Zašto ne bih radio nešto veće i koristio muziku za to?

Svako dobro djelo doprinosi boljem svijetu i podizanju svijesti među ljudima, a jedan od najboljih svjetskih violinista mlađe generacije, Jurij Revič (Yury Revich) iz Austrije, teži da koristeći muziku i svoju virtuoznost konkretnim akcijama doprinese boljem životu ili ukaže na mogućnosti i širinu djelanja, sve zarad kvalitetnije i srećnije zajedničke budućnosti na planeti Zemlji.

Revič je na poziv crnogorske operske dive, Ivane Čanović, koja je i urednica muzičkog programa u Crnogorskom narodnom pozorištu, nastupio u Crnoj Gori krajem decembra prošle godine, kada je svojom virtuoznom i energičnom izvedbom oduševio sve prisutne. Revič potiče iz porodice violinista, svira na instrumentu iz 1709. godine, od svoje 18. godine organizuje humanitarne događaje, počeo je i da komponuje, a o svemu tome govori za “Vijesti”.

Krajem 2021. godine nastupili ste na Novogodišnjem koncertu u Crnogorskom narodnom pozorištu, što je Vaše drugo predstavljanje crnogorskoj publici. Kazali ste ranije da su utisci dobri, no, da li se nešto promijenilo i koliko se ovo Vaše iskustvo razlikuje u odnosu na debitantsko predstavljanje?

O tome mogu da govorim samo iz ličnog iskustva. Nažalost, nijesam imao mnogo vremena da šetam gradom i osjetim kako diše ili upoznam ljude, posmatram prolaznike, ali ono što za mene kao umjetnika znači drugi dolazak na isto mjesto, ma koje to mjesto bilo, jeste da je saradnja (bila) uspješna, a očekivanja su u međuvremenu sigurno porasla, pa tako postoji i malo više pritiska. Prvi put kada sam bio ovdje nastup je bio prilično uspješan, a sada sam očekivao makar nešto približno tome, što se i dogodilo, jer je Novogodišnji koncert i kompletna atmosfera bila zaista lijepa. Ovo drugo iskustvo jeste bilo drugačije, jer je sada postalo i lično, na neki način. Takođe, želio sam da pripremimo što bolji program kako bi publika uživala, a čitav taj proces možda je i izazovniji i uzbudljiviji, nego prvog puta, ali svakako nije manje značajan ili manje vrijedan. Svakako, i pandemija je svuda u svijetu promijenila mnogo toga, pa sada više cijenimo mogućnost okupljanja, tako da je bilo sjajno i to što su ljudi ponovo mogli doći i uživati u koncertu, slušati muziku i u njoj pronaći inspiraciju, ljubav, motiv, radost. Dobro je, takođe, da postoje vakcine koje nam ulivaju dozu sigurnosti...

No, iako oba puta nijesam imao vremena za obilazak zemlje, privatno sam boravio u Crnoj Gori u avgustu i definitivno sam radoznao i želio bih da se vratim i obiđem državu. Kada je Podgorica u pitanju, samo sam posjetio Sahat kulu i Nijagarine vodopade koji mi se posebno dopadaju. Fascinantni su i ne mogu vjerovati da nijesu atraktivnije mjesto, da nema gužve i posjetilaca. Svakako, meni tako nešto odgovara, prija mi mir, priroda, energija...

Djeluje da je publika u Podgorici zaista uživala. Da li ste i Vi na sceni mogli osjetiti njihovu energiju i reakcije i koliko je za Vas kao violinistu, umjetnika na sceni, važna atmosfera koju publika stvara kao projekciju Vašeg nastupa?

Mislim da je to izuzetno važno. Možda je to i najvažnija stvar, jer za izvođača, muzičara, uvijek se postavlja pitanje da li je događaj, nastup, koncert, bio uspješan za Vas kao umjetnika ili je bio uspješan i za publiku. Nekada može biti disproporcionalno - da je, prema Vašem mišljenju i iskustvu, bilo loše, ali da je publika uživala, a čak i da Vi mislite da je bilo sjajno, ali da publika ne dijeli takav utisak. Naravno, uvijek je najbolje da su svi zadovoljni, a imam utisak da je nastup u Podgorici bio upravo na obostrano zadovoljstvo - ja sam uživao na sceni, uživao u muziciranju i izvedbi, ali i u reakcijama publike koje su bile prilično dobre. Kao zaključak rekao bih da je to bila jedna odlična kombinacija, pun pogodak, a cijelo veče je bilo predivno.

Muzika, odnosno violina, može se posmatrati kao tradicija u Vašoj porodici i nasljeđe koje se prenijelo i na Vas kao četvrtu generaciju violinista u porodici. Da li Vam je to nekada predstavljalo pritisak, zbog potencijalnih očekivanja, ili je potpuno prirodno došlo da se okrenete violini i muzici?

Neke moje kolege koje dolaze iz porodica u kojima se generacijama rađaju i stvaraju muzičari, normalno i sami imaju i osjećaju pritisak da nastave tim stopama i budu što bolji. Ja nikada nijesam osjećao pritisak tog tipa. Možda je tome doprinijelo to što su moji u porodici bili profesori, učitelji violine. Na primjer, moj djed je počeo da podučava violini kada je imao 18 godina i to je radio sve do svoje 97. godine, dakle, čitav svoj život je posvetio tome. Moj otac je takođe sjajan učitelj, kao što je bio i moj djed, ali i moj pradjed, takođe, koji je predavao na jednom od prvih muzičkih instituta u Moskvi. Ipak, nikada nijesam osjećao pritisak da nastavim njihovim stopama. Da je moj otac, možda, poznati violinista koji svira i nastupa širom svijeta i koji je poznat kao umjetnik, možda bi neki mali osjećaj pritisak i postojao. No, s druge strane, njegov posao je mnogo teži i zahtjevniji, a to je prenošenje znanja i vještine sviranja na violini.

Pretpostavljam da imate sjajnog učitelja?

Tako je, i to više njih. Moj prvi učitelj bio je moj djed, a kada je on preminuo otac je nastavio i dalje me učio muzici, violini, životu, tako da je on i dalje jedan od glavnih učitelja i mentora u mom životu. Ja sam definitivno ponosan na njega, kao i na svog djeda, ali i pradjeda.

U Podgorici ste svirali na Stradivari violini “Princeza Aurora” iz 1709. godine. Kakav je osjećaj uopšte imati u rukama muzički instrument star više od tri vijeka, osjećate li odgovornost, divljenje?

Pa, mogu reći da je pritisak samo u trenutku kada shvatite da ste violinu ostavili u bekstejdžu i da je udaljena od Vas, iako zaključana, a Vi ste negdje drugo i razgovarate sa ljudima, uz piće možda. (smijeh) Ne, mislim to je pravi instrument za mene kada ga držim u rukama. To je moj instrument, alatka, ja vježbam na toj violini, nastupam, komponujem i tako dalje. Kao što je četkica za slikara, reket za tenisera, tako je i ova violina za mene, bez obzira koliko stara ili skupa bila, svoj instrument uvijek volim jednako.

Da li je zvuk drugačiji i koliko?

Nekada jeste. Mislim, definitivno se razlikuje, ali svakako ima i odličnih modernih instrumenata koji zvuče dobro i mnogo su jeftiniji. Ipak, ova violina je kao staro dobro vino i ima ono nešto što ne možete tačno objasniti, ali definitivno je posebna po nečemu.

Ono po čemu ste prepoznati je i Vaš humanitarni rad. Organizujete događaje i koncerte širom svijeta, mnogo njih je humanitarnog karaktera tokom kojih pokušavate da sakupite novac namijenjen boljem obrazovanju, borbi protiv siromaštva, ljudima i mladima sa određenim poteškoćama, bolestima, očuvanju...

Još od tinejdžerskih dana sam želio da na neki način doprinesem zajednici, društvu, svijetu. Ne dolazim iz siromašne porodice, moji su dobrostojeći i dobrog porijekla, profesori su muzike, violine. To kažem jer se obično očekuje da neko ko se bavi humanitarnim radom ima neku siromašnu ili problematičnu prošlost, što, po mom mišljenju, ne bi trebalo da je bitno. Znate, uvijek postoje ljudi koji imaju manje sreće ili kojima je potrebno malo više pomoći nego nekom drugom. Za mene je to oduvijek bilo potpuno normalno, tako su me i vaspitavali - ukoliko mogu učiniti nešto da bih nekome pomogao, onda to treba da uradim. Tako da, zašto ne bih radio nešto veće i koristio muziku za to?

Kada sam imao 18 godina organizovao sam prvi humanitarni događaj koji je bio namijenjen siromašnoj djeci iz Ukrajine koja su ostala bez roditelja i bez krova nad glavom. Postoji mnogo djece koja žive u lošim uslovima, u nekim napuštenim kućama u zabačenim djelovima države, ili tek svijeta, i to je bilo prvo o čemu sam razmišljao kada sam počeo organizovat humanitarne događaje.

Nakon toga sam organizovao i događaj za djecu sa autizmom u Austriji. Austrija, iako je progresivna zemlja, imala je tada prilično loš sistem za osobe sa autizmom. Zahvaljujući napornom radu i zalaganju, sada taj sistem pokriva troškove uspostavljanja dijagnoze autizma. Nešto se promijenilo! Takođe, prije par godina sam postao partner Unicefa u Austriji i angažovan sam za njih, pa sam prije nekoliko godina organizovao i seriju koncerata nazvanih “Dreamland” čiji je cilj bio obezbjeđivanje sredstava za oko 10 škola u Siriji, u Alepu. Namjera je bila da te škole budu renovirane i obezbijeđene svim neophodnim uslovima za boravak, poput pijaće vode, uslovnih toaleta i generalno sistema za higijenu, ali i nekih dodatnih sredstava, kako bi djeca zapravo zaista mogla ići u školu.

A organizovali ste i koncerte protiv klimatskih promjena?

Tako je, ali to su bili samo angažovani koncerti, događaji na kojima nijesam sakupljao neki novac. To sam radio čisto iz strasti. Takođe, mislim da, ako mogu da doprinesem, barem buđenju svijesti kod nekog pojedinca, bio bih zadovoljan! Jedno od djela koja sam komponovao zove se “Reciklirani Betoven”. Za to djelo sam koristio skice i bilješke Ludviga van Betovena koje on nikada nije koristio u svojim završnim radovima, tako da sam, u suštini, uzeo neiskorišćene nacrte muzike koju je uradio i stvorio novo djelo od toga. To sam uradio da bih podigao svijest o njegovom značaju, a ne zbog skretanja pažnje...

Ono što moram primijetiti jeste da publika u Beču, kao i svuda u svijetu, voli da bude viđena i da zasija svojim glamurom. Ljudi vole da idu na glamurozne i luksuzne događaje, koncerte, a često nemaju pojma da postoji stvarni svijet i kakav je on zapravo. Upravo zbog toga organizujem događaje sa osnovnom idejom i ciljem da tim glamuroznim ljudima iz društva prikažem da postoji realnost sa ozbiljnim problemima poput klimatskih promjena, ali onda i države koje su u ratnom stanju, zemlje koje se suočavaju sa siromaštvom, bolešću, gladi, nedostatkom pijaće vode... tako da je neka ideja da ljudi koji imaju novca budu osviješćeni i podstaknuti da pruže svoj doprinos za dobro u svijetu, na ma koji način.

Nadam se da će ljudi postati svjesni važnosti ovakvih tema, Vašeg rada i vizije koju putem muzike širite.

Hvala Vam na tome. Želio bih reći da svako može doprinijeti, nije neophodno da neko bude bogat u materijalnom smislu ili poznat u kontekstu slave, kako bi imao uticaja. Nije bitno ni da li živite u Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, a sa druge strane, ipak smo svi mi na evropskom kontinentu i samim tim smo na neki način privilegovani u odnosu na mnoge druge ljude širom svijeta. Ali ipak, problema ima svuda, svjestan sam toga. Tako i u mojoj zemlji, na primjer, imamo mnogo starih bolnica koje zahtijevaju renoviranje ili osavremenjavanje opreme, pa tako vjerujem da svako može pogledati oko sebe u svom gradu, mjesnoj zajednici i vidjeti na koji način mogu doprinijeti da se stanje poboljša. Kada bismo svi, malim potezima i sitnim koracima, činili najmanje što možemo u odnosu na naše stvarne mogućnosti, siguran sam da bismo dobili mnogo i da bismo bili od pomoći jedni drugima u svijetu.

To je sjajna poruka. No, kako probuditi društvo da učestvuje, nevažno kojim putem, bilo muzikom - klasičnom, metal ili popularnom, kroz (protestne) marševe za prava, pa i putem novčanih donacija i darivanja stvari ili čak i običnim obraćanjem pažnje na sopstvene postupke?

Sami ste rekli, nije važno na koji način i kojim putem, važno je da se pokrenemo! Ljudi se neće probuditi ako puknete prstima, ali ako konstantno radite nešto dobro i svojim primjerom pokazujete da kao pojedinac možete doprinijeti društvu i zajednici, onda će i drugi poželjeti da vas prate. A osjećaj koji dobijate takvim postupcima je nemjerljivo dobar. Naglasio bih, takođe, a to se često zanemaruje, da stariji ljudi u našim društvima zaslužuju više pažnje. Djeca su naša budućnost - tako je, ali je neophodno imati više poštovanja prema starijima koji se često osjećaju zapostavljeno, jer su usamljeni i ostavljenu na milost i nemilost života i sistema. Sve lijepe male stvari kojima individualac može doprinijeti, ili pomoći nekom, su značajne, bilo da je to lijep pozdrav na ulici, upit da pružite pomoć, donacija jednog, dva ili mnogo više eura u humanitarne svrhe, čišćenje neke zapuštene livade... Znate, svaka akcija, svako dobro djelo napraviće razliku i doprinijeti podizanju svijesti, a sve se vrti oko podizanja svijesti, pružanja primjera i slanja poruke drugima u vašoj okolini, državi, svijetu koji će nas, siguran sam, čuti, pa onda i sami započeti nešto ili nastaviti sa nekim dobrim djelima koja su praktikovali.

Želim da budem primjer i inspiracija drugima, a ne slavan

Imate li osjećaj popularnosti koju ovaj poziv pruža?

Pa da, ali istovremeno i ne. Veoma je interesantno pitati o popularnosti nekoga ko se bavi klasičnom muzikom. Nerijetko za klasične muzičare važi da su egoistični, nadmeni, pa i poznati. Ipak, u svijetu važe drugačija pravila, ako pričamo o slavi i slavnima, što ne mora nužno biti ni dobro ni loše. Madona je poznata i popularna, na primjer. Sting je slavan, a mi klasični muzičari smo drugačiji. Mi nećemo proći ulicom i izazvati komešanje, neće nas ljudi zaustavljati da bi se fotografisali i ne treba nam obezbjeđenje ili maskiranje da bismo prošetali nekim gradom. To su dobre strane, po mom mišljenju i definitivno atribute ‘slavan’ i ‘popularan’ ne bih koristio za ovaj poziv. Drago mi je i imponuje mi da ljudi čuju za mene kroz ono što radim i za šta se zalažem, ali samo kako bih inspirisao nekoga, recimo. Trudim se da svojim potezima pružam dobar primjer drugima koji počinju ili se već bave ovim poslom.

Muzika nas čini boljima

Koliko je važna i moćna muzika danas?

Definitivno je izuzetno važna. Instrumentalna muziko pogotovo, rekao bih. To mislim jer instrumentalna muzika nema riječi, ali nosi snažnu emociju i lako može doprijeti do svačijeg bića. Iako zvuči kao kliše da je muzika univerzalni jezik, ona to zaista jeste. Muzika povezuje ljude sa različitih strana svijeta, ljude drugačijih ideologija, različite prošlosti i porijekla, ali im nudi da pronađu sebe i jedini druge, a kroz muziku i umjetnost bivaju i bolji ljudi, bolji pojedinci i bolji prijatelji, partneri... Mislim da je to efekat koji umjetnost izaziva.

Kompozitor u njemu preuzima primat nad violinistom

Na čemu trenutno radite i kako je period korone uticao na Vaš rad?

Za sebe mogu reći da sam vrlo senzitivan i emotivan, ali interesantno je da tokom prvog talasa virusa korona, i onog čuvenog lokdauna koji je kovid prouzrokovao, uopšte nijesam bio depresivan ili tužan, već sam počeo da komponujem što sam više mogao. Tako sam taj period uglavnom provodio u studiju, komponujući. Tokom ovog januara sam bio u Beču gdje sa radio na jednom novom muzičko-scenskom projektu, u pitanju je balet za koji sam radio originalnu muziku.

Koliko je slično ili različito svirati i komponovati, Vama lično?

Potpuno je različito. Ja komponujem na klavijaturi na klaviru kod kuće, nikada za violinu. Violina je klasika, to je ono klasično obrazovanje koje imam i koje je dobro i značajno i zbog kojeg sam srećan, ali u tom klasičnom obrazovanju postoji mnogo zahtjevnih tehnika i pravila koja mi ne pružaju onoliko slobode koliko je imam kada sam za klavirom i komponujem. Tako, iako ne umijem toliko dobro da sviram klavir, osjećam ogromnu slobodu da eksperimentišem, istražujem i tražim melodiju koju zamislim i ono što je najvažnije - muziku. To su kao dvije ličnosti istog bića - ja violinista i ja kompozitor. Mogu reći da ova, kompozitorska strana polako preuzima primat.