Za mladu, talentovanu i perspektivnu glumicu iz Srbije Jovanu Stojiljković cilj, svrha i glumačka nagrada je, kaže u razgovoru za “Vijesti”, kada makar jedan čovjek nakon odgledane predstave, filma ili serije postavi sebi neko pitanje koje do tog trenutka nije, ili pak promijeni ugao gledanja na nešto. To smatra uspjehom, baš kao i ujedinjavanje ljudi koje film kao umjetnost i medij čini i postiže, a upravo to se desilo i dešava se i sa drugim dijelom filma “Južni vetar: Ubrzanje” u kojem igra.
Krajem prošle godine put ju je doveo i u Crnu Goru gdje je gostovala na Nacionalnoj platformi za borbu protiv nasilnog ekstremizma koju je organizovao Centar za demokratsku tranziciju (CDT) u saradnji sa Nacionalnim operativnim timom za borbu protiv nasilnog ekstremizma, terorizma, pranja novca i finansiranja terorizma, uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije. To je bilo i prvo iskustvo takve vrste za mladu glumicu koja nije krila da je srećna zbog ukazane prilike, ali i prostora i teme. Pored nje, o tome su govorili i glumac Goran Bogdan, glumica Kristina Stevović i režiser Dino Mustafić, dok je razgovor moderirao Dragan Koprivica iz CDT-a.
Stojiljković je tom prilikom sa prisutnima podijelila dio iz svog života koji ju je, vjerovatno i usmjerio ka glumi.
”Odrasla sam u jednom kraju u Beogradu koji je, nažalost, poznat po nasilju, i u kvartu sam morala da se izborim ne samo da sačuvam patike, nego čak i živu glavu, a još sam i djevojčica. Zbog svega toga, umjetnost meni nije samo psihoterapija, već i način da komuniciram sa ljudima. Meni je moja Ofelija pomogla da razumijem okruženje i sebe i da prenesem ono što imam u sebi, kao i Sofka u ‘Nečistoj krvi’”, poručila je Stojiljković koja je rano zavoljela ovaj poziv, počela da glumi, ali se i istakla, kako kod struke, tako i kod publike.
Nakon mnogih popularnih filmova i serija u kojima je glumila, a izdvajaju se “Jutro će promeniti sve”, “Senke nad Balkanom”, “Kad ljubav zakasni”, “Samac u braku”, saga “Južni vetar”, ali i nova kratka serija u kojoj Stojiljković igra - “Područje bez signala”, Stojiljković očekuje nastavak i intenziviranje snimanja filma “Budi Bog s nama” Slobodana Šijana, ali i jedno novo ostvarenje, otkriva ona.
U razgovoru za “Vijesti” prenosi utiske iz Podgorice, govori o filmu “Južni vetar”, novom ostvarenju Slobodana Šijana, kulturi i umjetnosti, ženi u kinematografiji, ali i o prethodnoj godini i narednom periodu.
U Podgorici ste prvi put govorili na javnoj tribini, panel diskusiji i to na veoma važnu temu. No, biti glumac, glumica, umjetnik uopšte i baviti se umjetnošću, sedmom posebno, pruža širok javni prostor i mogućnost djelovanja putem različitih medija, a imate i dodatan uticaj na pratioce iliti fanove. Da li je taj javni prostor (koji i Vi imate) privilegija, kako se koristi danas i koliko je važno koristiti ga sa određenim ciljem i misijom?
Tako je, a mi glumci i glumice ga uglavnom najviše koristimo kroz uloge - samo kad bismo imali dovoljno uloga. (smijeh) Ono što me inspiriše, ali i što je moj cilj koji imam baveći se ovim poslom, jeste da bar jedan čovjek, nakon odgledane predstave, filma ili serije, postavi sebi neko pitanje koje do sada nije ili da promijeni ugao gledanja na nešto. Onda je to veliki uspjeh, ako ne i glumačka nagrada.
Što se tiče javnog prostora, mislim da je izuzetno važan, ali osjećam da smo u problemu jer nije dostupan svima. Zbog toga je potrebno biti veoma obazriv gdje, kada, sa kim i na koji način vodiš dijalog, komunikaciju, postavljaš pitanja ili daješ odgovore. Meni je veoma drago što sam bila u Crnoj Gori baš tim povodom, a s tim u vezi moram istaći i da sam znala i osjećala da je u pitanju bezbjedno i sigurno okruženje, ali da će taj događaj i izrečene riječi imati odjeka. Usudila sam se, tako, da i sama prvi put učestvujem u nekoj ovakvoj diskusiji, da govorim o važnoj i kompleksnoj temi poput nasilnog ekstremizma, ali i da čujem šta moje kolege misle o tome. Važno je govoriti, ali i slušati šta govore drugi.
Pitanje je umijemo li slušati. Domaća javnost Vas najviše prepoznaje kroz likove u popularnim domaćim serijama, ali sve više i kroz Sofiju u “Južnom vetru”. Ono što se spominje kada je ta saga u pitanju jeste pitanje da li popularizuje, promoviše nasilje... Iz toga dalje slijedi ono pitanje o slušanju, odnosno gledanju. Umijemo li danas gledati filmove i rasuđivati o tome šta je dobro, a šta loše? Da li su žanrovi, fikcija i umjetnost nestali, s obzirom na realnost kakvu živimo?
Definitivno se desio neki problem, ali ne znam koji, kada i kako. Postavljaju se pitanja koja zahtijevaju objašnjenje onoga što umjetnost predstavlja, šta znači snimiti film, snimiti seriju, biti u pozorištu, kako se ponašati, na koji način gledati i slušati umjetnike, traži se objašnjenje za sopstveno mišljenje i stavove o svemu tome i tako zaboravljamo da svojim očima gledamo umjetnost, da promišljamo i učimo. Važno je naglasiti da mi glumci, glumice, reditelji, scenaristi i svi ostali okupljeni u ovoj sferi, nijesmo neke rijaliti zvijezde. Mi smo ozbiljni, obrazovani ljudi, radimo i bavimo se jednim izuzetno zahtjevnim i intelektualnim poslom. No, desilo se da se u međuvremenu da se to sve pobrkalo i da smo zaboravili šta je to umjetnost, šta je serija ili film, a šta rijaliti šou. To ističem i o tome sa žalom govorim razmišljajući o jednom ružnom događaju koji se dogodio nedavno. Govorim o tome iz razloga što su jednog mladića u Srbiji, u Beogradu, a koji je igrao u nekoj seriji, sapunici, pretukli na ulici zato što je igrao lošeg lika. Ja ne znam tog mladića, glumca, lično, ali pouzdano znam da se to dogodilo. E, to mi je bio jasan znak da nešto slično sjutra može da se dogodi i meni ili bilo kome ko se bavi ovim poslom. Ja ne podržavam nasilje ni u kom obliku, nikada, zato mi je ovo jako strašno. Zamislite samo da zbog nečega što nije stvar ideje, odnosno ideologije, već što je stvar umjetnosti..., dakle da zbog toga što igrate lošeg lika i imate zadat takav karakter, jer takvi ljudi postoje, vi kao pojedinac, kao glumac ili glumica, kao običan čovjek, budete u opasnosti... Opravdanja nema, iako će ga neki uvijek tražiti. Takvo ponašanje mene ne brine samo zbog moje profesije i zbog toga što sam glumica, već zbog toga što me podstiče na razmišljanje i pitanja dokle smo stigli mi danas i na koji način, u takvom - ovakvom svijetu, mi uopšte možemo da imamo neku svoju ideju, stav i viziju. Sa druge strane, ako gledam kroz svoju profesiju, ružan je osjećaj jer može biti zloupotrijebljeno ono što radite. Vjerujte mi, i ja se pitam da li više uopšte umijemo da slušamo, ali negdje vjerujem da postoje ljudi koji slušaju, koji znaju, koji postavljaju pitanja i koji grade svoje sisteme po tim istinskim vrednosnim standardima.
A kada je u pitanju baš “Južni vetar”, kakvi su Vaši utisci sada, nakon što je sve otišlo u etar, kako ste zadovoljni?
Prije svega, drago mi je što je publika oduševljena, to vidim i osjećam jer su reakcije stvarno pozitivne. Još jedna stvar koja me raduje je i to što smo ovim filmom na neki način povezali publiku širom bivše Jugoslavije, a to sam osjetila kada smo bili na turneji po Srbiji i regionu. To je vrednije i važnije od toga da li je sve u filmu odrađeno do savršenstva. Ono što je za mene bitno je to što vidim i osjećam da nas film sve spaja.
Publika Vas može očekivati i u novom filmu Slobodana Šijana, “Budi bog s nama” čija se druga etapa snimanja nastavlja na proljeće.
Da, to je film koji se zaista čeka. Slobodan Šijan je do sada snimio toliko kultnih filmova, omiljenih mnogima, od generacija naših mama i baka, pa do nas. Sada, Šijan svoj novi film snima iz više djelova zbog produkcijiskih razloga, zbog toga što je potreban veći budžet i slično. Ali, onda se postavlja pitanje: Da li je moguće da jedan tako veliki umjetnik kakav je Slobodan Šijan, a nije jedini, ne može ‘u cugu’ da snimi svoj film? To bi trebalo da zabrinjava... Bože zdravlja, ja se veoma radujem tom procesu koji se očekuje, nastavak i, vjerovatno, kraj snimanja, pa onda postprodukcija i život.
Kako je protekao dosadašnji dio procesa?
Ja sam do sada imala samo jedan snimajući dan, tako da bi najveći dio scena trebalo da snimim baš sada, u nastavku. Svakako, veliko mi je zadovoljstvo da sam upoznala Šijana i da je on uopšte imao želju da radi sa mnom, pa i da radi ovako nešto. Nije moje i ne želim previše da otkrivam, ali kada sve bude pripremljeno publika će shvatiti o čemu sam govorila. Mislim da će to biti jedan i glumački, ali i vizuelni spektakl, biće i jednog posebnog humora, njemu specifičnog, a pritom ćemo i dosta naučiti, jer govorimo o jednom filmskom svijetu i umjetniku koji je stvarao, a za kojeg mnogi od nas ni ne znaju da je postojao.
Kakav je položaj žena u domaćoj kinematografiji, ima li jakih ženskih likova i da li se stvari po tom pitanju mijenjaju, prema Vašem mišljenju?
Osnovni problem je u tome što mi generalno u svjetskoj književnosti nemamo jake ženske likove ili jake glavne ženske likove. Uglavnom su ženski likovi u funkciji muških. Ja pamtim da sam to ponajviše primijetila na Akademiji dok sam studirala, a kada je trebalo izabrati i pripremiti monolog na prvoj, drugoj godini studija. Tražeći po literaturi vi shvatite da muških monologa ima mnogo, u izobilju, raznih i različitih koji Vam pružaju širok izbor i mogućnosti, dok je izbor ženskih monologa sužen. Dakle, to je nešto što je postojalo mnogo prije našeg, današnjeg trenutka. Svakako, mislim i da se danas na svjetskoj sceni dešava pomak, pa tako i kod nas.
Ja ovog mjeseca počinjem da radim na jednom novom filmu u kojem je glavna uloga baš žena, tako da mislim da se dešava pomak, da se žene aktiviraju i angužuju, a ženski pisci i ženski likovi se, postepeno, kroz glumu, dramaturgiju i slično, dobijaju sve više na značaju i priznanju. Tako je i ženska uloga veća, a njen položaj u svakodnevnom životu biva i postaje bolji. Želim da vjerujem da je tako.
Najavili ste već da počinjete sa radom na novom filmu, može li se reći da je to baš dobar uvod za nastavak prethodne, za Vas, makar u profesionalnom smislu, veoma bogate godine? Da li biste nešto dodatno najavili i kako bi ste sumirali godinu koja je za nama, a s obzirom na sve okolnosti i dešavanja?
Ne volim mnogo prazničnu atmosferu, kraj decembra i januar, u smislu sumiranja prethodnog perioda i donošenja odluka za naredni period, uglavnom su to neke velike odluke i želje koje se nameću i/ili očekuju, ali sa druge strane mnogo volim prazničnu atmosferu i radost. Kada je u pitanju 2021. godina, ona je, kao i prethodna, za sve bila uzbudljiva i dinamična, bilo na dobar ili loš način, a prije svega zbog globalne situacije sa virusom korona. Mislim da su pandemija i sve okolnosti koje izaziva ili uslovljava, svakome obilježili prethodni period - na neki način definitivno, pa da li poslovno ili privatno, nažalost.
Moram istaći da sam ja, ipak, i pored svega toga, imala sreću da sam mogla da radim i da sam radila i stvarala! Radila sam na jednoj seriji koja će se emitovati ove godine, radila sam malo i u pozorištu, koliko je to bilo dozvoljeno zbog mjera... Uglavnom, imala sam posla, a sa druge strane sam mogla i malo i da putujem, a to je ono što me uvijek posebno raduje. Neke male i sitne stvari mnogo znače i zapravo čine život, pa sam i ja srećna zbog takvih koje se dešavaju meni. To želim i svim čitaocima, a prije svega svima želim da budu zdravi i da im se makar jedna želja, ali baš ona najvažnija, u tekućoj godini ostvari.
Teško je praznog stomaka misliti o kulturi i umjetnosti
Igrate u seriji “Područje bez signala” koja je posvećena radu i radničkoj klasi koja sve više nestaje i kao takva govori o običnom čovjeku i njegovim borbama i dilemama. Koliko je takvom čovjeku i takvim porodicama, zapravo do umjetnosti i kulture? Koliko su kultura i umjetnost dostupni prosječnom čovjeku, koliko je pristupačna cijena kulture, bilo da je u pitanju karta za bioskop, pozorište ili cijena knjige?
Pa, kada nijesi gladan, ako ti ne krče crijeva i ako nijesi opterećen egzistencijalnim problemima, tada ćeš razmišljati o umjetnosti i zadovoljavanju potreba za kulturom, a potreba za umjetnošću i kulturom je izuzetno važna. No, većina je gladna i većini krče crijeva, iako toga nijesmo svjesni i iako ne znamo to. U takvom svijetu teško je razmišljati o kulturi i umjetnosti. No, nažalost, i u tom svijetu imamo one koji punih trbuha, možda i prejedeni, vole da se vozaju limuzinama, predstavljaju svoje (materijalno) bogatstvo, šetaju i pokazuju se u svom luksuzu i predstavljaju običnim ljudima pravdajući se da moraju da budu takvi radi nekih svojih funkcija ili zvanja.
No, po mom mišljenju, kultura jeste dostupna. Pošto radim u Ateljeu 212 i sama se često pitam kakve su cijene i da li je to pristupačno. Pa ipak, postoje popusti i za karte za pozorište, dani kada su karte gratis za dolazak u grupi, promotivne cijene i akcije i slične stvari, a s obzirom na to da svakodnevno dajemo novac na neke gluposti - vjerujem da možemo i da odvojimo i za umjetnost, makar neki dio. Svakako, razumijem i ljude kojima je kultura luksuz. Na primjer, moja majka sa svojom platom ne bi mogla sebi da priušti dva odlaska u pozorište ili bioskop sa svim propratnim ugođajima. Vjerujem, ipak, da u kulturu vrijedi uložiti i da se taj novac uvijek vrati čovjeku
Bonus video:
