okviru revije predstava “Beo art”, poznate istoimene produkcijske kuće iz Beograda.

Pored Anike, Milica Trifunović je do sada igrala u više pozorišnih ostvarenja, a izdvajaju se i “Kafa i cigarete” i “Deca radosti” u Ateljeu 212, a publika je može vidjeti i u seriji “Grupa” u kojoj tumači glavnu ulogu, inspektorku Martu Lazarević.

Ko je Anika koju tumači u komadu Ane Đorđević i koliko joj je važno iskustvo rada na seriji “Grupa”, Milica Trifunović govori u razgovoru za “Vijesti” tokom kojeg sumira prethodnu godinu koja joj je, iz jednog posebnog razloga, bila najispunjenija do sada, otkriva ona i najavljuje gdje će je publika uskoro ponovo moći gledati.

U predstavi “Anika i njena vremena” igrate glavnu ulogu, odnosno Aniku. Ko je Anika koju interpretirate i koliko se razlikuje od one Anike Iva Andrića?

Anika je naslovna uloga i prostorno dosta zastupljena. O njoj se govori, ulazi u sukobe, sudi, napada... Da, ona je tema, ali nije glavna uloga. U adaptaciji Ane Đorđević, protivnica, koju divno igra Biljana Keskenović, zauzima jedan značajan dio, dio drugih “vrijednosti”, pogleda na život i način na koji ga treba živjeti. Anika, za razliku od ljudi u toj kasabi, traga za slobodom, za svojom istinom, za mirom! Ana Đorđević je inspirisana djelom “Anikina vremena” i drugim Andrićevim djelima, tj. ženskim likovima, napisala “Aniku i njena vremena”, tako da je tu spoj raznih snažnih Andrićevih rečenica i da dosta je sličnosti. Na to smo se referisali.

Kazali ste da ste prije čitanja scenarija pročitali Andrićevu pripovijetku, a zatim i tekst Ane Đorđević. Da li je i koliko teško i odgovorno iznijeti poznate književne likove na pozorišnu scenu, a koji su pritom i svevremeni i savremeni, ali i obnovljeni i možda smješteni u savremene tokove?

Posao kojim se bavim, da, može biti težak, ali i izuzetno lak, inspirativan i divan. I težim da mi takav bude. Poznata djela, klasike, dobre pripovijetke, dobar scenario, dobru adaptaciju, kada imate u rukama, to je već jedan korak ka lakoći i zaigranosti. Odgovornost jeste! Prema toj priči, tim ljudima! Kad imate šta da kažete iz perspektive uloge koju tumačite, onda to nije teško. Teško je kad nema sadržaja, to je mnogo teže. I zasigurno ne dokučim mnogo toga, ali i to je dio procesa!

Šta biste rekli, koja je tema predstave, o čemu ovaj komad govori i koliko je važan za društvo i pojedinca danas?

Predstava govori o ljudima, ljudima u maloj sredini, o ljudima koji znaju da znaju, o ljudima koji su surovi, koji vole svoje, napadaju tuđe, koji žele da mijenjaju, ali ne sebe, koji malo slušaju, a puno pričaju, koji su slabi,a prave se jaki. Koji ne biraju sredstva da dođu do cilja. Ljudi koji se ne čuju, gdje se različitost ne prašta. Anika je tu da bude ogledalo njihovih slabosti. Pojedinac, koji strada! Za društvo je mnogo toga važno, može i ova priča da uđe u spisak. A ona, čini mi se, dosta govori o nama!

Publika je imala priliku da Vas gleda i u seriji “Grupa” koja je možda posebno zainteresovala mlađu populaciju. Za ulogu inspektorke Marte Lazarević, kazali ste, pripremali ste se i razgovarajući sa ljudima kojima je to zanimanje. Kako je to iskustvo uticalo na Vaše glumačko usavršavanje, mogućnost pripreme, transformacije, iznošenja lika i slično, a posebno ako uzmemo u obzir da Vam je povjerena glavna uloga?

”Grupa” je za mene jako značajno iskustvo. Prvo toliko obimno, televizijsko pojavljivanje. Sa velikom tremom sam kročila na tu stazu. Imali smo pripreme, koliko je to vrijeme dozvoljavalo. Obimni su ti procesi, i baš je teško sve nijanse izvući u datom momentu. Reditelj i kreator serije, Uroš Tomić, nam je dosta pomagao. I Aca Karajović, kao stručni saradnik, je zaista bio od velike pomoći. Sa ove distance, a čini mi se da sad imam mnogo jasniju sliku, to iskustvo mi je donijelo jednu drugu svijest i prisustvo ispred kamere. Dosta je to dana intenzivnog rada bilo, koje donese neku brzu misao i budnost. Tu, sad i toliko koliko imam. I nema sutra opet ta scena ponovo, a pozorište to dopušta. Da, značajno iskustvo i bitna tema koja se obrađuje u seriji!

Šta Vam je bitno prilikom građenja lika i koliko se unosite u svoje uloge iz psihološkog aspekta?

Na ovo pitanje sam djelimično odgovorila u prvom pitanju. Priča, od nje sve kreće. To mi je bitno za građenje “lika”. Bitna je ideja reditelja i motiv, zašto je izabrao baš tu priču. Ljudi koji se okupe oko iste. Što se tiče građenja “lika”, pa nemam baš recept kako to radim. Razumijevanjem sadržaja dolazim do suštine, ili nerazumijevanjem, ne znam... To je uvijek uzajamna stvar, igra u kojoj smo svi ravnopravni, sa različitim zadacima. Prosto je drugačije, uvijek. Drugačija sam ja u kontaktu sa raznim ljudima. Najbitnija mi je sloboda iz koje mogu da kreiram.

Pripadate generaciji mlađih glumica. Koliko je teško /izazovno biti mlada žena, a onda i mlada glumica danas u Srbiji, pa i šire, na Balkanu? Zbog čega?

Teško je biti i dijete i žena i muškarac danas u Srbiji. Ali, mora se praviti neka baza u kojoj se skuplja snaga za nove borbe. Okolnosti su takve da sve ide protiv čovjeka, protiv pristojnog života nije lako sačuvati osmijeh i lijepu riječ. Ali, srećem dobre ljude, grlim iste takve i vjerujem!

U “Grupi” su, na primjer, ženski likovi dominantni i povlače ključne poteze... Jedno vrijeme ženama su uglavnom dodjeljivane epizodne uloge, bilo na televiziji, u filmu ili predstavi. Kako gledate na to, na raspodjelu uloga i ravnopravnost polova u poslu?

Mislim da se ovo pitanje dosta postavlja u posljednje vrijeme. I ja ne bih imala odgovor na njega. Ovo pitanje treba postaviti scenaristima i piscima, tu ćemo naći odgovor, možda. Ali, mislim da se puževim koracima, ali koracima, i mijenja. Pratim dosta naših serija i uviđam promjenu. Jedna od serija je “Kljun” gdje Ivana Vuković igra glavnu ulogu, insprektorku Sonju Kljun. I u drugim serijama ženske uloge dobijaju značajnija mjesta. To mi je drago! Imamo baš dobre glumice!

Evo mi u 21. vijeku pričamo o ravnopravnosti, gdje bi uveliko trebalo da imamo emancipovano društvo. A teme koje obrađuje predstava “Anika i njena vremena” su iz 1931. godine. I dalje smo u istim strahovima i pitanjima. Mi se ne mrdamo sa mrtve tačke. Borimo se da dišemo čist vazduh i da imamo čiste rijeke i vodu. Mnogo toga moramo ispočetka, ako uspijemo, mi sad, dok smo ovdje!

Pored toga, par godina nakon pokreta “Me Too”, sličan talas je zahvatio i Srbiju, a onda i region. Iz Vaše perspektive kao mlade glumice, koliko skorašnji događaji osvjetljavaju situacije za koje su mnogi mislili da ne postoje i da li olakšavaju kolegama i koleginicama, ali i drugim ljudima i budućim generacijama da govore o nepravdi, nasilju, mobingu, zlostavljanju? Kako Vi gledate na sve to?

Da, to je dosta mučna tema. I jako zastupljena u svim slojevima društva i raznim profesijama, a u društvu kakvo je naše još je teže o njoj govoriti. Naš narod je gladan i siromašan i uplašen. I kao takav, podložan je za manipulaciju. I učeni smo da ćutimo, da prećutimo. I ta vjekovna ćutanja nas dovode do ozbiljnih problema. Do mladih anksioznih ljudi. Do strahova od nekoga i nečega. Jednostavno, moramo da pričamo, svako nasilje, od onog u najranijem djetinjstvu, od verbalnog, fizičkog, svako dijete, muškarac, žena, mora imati podršku da progovori. To je način da zaštitimo jedni druge. Da tuđe sramote ne lijepimo na sebe!!!

Najavili ste ranije da radite na jednoj novoj seriji. Gdje će publika uskoro imati priliku da Vas gleda i šta biste rekli o tome?

To je davno najavljeno i, zbog raznih okolnosti, u tom projektu nisam učestvovala. Trenutno radim na seriji “Bunar”. Scenario je napisao glumac Igor Đorđević, režira je Maša Nešković. Dobra priča i odlični glumci. Potraga čovjeka za pitanjem ko sam ja ili ko sam bio i zasto sam takav bio?

Gledajući godinu koju uskoro ispraćamo, šta je na Vas ostavilo najveći utisak, kako biste je sumirali i imate li očekivanja i planove za narednu?

Čudna godina. Sa jedne strane, meni najispunjenija do sada, pošto sam krajem prošle postala mama, a sa druge strane, mnogo života koji nas napustili. Ali, život nekako i dalje teče, uz sve udare koje sa sobom nosi. Poslovno, da, ima nekoliko projekata koje ću raditi. Za ostale planove i očekivanja ću, kao i do sada, korak po korak.