Borba bez oružja, pozivanje na promjene pogledom i čuvanje istorije noćnim stražarenjem jer kako kaže, mnoge istorijske vrijednosti nestanu preko noći, doveli su Milu Pejić iz Novog Sada u Podgoricu.
Mila je student master studija na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, a njen master rad poziva državu i lokalne vlasti da više pažnje posvete kulturnom nasljeđu, ali i opominje građane da ne prolaze nečujno pored urušenih istorijskih reljefa.
”Mislim da smo izgubili momenat gradskog šetača koji posmatra grad i kakve se promjene dešavaju u arhitekturi. Odlučila sam se za ulogu čuvarke istorije, jer sam neko ko želi da ukaže na sve građevine koje su uglavnom mahom iz dvadesetih/tridesetih godina prošlog vijeka”, priča Mila za “Vijesti” koja je u Podgoricu došla zbog reljefa “Žene u pokretu” na upravnoj zgradi Pošte u centru grada.
Reljef je djelo crnogorskog arhitekte Vujadina Popovića i nastao je tokom 40-ih godina prošlog vijeka. Kako je ranije za “Vijesti” pojasnio novinar Stojan Stamenić, “Žena u pokretu” je nastala iz Popovićeve ljubavi prema supruzi Hajdani Popović, koju su od milja zvali Gara, a danas se nalazi na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, nekadašnjem Bulevaru Lenjina, koji je uvršten i među 50 najljepših ulica svijeta po ocjeni časopisa “Architecture&Design”.
Mila je na ideju da prošeta do Crne Gore došla pretraživanjem na internetu, gdje je informacija o reljefu “zavedena kao nešto baš dobro, kvalitetno i kultno”.
Investitorski projekti “brišu” određena mjesta u gradu
Mila je svoj projekat nazvala “Noćna straža” po remek-djelu jednog od najpoznatijih slikara baroka, Rembranta van Rajna koje je naslikano 1642. godine, a ona objašnjava i da postoji anegdota da je noćna straža nazvana tako zato što su se stvorile neke naslage koje su kasnije istraživači protumačili kao da je to rađeno da je u mraku, ali da zapravo nije tako. A kako se navodi na sajtu Art Nit, za Rembranta je ta slika predstavljala simbol spajanja svega što je nekada bilo, ali i novi početak.
”Investitorski projekti brišu određena mjesta u gradu i to se nekada dešava i bez dozvole i znanja građana. A i ako znaju, imaju vrlo malo moći da to promijene. To je nešto što se odvija i pod nekim velom misterije i veoma brzo, tako da nismo nekada ni spremni da reagujemo ma koliko postojala neka inicijativa građana”, priča Mila.
Mila sebe vidi kao glas naroda, te da kao jedna predstavlja množinu. Njen cilj je, kako kaže, da “progovara u ime građana”, te da se te građevine “ako ništa drugo lijepo osvijetle, restauriraju I da njegujemo svoju kulturu kao što to čine evropski gradovi”.
”Krenula sam iz onoga što je meni apsolutno poznato i bitno mi je da sam svoj na svome i da mogu da se vraćam i promatram te fasadne ukrase i istražujem. Da su mi tu ljudi sa kojima mogu da se konsultujem, istoričari umjetnosti koji imaju pouzdane informacije”, kaže Mila koja je sa projektom počela u Novom Sadu, ali i da želi da “izađe iz zone komfora” i pokaže da je to univerzalna pojava.
Vrlo rado bi, ističe ona, otišla u Pariz kako bi napravila razliku kakvi su naši fasadni ukrasi, a kakvi su negdje gdje se “adekvatna njega sprovodi nad arhitekturom”.
”Ljudi nisu ni svjesni šta imamo. Ja sam istraživanjem na svom fakultetu i baveći se nekim temama iz arhitekture došla do saznanja da mi imamo tu vrijednost i tako sam stavila akcenat na tu epohu arhitekture i istorije umjetnosti. Zanima me monumentalni stil dvadesetih i tridesetih godina koji se zove artdeko, a publici je poznat kao stil velikog Getsbija. Taj glamur i sjaj i mi imamo u tragovima na svojim ulicama, pa i ovdje u Podgorici možemo da vidimo to, koji su zapravo jako kvalitetni vajarsko skulpturski trahovi”, objašnjava Mila.
Bitno da ima što više “pomagača”
Beretka, jednobojna odjeća i stisnuta pesnica je ono što se ne mijenja na njenim fotografijama, a svojim stilom oblačenja, smatra Mila, aludira na stražarku.
”Imamo primjer Bakingemske palate i njihove stražare koji imaju crne šubare i crvena odijela, pa sam htjela da aludiram na to. Ja nemam nikakvo oružje, gledam direktno posmatrače i pozivam na promjenu”, priča Mila koja svoju odjeću za fotografisanje nalazi u sekond hend radnjama iI brendovima “Prvi maj” Pirot, “Kluz”, “Borac” Banja Luka i da “svakim segmentom poziva na nešto bolje”.
Kako napreduje njen projekat, širi se i tim ljudi koji joj pomažu, a njoj je kako kaže, bitno da ima što više “pomagača”. Jednog dana bi trebalo, nada se ona, da postoji bolja oprema i skele s obzirom na to da su fasadni ukrasi na određenoj visini.
”Za sada su mi jako bitni ljudi koji rade sa mnom i jako sam zahvalna što su tolika podrška i što su uvijek uz mene. To su moje kolege, momak... Ljudi koji formiraju jedan drim tim”, priča Mila kroz osmijeh. Dodaje i da bi voljela da se ljudi iz grada u kojem se bude fotografisala uključe i rade zajedno.
Njeni radovi se mogu pronaći na njenom sajtu i Instagram profilu, a namjera joj je da se građani tog grada upute u to je ona u njihovom gradu i šta radi, “tako da će se onda možda i zainteresovati za projekat, jer će biti sve više gradova uključeno”.
Mila je svoju posjetu Podgorici iskoristila i da konkuriše za fotografsku galeriju, pa se nada da ako “naiđe na razumijevanje i ako se ljudima dopadne projekat”, da će se probuditi svijest o tome.
”Ko zna, možda dođemo do finalnog cilja i napravimo neku promjenu, pa taj reljef “Žene u pokretu” na Pošti bude restauriran i zasija ponovo u svom sjaju”, kaže Noćna stražarka.
Bonus video:
