Stvaralac je uvijek na prvom mjestu, a kao stvaraocu, Mediteran je njegov nebeski lavirint, kaže u razgovoru za “Vijesti” doktor teorije savremene umjetnosti Milun Lutovac, slikar, ali i autor više stručnih knjiga, likovnih djela, instalacija, pa i umjetničkih projekata i kolektiva. Uz sve to, Lutovac je i profesor na Univerzitetu “Donja Gorica”, teoretičar i kritičar likovne umjetnosti, pedagog, mentor, ali prije svega, ističe, stvaralac.
Za njega je 2021. godina bila prilično plodonosna na više polja, od nekoliko samostalnih izložbi, preko organizovanja omaža i inicijativa namijenjenih kolektivnom sjećanju, prvenstveno na Uroša Toškovića, ali i uvažavanju umjetnika i umjetnosti, poput žive legende, Mija Mijuškovića, do učešća i realizacije više projekata koji su povezali barsku kulturnu scenu, osnažili već postojeći kolektiv i kvalitet i učinili ga vidljivim ostatku Crne Gore.
”Koliko god lični iskoraci bili dragi i značajni, ovom prilikom bih ipak istakao one za koje je bio potreban kolektivni duh i posvećenost radu u grupama, koji su učinili da se u Baru probude neki uspavani duhovi u vezi sa kreativnim promišljanjem u interesu cjelokupne društvene zajednice”, ističe Lutovac u razgovoru za “Vijesti”.
Uz napomenu na postojeći rizik da će možda nešto preskočiti, istakao je da je početkom prošle godine u Starom gradu Baru, po osmišljenoj programskoj shemi počeo da radi Creative Hub, i podsjetio na još neke od projekata:
”Zaokružen je Međunarodni projekat kulturne saradnje finansiran iz fondova EU COMPLICITIES u okviru Interreg IPA CBC Italija-Crna Gora-Albanija 2014-2020, realizovan je autorski projekat “PREPLITANJE” - Omaž Toškoviću, organizovan uz podršku velikog broja zainteresovanih kulturnih poslenika grada Bara koji su svojim učešćem doprinijeli da izraz postmodernih i tranzicijsko globalizujućih koncepcija (analiza, sinteza i izvođenje interaktivnog odnosa života i umjetnosti), bude oživljen kroz live art - performans. Tu je i niz projekata s namjerom da se istakne potencijal, talenat i umjetnička snaga naših likovnih stvaralaca različitih senzibiliteta, poetika i generacija: ‘Art Weekend’ u Hubu u Starom gradu, ‘Street in art’ u Ulici maršala Tita, ‘OnART - Bar’ na Šetalištu kralja Nikole. Ako nijesam presubjektivan, možda se upravo inicirana ovim i ovakvim dešavanjima, po prvi put probudila stvaralačka i generacijska sinergija gdje nije bilo važno ‘ko kosi, a ko vodu nosi’. Svi su bili jedno - jedinstveni u želji da doprinesu uzletu i unapređenju likovne scene kao zajedničkog i inspirativnog prostora. U Baru ima dosta mladih talentovanih ljudi, i postoji mogućnost da se vrlo brzo, ako se nastavi sa praksom iz 2021. godine, ovdje, na Obali, začne priča izazovima savremene likovne umjetnosti, ne samo u Crnoj Gori”, priča Lutovac na početku razgovora za “Vijesti” i dalje govori o svom stvaralaštvu, umjetnosti, publici...
Doktorirali ste na katedri za teoriju savremene umjetnosti, profesor ste, teoretičar, analitičar, pedagog, mentor, ali i autor, odnosno stvaralac (što možda dolazi prvo na ovom spisku). Kako balansirate svoja zvanja i znanja i da li je to uopšte potrebno da biste se svemu mogli posvetiti?
Stvaralac je uvijek na prvom mjestu. Da se malo našalim, mada, kada je crnogorska šala u pitanju nikada se ne zna u šta se riječ može pretvoriti, moja zvanja, ako ih imam, balansiram igrom između znanja i neznanja, koju bih najradije nazvao - igra radoznalosti. Nedavno sam na polici jedne dječije biblioteke naišao na zanimljiv naslov koji je glasio “Prevarite diva”. Ne znam tačno koji je sadržaj unutar te bogato ilustrovane slikovnice, za ovu priliku to, možda, nije ni važno, ostao je upamćen naslov i sitno ispisano uputstvo na potkorici, ispod QR barkoda za iščitavanje “pametnim” telefonom: “softver za proširenu stvarnost spaja stvarni svijet s virtualnim, pa uređaj s web-kamerom može udahnuti život knjigama oživljavajući čudesne trodimenzionalne animacije”... Ako je naše, i ne samo naše, vrijeme div, onda je stvaralaštvo jedan od načina da se vrijeme ili div zavara pomoću animacije mašte. Maštu može animirati samo radoznali duh, a radoznali duh je jedino moguć kroz spoznaju vlastitog neznanja, to jest, kroz želju da se ono prevaziđe i nešto više otkrije i sazna. Dok god se traga za smislom, smisao postoji.
Kako gledate na svoja djela, koliko ste kritični, a sa druge strane i kako teče proces stvaranja?
Za razliku od tuđih, teško ocjenjujem svoja djela. Na njih, kada nastanu, gledam očima drugih. Tada mi izmiču, bivaju drugačija, kao da mi nešto dokazuju i otkrivaju (obično su to putevi neočekivanog, žudnja za oblikom presječenog i nedorečenog, prosuta svjetlost i zatečeno stanje svijeta i bića...). Međutim, tokom nastajanja, djela su prisnija i dio su zagonetne i zavodljive igre privida. Iz fantazije i podsvijesti, instikta i sna, sjećanja i ahetipskog nasleđa, izranja lični stav koji nije okrenut ka lokalnoj samodovoljnosti već pripada akcentima i bojama velikog svijeta. Tajna je u tome što uvijek ostaje nešto otvoreno kao prolaz, nešto što je teško, a možda i nemoguće pretočiti u sliku, a što svjedoči o dijalogu autora i njegovog djela u nastajanju, što se preliva u komplementarni doživljaj i sklad.
Šta je u osnovama Vašeg stvaralaštva? Koji je polazni motiv i šta Vas vodi i podstiče na stvaranje?
Prostor Mediterana. Pored onog mjerljivog i vidljivog golim okom, prostor Mediterana postoji i u onom višeslojno-simboličkom, asocijativnom... On je moj nebeski lavirint. Fascinantan u promjenama raspoloženja, mračan i ohol, a opet beskonačno prozračan i blagonaklon. Umjetnik je po definiciji glasnik privida koji, unutar rođenjem date lokalne zatvorenosti poseže za univerzalnom sveobuhvatnošću i suštinom koja, upravo, izvire iz onog pojedinačnog i zaboravljenog svijeta ličnog iskustva. Tako, po nepisanom pravilu, zbog lakovjernosti savremene umjetnosti i izmijenjenih odnosa umjetnik - društvo, u prvi plan svježe i jogunaste boje, nerijetko izbija potez revolta. Zrno revolta i spontanosti sjeme je svake hrabrije slike.
Na šta referišete svojim djelima, kako teče komunikacija sa publikom u kolektivu ili individualno i šta nudite svojim izrazom? Ili zapravo slikate i stvarate iz ličnih poriva prepušteni zanosu procesa, bez razmišljanja o publici, krajnjem rezultatu?
Traganje za ličnim izrazom, koliko ispunjava i raduje, toliko i obeshrabruje. Da bi se stvaralo čovjek se mora potpuno “razgolititi” pred sobom. Tu nema prevare. Misao, kao i čovjek, ima svoj vijek trajanja. Nekad je nalik kratkom i oštrom bljesku naglo otvorenog prozorskog okna, a nekad, ko će ga znati kako, i zašto, nadživi i čovjeka i njegovo doba. Trebalo bi stvarati dok je taj stvaralački trenutak tu, sa nama. Najbolje bi bilo iznajmiti mu sobu, imati ga za podstanara.
Slikam da bih se oslobodio nepotrebnih stvari. O publici ne razmišljam. To je tema - post festum.
Kako crnogorska publika reaguje na sve to, na umjetnost? Kakva je naša publika prema Vašem mišljenju i koji su načini stvaranja, razvijanja publike?
Estetika je u problemu. Živimo u svijetu brojeva, statistike i otkucaja štoperica… Zahvaljujući novim tehnologijama sve smo bliže insektima i njihovoj frekvenciji, pa i komunikaciji. Krajem 80-ih u jednom sasvim određenom trenutku, došlo je do rekonstruisanja funkcije umjetnosti. Umjetnost je postala stvar kulture sa određenim funkcijama posredovanja. Pitanje koje zaokuplja naše doba je da li živimo u svijetu simbola ili svijet simbola živi u nama. Simboli se ne daju definisati. Njima je u naravi da razbijaju okvire i da spajaju krajnosti u jedinstvenu viziju.
Publika (ljudi) se zatvorila u neke samo njoj znane svjetove. Kao da nam svima nedostaju vidici i želja i volja da nam se oni ukažu. Moji radovi i slike su pokušaji da doprem do nekih drugih, prozračnijih obala i prostora. Izložbom “Prolazi”, koja je otvorena krajem avgusta 2021. u Baru, pokušao sam da ukažem da prolazi postoje, pa i onda kada nam se možda čini da izlaza nema. Prolazi su tu, u nama i oko nas, samo ih neprestano i uvijek iznova, moramo oslobađati od šipražja. Čovjek je tajni prolaz ka sebi samom, a njegovo djelo je prolaz namijenjen publici. Publika se ne da zavarati, ona se stvara obostranim povjerenjem.
Jedan ste od pokretača inicijative za podizanje spomenika Urošu Toškoviću, realizovali ste i nekolike izložbe posvećene njemu i motivisane njime, a spomenuli ste i želju da pokažemo pažnju i prema Miju Mijuškoviću... Kako gledate na način na koji Crna Gora njeguje i sjeća se velikih ljudi koji su ostavili traga?
Kultura sjećanja u stvarnosti ima i svoju suprotnost, na koju se dovoljno ne obraća pažnja, to je kultura zaborava. Isprepletenost sjećanja, zaborava i manipulacije kolektivnog sjećanja radi konstruisanja politike pamćenja važna su obilježja postkonflikne stvarnosti Crne Gore o kojoj bi, na vrijeme, trebalo povesti računa.
Kada je riječ o podizanju spomenika Urošu Toškoviću i o vizuelnoj kulturi naše obale, mišljenja sam i da bi skulptura “Kosmički kamen”, vajara Mija Mijuškovića, koja svojim meteorit oblikom i strukturom podsjeća na astrološki model iz kojeg se u ime čovječnost, vjere u ljudski napor i napredak, iščitava začetak i kosmički put ideje - bila najadekvatnija da se postavi na rtu gdje je stvarao Tošković. Bio bi to spomenik, ne samo Urošu, nego i Umjetniku i umjetnosti, prvi takav, na našim prostorima.
Na taj način bi se objedinila priča, ne samo o onom kome je spomenik namijenjen i onom čiji rad je odabran za ovaj nesvakidašnji pozdrav univerzumu, nego i o svima onima kojima Bar i Crna Gora, na ovaj ili onaj način duguju. Spomenik Umjetniku našoj bi Obali dao jedan novi identitetski znak, čitljiv svim generacijama.
Koliko dnevno-politički događaji utiču na umjetnost i stvaralaštvo umjetnika? Koliko se kultura ispreplela sa politikom i kakvi su rezultati toga, a šta se može očekivati u budućnosti?
Okružen izmijenjenim i promjenjivim svijetom, naš današnji umjetnik živi u epohi koju nazivamo prelaznom. Dijalektički složen i sveobuhvatan proces promjena ne dešava se samo oko njega već i u njemu samom. Centar više ne postoji, nego se centar postaje po vremenskim i prostornim koordinatama prisutnosti ili odsutnosti ideja. Politika, upravo pripada onim slojevima ljudskog iskustva do kojih misao ne dopire, gdje je svaki pokušaj prevoda iskustva u oblik i sliku, unaprijed osuđen na neuspjeh. Stoga je teško govoriti o onome što se u budućnosti može očekivati. Ključ leži u obrazovanju. Kultura bez osmišljenog i duhu vremena prilagođenog obrazovanja, plodno je tlo za rijaliti i njima slične programe.
Kakav je položaj umjetnika kod nas?
Mit i trač novi su vladari komunikacije. Ovom prilikom citiraću mog mentora, profesora Milivoj Solara, koji navodi da su medijski “…oblikovani likovi samo tobožnji heroji bez vlastite sudbine i osobnosti, poznati i slavni zbog uspjeha u igri na sreću (rijaliti program) koja ih redovito napušta u idućem trenutku nezaustavljivom kretanju prevrtljive mode” (Solar, M, Nakon smrti Sancha Panze, O lošoj književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.). Umjetnik bi trebalo da se, kako zna i umije, iščupa i oslobodi iz sveprisutne mreže mode, jer kako se dalje navodi u pomenutom eseju suština mode je nestalnost i lakovjerni duh, “pa ono što je danas u modi, neće biti sjutra” ili ono što je bilo juče, može, opet, zaigrati naksjutra. “Ono što nam se danas sviđa, određeno je tako, upravo i jedino time što je “sada” - sredstvima masovnih komunikacija dovedeno u središte zanimanja”.
Da niko više ne bude prepušten sam sebi i igri slučaja
Bar je tokom prethodne godine bio domaćin brojnih događaja iz oblasti kulture i umjetnosti. Koliko su takvi događaji važni za publiku, ali prvenstveno za umjetnost i mlade umjetnike?
Mislim da smo bogatstvom organizovanog i prikazom raznovrsnih poetika, kao i njihovog prožimanjima uspjeli da pošaljemo višeslojnu poruku o značenju i značaju stvaralaštva. Sada se javlja šansa da se kroz organizovanu zajednicu progovori o jednoj jedinstvenoj estetici koja može biti, ako bismo govorili katastarskim jezikom, vlasništvo svih, gdje bi svako od nas, stvaralaca, prepoznao svoje boje i ideje, koje bi ugradio u svoj grad i tako likovnu scenu podigao na viši nivo, onako kako pripada Crnoj Gori - zemlji slikara.
Koliko je uspješno i zapaženo sve to prošlo, kakvi su Vaši utisci i da li su i u budućnosti planirani neki slični događaji?
Godina koja je iza nas je veoma bogata projektima. Uspješno smo, na jedan posvećen način, sondirali teritoriju koja pripada stvaralaštvu, tako da možemo, na tom terenu, da gradimo dalje ono što bi trebalo da nas na najbolji način predstavlja. Izuzetno mi je drago što su u projektima učestvovali i afirmisani umjetnici kao što su Muharem Muratović, Goran Ćetković, doajen Radovan Šušter, Dalibor Dado Ćetković, Maja Čakalović i drugi koji su svojim djelima ukazali na put i način na koji su osvajali svoje likovne prostore. Samo se može naslutiti kako im je bilo kada su bili “sami sa sobom” na tom, kako bi rekao V. Popa “nepočin polju”. Želimo da niko više ne bude prepušten sam sebi i igri slučaja, već da svim ljudima koji se bave stvaralaštvom pružimo ruku, prije svega, u ime institucija koje predstavljamo, a onda i kao umjetnik - umjetniku.
Pažnja prema mladima je suština pedagoškog rada
Prilikom otvaranja vaše osme samostalne izložbe “Change”, u galeriji Univerziteta “Donja Gorica”, imali ste neobično uvodno slovo, možete li nam nešto više reći o tom događaju ?
U susret Danu Univerziteta, Fakultet umjetnosti je organizovao omaž Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, povodom 200 godina od rođenja i 140 godina od smrti, na kojem su govorili dr Kristina Bojanović, doc. dr Vladimir Vujošević i akademik Dragan K. Vukčević. Ukazana mi je posebna čast da slovo o velikom piscu najavim otvaranjem moje izložbe slika “Change”.
Pozdravljajući prisutne rekao sam da je Dostojevski u romanima koje piše bio sklon da dovodi u pitanje ono već napisano u nekom od njegovih prethodnih djela. Tako, u romanu ‘Zli dusi’ uočavamo svojevrsnu negaciju onog nagoviještenog u velikoj apologiji dobrote - romanu ‘Idiot’, u kojem posredstvom kneza Miškina, uzvikuje čuvenu sentencu: ‘ljepota će spasiti svijet’.
Dakle, u romanu ‘Zli dusi’, čijoj je likovnoj interpertaciji, na izložbi bio posvećen poseban prostor, Dostojevski iznosi sumnju u vezi sa romanom “Idiot”: ‘…ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzima vašu dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevješti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake, kakvi su i sami, i najedanput je nađete na tržištu stareži u prljavštini, naopako namještenu, bez proporcija, bez harmonije, kao igračku kod nerazumne djece, i ne možete je više poznati’, da bi na kraju, opet afirmisao nadu: “Naše vrijeme će opet nastupiti i opet će usmjeriti na siguran put sve ono što se sada tetura”.
Povezujući fabule pomenutih djela Fjodora Dostojevskog sa mojim izloženim radovima, od kojih je posebnu pažnju izazvala slika “Bjesovi” (“Zli dusi”), citatom o “velikoj ideji” reagovao sam na stagnaciju jednog, nekada dobro osmišljenog studijskog programa koji se zbog nevještog vođenja, već duže vrijeme nalazi na “aparatima” jer mu je onemogućeno da se, u ime otpora prema nekorisnom, osuđenom na lokalne domete, kao i duhovnoj i naučnoj apatiji, interaktivnim odnosom života, nauke i umjetnosti, suprotstavi izazovima savremenog svijeta.
Pažnja prema mladima, sa poznavanjem njihovih “gladi” i onoga što mogu da “svare”, suština je pedagoškog rada. Te gladi se moraju uhoditi, iznositi na vidjelo. Nema pravog obrazovanja bez odazivanja na potrebu koja se osjeća; sve ostalo, stečeno, samo je beznačajno šepurenje.
Bonus video:
