Izabrao je umjetnost, dramu, individualnost, odlučio da centar njegovog svijeta bude poezija, da osmijehom brani svoju slobodu, a da “šeta po Mjesecu” onda kada mu se prohtije.
Njegova pisma možda i nijesu stigla do gospođice M, ali su stigla da čitalaca, u zaboravljenom gradu često je tražio balkansku braću, znao da persona non grata možeš biti i u rođenom gradu. Naučio je da as pik može biti i loša sudbina, komedija i gorka i duhovita, pustio svoje junake da tragaju za identitetom, a on davno odlučio da bude svoj.
On je pisac, dramaturg, scenarista, autor romana “Ljetopisje zaboravljenog grada”, “Osmijeh za Mariju Mihailovič”, “Šetači po mjesecu”, “Deset za jednog”, knjiga poezije “Pisma gospođici M”, “Centar mog svijeta”, predstava “Ždera iz kontejnera”, “Persone non grate”, “Sveti i prokleti”, “Gorska drama”, “Kontraevolucija”, “Palastura - prva dama”, dramskih tekstova koje su režirali drugi, “Ja, Nikola I”, “Nobelovci”, “Taštinarije, poetskog filma “Dođavola”, potpisuje scenario za filmove “Balkanska braća”, “As pik”… On je Obrad Nenezić.
Gotovo je nemoguće jednom riječju Vas odrediti. Ko je u stvari Obrad Nenezić?
Onaj koji ne umije da odgovori na ovo pitanje. Čovjekova ličnost, pored sopstvenog, porodičnog i kolektivnog svjesnog i nesvjesnog nasljeđa, gradi se iz onoga šta radi i kako radi. Jedino tako može da formira, ne stav, već svijest o sebi. Više metaforički nego stvarno. Po tom osjećaju katkad sebi ličim na klasičnu dramu, po Aristotelovim pravilima. A opet sam poput antidrame. U svakom slučaju, na kraju zrno zemlje, ili kap vode koja će opet postati ono što je bila u iskonu, a poslije iščeznuća će, bar se nadam, ostati stvaralačko i ljudsko djelo u skladu sa mojim mogućnostima.
Pokušala sam da pobrojim čitav Vaš opus, ali teško mi to polazi za rukom. Kojim djelom je počelo Vaše stvaralaštvo?
To je bio rukovet nekih pjesama koje sam kasnije kultivisao u ciklus “Pisma gospođici M”. Od tada pišem tu jednu knjigu poezije koju sam prije par godina nazvao “Centar mog svijeta”. Tako će ostati do kraja. Sve prije toga je bilo traženje. Ne bih to nazvao greškama, već procesom dok stvaralac dođe do obrisa svog stila. Tek onda nastaje prepoznatljivo autorovo djelo sa formiranim stvaralačkim stilom.
Kada ste shvatili da će pisanje, tj. dramaturgija biti Vaš poziv?
Kad je postalo značajnije od svega drugog. Kad je postalo bitnije od igranja fudbala, izlazaka u provod, od ispita na fakultetu. Važnije od spavanja i odmaranja. Kad je postalo moja egzistencija. Nekad lagodna, nekad teška. I kad sam bio natjeran da radim neke druge poslove, radio sam samo do onda dok bi počeli da me ugrožavaju kao slobodnog stvaraoca...
Da li je teško biti individualac?
Rano sam počeo da živim od pisanja i pozorišnih projekata. Kasnije su došli i filmski i televizijski. Teško je bilo nekom ko je individualac, probiti se u umjetnički, politički i medijski polarizovanoj Crnoj Gori, duboko ukopanoj u lobističkim i nacionalističkim šančevima. Tada sam napustio književnost i upisao dramaturgiju u Beogradu. Kasnije i doktorske studije. Iako sam radio sa nekim značajnim dramaturzima i rediteljima, ovdje i u regionu, danas teško pristajem na saradnju sa njima. Shvatio sam da sam rođen kao individualac i da je vrijeme da se okrenem autorskom radu. Čovjek kad nauči da radi sam obično je višak u timu, i obratno.
U kojoj se koži najbolje osjećate - pisca, scenariste ili dramaturga?
Antički Grci su stvaraoce u pozorištu zvali pjesnicima. Otprilike djelujem kao dramski pjesnik jer pišem i drame u stihu, a i sva prozna i poetska ostvarenja su mi svojevrsne drame, upakovane u jezike, semantiku i semiotiku vrste ili žanra. Ako drame, zavisne od scene, robuju nekom od pravila jedinstva radnje, mjesta i vremena, poezija je dušu dala za zaobilaženje pravila. Možda se najbolje osjećam u toj koži, ali se nigdje na svijetu ne može živjeti od poezije. Onda kad zagazite u vode drame, svaki val i vir žanrova vas vuče na njihovu vodenicu... Onda morate da budete to što ste, bez obzira voljeli to ili ne, jer imate cilj, a taj cilj većinom ne zavisi od vas samih, osim kad se radi o poeziji, jer poezija je sloboda, dok je većina ostalog stvaralaštva egzistencija.
Ko je Vaša Marija Mihailovič?
Žena. Stvarna, napisana, snimljena ili inscenirana. Osviješćena i emancipovana. Talentovana i ambiciozna. Prijatelj i sagovornik. Motiv i podstrek. Katkad lik iz dobre poezije, katkad iz savremenog romana ili crno-bijelog filma. Akt, sjenka i boja sa neke dobre slike, ili harmonija neke kompozicije. Statueta u čijim okamenjenim pokretima se promišljam svoj put... Svakako, onaj ljepši i pragmatičniji dio čovječanstva, sa svim vrlinama i manama.
”Nobelovaca” je uvijek bilo i biće. Ko su za Vas “nobelovci”?
Mnogo ih je danas, više nego kad sam pisao tu duhovitu dramu prije petnaestak godina. Ili mi se čini, pošto su posle toga internet i njegove “blagodeti” doživjeli ekspanziju, a samim tim “nobelovci” su ne našom voljom, nego njihovom agresivnošću, postali dostupniji, odnosno nametljiviji. Prebacite bilo koji TV kanal, pa posjetite sijaset portala, otvorite novine, pustite radio.... i lako ćete ih prepoznati: medijski su nezajažljivi; bogom dani da saopšte “stav”, koji često mijenjaju; kite se tuđim perjem i zaslugama; samoizabrani su a ne izabrani; samonapisani za satiru i komediju. Međutim, nažalost, danas sam svjestan da “nobelovci” nijesu najgore što nas je snašlo u 21. vijeku, nego njihova čeda - tabloidi. Tek nas čeka duhovni i mentalni pakao kad odrastu djeca i unučad “nobelovaca”.
Da li ste bili persona non grata i, ako jeste, kako ste se osjećali zbog toga? Imate li Vi neku personu non grata?
Nijeste slučajno postavili ovo pitanje, a još manje ga ovako formulisali. Manje-više Nikšićani znaju da sam u više navrata i situacija bio persona non grata u svom gradu, ali ni tada ni danas nijesam htio od toga praviti medijski skandal ili senzaciju. Smatram da su sa internetom prošla vremena “zabranjenih”. Umjesto toga odlučio sam da pokrenem svoj sajt (obradnenezic.com), koji je postao moj lični medij, scena, izdavačka kuća, knjižara, bioskop, nosač zvuka... sve ono na što ne može niko da utiče osim moja mjera i izbor.
Vjerujem sa zrelošću dolazi i selekcija. Kako nepoželjnih ljudi, tako i poslova i navika. U svom okruženju, bilo stvarnom ili virtuelnom, ne trpim mitomane, ekstreme nijedne vrste, tužioce i sudije koji od prava i pravde imaju samo zlu namjeru i loš ukus. I mnogo toga, mnogo čega i mnogo čemu ne dopuštam da mi priđe, kao sav normalan svijet, valjda.
Jesmo li zemlja “svetih i/ili prokletih”?
Nijesam imao sreću da upoznam nijednog “sveca”, ali sam imao sreću da lično ne upoznam nijednog iskonskog “prokletog”. No, upoznao sam mnoštvo onih što im ništa nije sveto, a puna su im usta Hrista, Alaha, Bude i inih božanstava. Kad sam pisao i postavljao dramu “Sveti prokleti” bio sam uvjeren da priča o Vladimiru i Kosari korespondira sa današnjim vremenom, da su pravda i krivda pravi protagonista i antagonista, ali sam se grdno prevario. Mi smo zemlja u kojoj je moguće da za 24 časa pravda zamijeni za krivdu i obratno, a sve u slavu partija i bogova, te da se sva ta neprincipijelnost, lažni moral i licemerje uzdigne na pijedestal kvazipobjeda i kvazisloboda.
Kada sebi, drugima, životu, kažete dođavola i zaćutite?
To sam odavno rekao sebi, kad sam shvatio da sam prespor za rolerkoster crnogorske tranzicije i posttranzicije, ali digitalnog doba i globalizma. Ali, već osjećam benifete od tog ćutanja. To je moje pisanje. Sad ne trčim za vremenom, već sam ispred njega, bez obzira što nijesam prvi na cilju.
“Ekselencije” krajem januara, “Džentlmen & co” u aprilu
Ne volite da mirujete. Šta se trenutno krčka u Vašoj stvaralačkoj kuhinji?
Pored toga što privodim kraju rad na knjizi drama u stihu “Sveti i prokleti”, gdje će se naći istoimena tragedija, kao i drame: “Kruna” i “Gorska drama”, a koja će se tokom 2022. godine pojaviti u izdanju Nove knjige, moj trenutni profesionalni rad je vezan za KIC “Budo Tomović”. Imamo plan da KIC u narednih pet godina oformi svoj pozorišni repertor, i da najmanje desetak predstava, malih formi, iz svoje produkcije bude na tom repertoaru. Mi nemamo budžet za velike ansambalske predstave, kao Gradsko pozorište ili CNP, ali imamo skromne budžete i izvrsne uslove za njegovanje malih formi. Takođe, plan nam je da MAKADO, jedini festival malih formi u zemlji, postane takmičarskog karaktera i međunarodnog profila, u skladu sa našom pozorišnom poetikom i politikom. Zahvaljujući tim planovima, ovih dana sam počeo autorski rad na predstavi “Ekselencije”. U predstavi igraju Žaklina Oštir i Jovan Dabović, kostim će raditi Vera Šoškić, a scenografiju Darko Musić. Premijera će biti krajem januara.
Uporedo, radim sa kompozitorkom Bobanom Đurić Dabović na projektu Antikabare “Džentlmen & co” (radni naslov) koji je nastao po mojoj poeziji, a svrstali smo ga u poetski teatar. Vjerujem da će premijera biti u aprilu.
Bonus video:
