”Putujuće kazalište” je novi roman hrvatskog pisca Zorana Ferića. To je obimna i kompleksna porodična saga. Kroz prošlost Ferićeve porodice ispričana je i istorija 20. vijeka u Hrvatskoj i Evropi. Tu obitelj nijesu obilježili samo ratovi, nacionalna i ideološka mržnja. U pitanju je nekoliko potresnih ljubavnih priča od kojih svaka, nezavisno od vremena u kojemu se odvija, nosi vlastitu tragičnost i ljepotu. Roman “Putujuće kazalište” našim čitaocima je dostupan u izdanju zagrebačkog VBZ i beogradske Booke.
Zoran Ferić rođen je 1961. godine u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i od 1994. godine radi kao profesor hrvatskog jezika u XVIII gimnaziji. Priče objavljuje u časopisima i novinama od 1987. godine. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Prvu knjigu priča, “Mišolovka Walta Disneya”, objavio je 1996. (nagrada Dekada), drugu “Anđeo u ofsajdu”, 2000. (nagrada Ksaver Šandor Gjalski i nagrada Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine). Prvi roman “Smrt djevojčice sa žigicama” objavio je 2002, a sljedeće godine “Otpusno pismo”, zbirku kolumni koje je pisao za nedjeljnik Nacional. Roman “Djeca Patrasa” objavio je 2005. godine. Šest godina poslije, 2011, izlazi mu roman “Kalendar Maja”, za koji je dobio nagradu “Vladimir Nazor”, kao i nagrade Jutarnjeg lista, Grada Zagreba i pulskog Sajma knjiga (“Kiklop”). Druga knjiga izabranih kolumni, “Apsurd je zarazna bolest”, izašla je 2012. godine. Za roman “Na osami blizu mora”, 2015, dobio je nagradu “Fran Galović”, a za ilustrovanu knjigu za djecu “San ljetne noći” (2019) nagradu “Grigor Vitez”.
Zoran Ferić je 2018. izabran za predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Živi u Zagrebu, odakle je i govorio za ART.
Kako je nastajao Vaš roman “Putujuće kazalište”?
- Polagano, prilično polagano. Pri tome mislim da je trebalo oko trideset godina da se stvar kristalizira. Ne bih htio mistificirati, naravno, pisao sam u tih tridesetak godina svakakve knjige, scenarije, kolumne, nisam se intenzivno time bavio. No, ideja je sazrijevala. Naime, osamdeset i osme godine završio sam jedan autobiografski obiteljski roman koji se zvao “Ljubavni roman”, budući da je u jednom dijelu i parodirao ljubiće, i taj je roman govorio o mojoj obitelji. Naravno, struktura mu je bila posve drugačija. Kao strastveni ljubitelj djela Danila Kiša zavela me ideja da se scene romana ili drame mogu čitati i od kraja prema početku i obrnuto i od sredine, uglavnom da se čita kao što se miješaju karte. To je uputa za redatelja njegove drame “Grobnica za Borisa Davidoviča”.
Napisao sam upravo takav roman, sa scenama koje funkcioniraju s bilo koje strane ih počneš čitati. Tada sam još mladenački zaluđen formom i eksperimentom, svi smo u to vrijeme zaluđeni i “Hazarskim rečnikom”. A na kraju, “Putujuće kazalište” je ispalo tradicionalan roman pisan u realističkoj maniri. Dakle, dugo sam znao da kanim napisati obiteljski roman, a realizirao sam ga posljednjih pet godina. Točnije, do kraja 2020. kad je izašao.
”Putujuće kazalište” je porodična saga, biografija porodice, ali i autobiografija. Šta po vašem mišljenju ovu vašu knjigu izdvaja od sličnih knjiga. Vi nijeste šminkali događaje i likove, surovo ste iskreni.
- Ne znam što ovaj roman izdvaja od sličnih knjiga i nisam siguran da bi ga nešto trebalo izdvajati. Naime, on dijeli s tim nekim “sličnim” knjigama svoju temu, s nekima i postupke, ali svaki obiteljski ili biografski roman koji sam pročitao do sada za mene je poseban. I zapravo, volio bih da nešto dijeli, recimo, s izvrsnim Ozovim romanom “Priča o ljubavi i tmini”. Pa, nisam šminkao jer se ako želimo da literature bude dobra, ne smije šminkati. U književnosti najgora je laž, a čitatelji su pametni, oni odmah pročitaju i tu laž između redova i njima se ne isplati lagati. Ne isplati se, dakako, lagati ni sebi. Jer, čemu onda ozbiljno pisanje. Mi tekstovima pokušavamo nešto razriješiti i u sebi, ali i oko sebe, u kontekstu u koji svojom knjigom ulazimo. Tek ako ta knjiga nije laž, nešto ćemo doprinijeti. A što se surovosti tiče, mislim da bilo tko na ovim prostorima, ali i šire, ako iskreno pogleda svoju obitelj i širu porodicu i kaže nekoliko iskrenih riječi o njima, te će riječi biti na jednak način surove. Ali ono što se nadam, nadam se da čitatelji osim mjestimične surovosti, mogu tu naći i puno ljubavi. Uostalom, posveta na početku glasi “Najdražima” i nisam je zamislio kao ironičnu.
Roman “Putujuće kazalište” počinje sjećanjem na fotografiju dvadesetšestogodišnjeg beogradskog obućara Svetislava Milina, obješenog na Terazijama, 17. avgusta 1941. godine. On je kao pripadnik pokreta otpora, mučen i strijeljan, a potom i “izložen” na Terazijama, za primjer drugima. U kojoj funkciji je ova epizoda u vašem romanu?
- Učinilo mi se dobro početi upravo ovom fotografijom prvo poglavlje moga romana koje se zove “Sjene” i rečenicom “Kad staneš u sjenu obješenog, to donosi sreću.” Privukla me ironija te rečenice jer se mi ovdje stalno nalazimo u sjeni nekih obješenih i to, ne da nam donosi sreću, nego je snažan generator nesreće. Kod nas, a mislim u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori, Srbiji vlada kult žrtve i taj kult žrtve je jak pokretač niza populističkoh pokreta kroz našu povijest. Dakako, i prije Drugoga rata, a naravno i poslije njega. Stalno tu postoji potreba da se nekoga osveti, da se posveti bratska krv. Nema boljega načina za mobiliziranje nezadovoljnih i izgubljenih ljudi od toga da ih se uvjeri kako su stalno nečije žrtve.
Isto tako, prvo poglavlje Putujućeg kazališta govori o Drugom ratu u Zagrebu i djelomice o ustaškoj strahovladi i obješeni ljudi na početku romana, u Prologu, koji sam si dozvolio jer se ipak radi i o nekakvom kazalištu, su nagovještaj onoga što će se kasnije dogoditi u Zagrebu s mojim djedom. Osim toga, bilo mi je zanimljivo usporediti tu fotografiju mladog Milina kako visi s terazijske svjetiljke, fotografiju koja me je strašno šokirala kao dijete kad sam na nju naišao u nekoj povijesnoj čitanci, s onima koje je napravio Tošo Dabac otprilike u isto vrijeme ili nešto ranije. Žrtva, Milin, ima svoje ime, snažan je simbol, a ljudi Toše Dapca koji hodaju po Ilici, ili gledaju sudar kamiona i tramvaja u Vlaškoj nemaju svoja imena, oni su prolaznici povijesti. Sve je to, zapravo Ahilejev poučak. Ako mirno živiš, imaš djecu i unuke, radiš svoj posao, zapamtit će te samo najbliži. Ako umreš herojskom smrću, evo te u povijesnim udžbenicima.
Koliko ste pamtili, čuli i istraživali za ovaj neobični roman o precima?
- “Putujuće kazalište” se više oslanja na usmenu, nego na pisanu kulturu. Da, imao sam neke dokumente, neke sam i citirao, proučavao sam povijest pokolja na Baniji početkom NDH, čitao knjige o Drugom ratu i ustaškoj državi, ali većina onoga što znam o svojoj obitelji čuo sam od bake, oca i majke, te su se usmene priče pretvorile u obiteljske mitove, kao što je, recimo, onaj da je moj šukundjed kad mu je kći pobjegla s putujućim glumcem, uzeo pištolj i krenuo u Varaždin da ubije otmičara. Dakle, više sam pamtio no istraživao. Ili, istraživao sam nesvjestan da će mi to jednom trebati. Recimo, u vojsci sam iščitao puno od te logorske literature, logorskih sjećanja, romana, knjiga o hvatanjau ratnih zločinaca. I taj minuli rad pomogao mi je sada kod pisanja ovoga romana.
”Putujuće kazalište” zapravo ima i pravo značenje u romanu. Vaš pradjed je imao putujuće kazalište? Recite nam nešto više o tome?
- Vrlo rado bih iI sam znao nešto više o tome, ali nisam našao, ili nisam tražio na pravim mjestima. Uglavnom, Petar Ćirić bio je glumac iz Vršca koji je počeo karijeru u pozorištu u Beogradu, a onda osnovao trupu i održavao predstave po tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji, najviše u Hrvatskoj i Bosni. To kazalište je naravno i metafora, zato naslov, ali da nije bilo tog stvarnog Ćirićevog kazališta, da je to samo metafora, ne bih se usudio tako nazvati roman. Obiteljske legende govore zapravo o dvije otmice koje su se dogodile u našoj obitelji, točnije o tome kako su djevojke pobjegle s ljudima koji su im se sviđali i onda se udale za njih. A u oba slučaja tražilo ih se s revolverom i dvocijevkom.
Može li se reći da pišući o svojoj porodici sa majčine i očeve strane vi zapravo ispisujete i privatnu istoriju 20. vijeka koja se poklapa sa životima vaših junaka? Na šta nas upozorava vaša porodična priča?
- Paralelno s poviješću porodice u romanu traje i ova velika povijest, ubijaju Radića i Aleksandra, ljudi vise po uličnim svjetiljkama, skrivaju se Židovi, a onda se počektom devedesetih, opet strijeljaju nevini ljudi u Dubici, nažalost moji stric i strina u drugom koljenu. Pa ako roman na nešto upozorava, to je da ništa iz povijesti nismo naučili, da povijest nije učiteljica života nego obmanjivačica, da je bolje zaboraviti, no pamtiti. Da pamćenje zločina nije njegova prevencija, nego nukleus novog zločina. Heretična je to ideja koja se, međutim, može iščitati iz mnogih romana. Pa recimo i iz jednog mog prije ovoga. “U Kalendaru Maja”, postoji scena koja se događa na Golom otoku. To više nije zatvor, tamo pristaje brod s dvanaest ljudi jednog maturalnog razreda, sve sedamdesetogodišnjaci, koji su odlučili ići na svoje ponovljeno maturalno putovanje od Opatije do Zadra i razgledajući ostatke logora za informbiroovce i slušajući “stručno” vodstvo jednog logoraša, glavni lik promatra neku djecu koje ta logorska priča prividno ne zanima. Oni tuckaju po svojim mobitelima, ali istovremeno se pita je li dobro da djeca ovo slušaju i koliko je među njima onih kojima je ovo dragocjena edukacija za organiziranje budućih logora. I tu mu se javlja ta ideja da je, kad su logori u pitanju, pamćenje pogubno. Taj ulomak čitao sam u Njemačkoj baš na pravome mjestu, u zagradi komande STASI-ja, koja je sada muzej. Neki ljudi su iz protesta napustili čitanje. To su optimisti koji još uvijek vjeruju u ljekovitost pamćenja. Nama bi na Balkanu bilo bolje da ništa nismo zapamtili.
Roman počinje začećem majke, a završava smrću oca. Koliko nas zapravo, kao ljude određuju roditelji, njihove prošlosti, karakteri?
- Određuju nas nevojerojatno puno, prvo genetski, a onda i odgojem i vlastitim naslijeđem. U romanu sam pokušao pokazati da je i ljubav prema oružju i nasilju neka vrsta nasljedne bolesti. Moj agresivni šukundjed, ljubitelj pušaka i pištolja, strogi patrijarhalni mačo, usadio je tu ljubav mome ocu, čak mu je prije Drugog rata kupio i pušku. Kao trinaestogodišnjem klincu. A otac je pak od svoje prve zarade u Dubici otišao u Bosnu i kupio handžar. Tu ljubav prema oružju usadio je i meni otac, i do mene su došli odjeci te krajinske agresije posijane u devetnaestom stoljeću. Srećom, ja sam se negdje u procesu odrastanja i samoodgajanja te ljubavi riješio.
Jedan od najzanimljivijih likova u vašem romanu, Venijan Bernstein, je ruski Jevrejin koji je u Parizu završio medicinu, a u Zagrebu radio kao ljekar. Šta znate o njegovim precima? Čudan je njegov dolazak, ali i nestanak iz Zagreba?
- U tome i jest stvar, da ništa ne znam o njegovim precima niti o bratu. Znam samo ono što stoji u romanu. Da su poslije revolucije prebjegli u Francusku, da je studirao i završio medicinu kao i njegov brat i da je nekim čudnim putevima, ne znam kako, došao u Zagreb i radio u vinogradskoj bolnici kao kirurg i da je moja baka bila u timu sestara koje su mu asistirale. Ne znam ništa o njegovim roditeljima, kao niti je li osim tog brata imao i druge braće i sestara, a nestao je u Drugom svjetskom ratu. Jedna od porodičnih legendi kazuje da mu je ime osvanulo na plakatu strijeljanih ili obješenih.
Inače, postoji i priča da je uspio pobjeći u partizane, da je liječio borce i jednom izjavio: “Dosta mi je liječenja fukare”, i da su ga poslije toga strijeljali partizani. Tu sam priču čuo tek ranih devedesetih, ali je osoba koja mi ju je ispričala bila dosta nepouzdana.
Gdje ste vi, Zorane, u ovoj obiteljskoj priči? Jeste li samom sebi, u nekoj mjeri, postali jasniji poslije ove knjige? Možete li sada sebe lakše definisati?
- Nisam siguran jesam li počeo pisati da bih sebi postao jasniji, a sasvim sigurno ne mogu se lakše definirati. Možda je poriv i bio razriješiti neke unutarnje sukobe, recimo to s oružjem i nasiljem, možda sam intuitivno osjećao da ću napišem li tu priču, crno na bijelo, svu tu smušenu povijest učiniti jasnijom, ali to se nije dogodilo. Mislim da je ključna stvar podijeliti s nekim, čitateljem, tu na mahove vrlo mučnu priču, osjetiti zajedništvo u tom paklu od života nad kojim tako iracionalno strepimo.
Već skoro dvije godine živimo u pandemiji. Koliko se Vama život promijenio u ovim uslovima i mislite li da će svijet biti drugačiji kada prođe ova pošast?
- Pitanje je hoće li proći, ili ćemo se mi naviknuti. Vjerojatnije mi se čini ovo drugo. Pa kao što danas kad izađemo iz kuće moramo gledati lijevo i desno da nas ne zgazi auto, pogledati možda i iznad glave da nam ne padne cigla na tu istu glavu, paziti kod uzimanja lijekova za jugovine, redovito prozračivati ako imamo plinske bojlere da se ne ugušimo, tako ćemo u kinu i kazlištu stavljati masku, a u restoranima nećemo, živjet ćemo iracionalno svatko sa svojom procjenom opasnosti, rizični će se razbolijevati, neki i umirati, pa kao što su sad na vrhu ljestvice smrti kardiovaskularne bolesti, karcinomi i prometne nesreće, dodat ćemo i covid. To vam govorim jer mislim da je realno, a kad biste me pitali da li se ipak nadam totalnom kraju pandemije, rekao bih da, nadam se.
U životu mi se štošta promijenilo kao i većini ljudi u svijetu. Kad na televiziji vidim ljude koji se ljube i grle, štrecnem se i moram razmisliti i shvatiti da je to snimka od prije pandemije. Ako pandemija potraje, dogodit će nam se isto što se dogodilo s paucima i kukcima. Gade nam se, zaziremo od njih, a to je zato što su neki od njih otrovni i što je čovječanstvo stvorilo tu averziju prema njima i zmijama recimo i ta je averzija ušla u naše najranije mitove. Uskoro će nam se gaditi poljupci i zagrljaji kao što nam se gade pauci.
Nekada davno rekli ste da ste hipohondrik. Ako to nije bila samo šala, onda, vjerovatno, ovo doba pandemije preživljavate u prilično velikom strahu?
- Ne nije bila šala, stvarno imam devet testova na HIV. I svi do sada negativni. Ali iz nekog razloga nije me strah covida više nego što je strah mnoge druge, ne izdvajam se tu iako bih možda morao jer sam prilično rizična skupina: dijabetičar, tlakaš i astmatičar. I to nije hipohondrija nego su to službene dijagnoze. Ali, radim u školi, svakodnevno sam u doticaju sa sto mladih ljudi koji kišu i kašlju i što je još važnije, koji se ne čuvaju jer misle da nisu ugroženi. Ne možemo zbog straha prestati živjeti, to smo naučili u ovih dvije godine. Razvili smo cjepivo, ali i nešto važnije, mentalnu prilagodbu na covid. I svijest da je ovo borba na duge staze.
Vaša generacija je iznjedrila veliki broj pisaca koji su sada već najznačajnija imena hrvatske književnosti. Ta generacija je zapamtila našu zajedničku zemlju, njen raspad, rat, pa i ovo novo doba. Sve ove pojave vi ste i književno u znatnoj mjeri uobličili. Šta biste Vi istakli kao glavni motiv svega toga?
- Možda motive. Mitomaniju, kult žrtve, tranziciju, korupciju, sebičnost, osobnu izgubljenost, siromaštvo, crkvu koja preuzima ideološku ulogu Partije, organizirani kriminal, diktaturu nacionalizama… Ali i nešto dobro, žilavost da u svemu tome ipak živimo.
I za kraj, šta biste voljeli da Vas pitam?
- Jesam li načelno zadovoljan činjenicom što sam postao pisac i što se bavim literaturom. Jesam, da!
Bonus video:
