Davne 1965. godine, Veljko Petrović mi reče:
- Radovan Zogović je najtalentovaniji pjesnik!
Crnogorski revolucionar, pjesnik, pripovijedač i prevodilac s ruskog, vrsni polemičar, izdanak stare vasojevićke porodice, Radovan Zogović (1907-1986), između dva rata pripadao je je grupi socijalnih pjesnika. Rođen u Mašnici (Opština Plav), završio Filozofski fakultet u Skoplju. Počeo je istovremeno da piše i poeziju i prozu.
Poslije dužeg traganja za sopstvenim izrazom, Zogović se razvio u izrazito proleterskog pjesnika. Godine 1937. objavljuje Pjesme Ali Binaka, koje, po mišljenju književnih kritičara, predstavljaju izvanredan književni domet. On je u crnogorsku poeziju unio smisao za idejno-estetska produbljivanja...
”...San se razbio Ali Binaku kao oboren krčag i noći su postale tvrde i beskonačne. Duge i duge beskonačne noćne sate leži on budan na staroj koži-ugičini, a u gluhe ponoći i rano pred zoru sjedi pred odžakom, u kome po običaju svojih predaka sam loži vatru, - sjedi, razmišlja i broji brojanice - očešljana bijela brada rumeni se prema plamenu kao svila metohijskih kukuruza” - bilježi Zogović o Ali Binaku. “Šapće suvo lišće usana, šapuću brojanice - teška su vremena nastala, trag hoće da se utre plemenu Ali Binaka iz Metohije...”
Za vrijeme Narodnoslobodilačke borbe Zogović je objavio poznatu i snažnu poemu Pjesma o biografiji druga Tita, a 1947. izbor cjelokupne svoje dotadašnje poezije pod naslovom Prkosne strofe. Knjigu je izdala i štampala beogradska “Kultura” u tiražu od petnaest hiljada primjeraka! Zogović je Prkosne strofe posvetio Prvoju proleterskoj brigadi, kako je kazao, “njoj i njenim palim herojima”.
Blizak s Milovanom Đilasom, (posvetio mu je i pjesmu “Povratak u liječilište”). Može biti da je upravo zahvaljujući poemi o Titu, Zogović izbjegao Đilasovu sudbinu. Pjevao je Zogović... I kad zamlade voćke,/ niknu utrnula jezgra,/ i šindre sinu u granju,/ i dimnjak zadimi,/ vitak,/ - otvrdno od rata i nesna,/ suzom ću i stihom da podmezgram suzom od sreće,/ lirskim stihom za Tita...
Plodan stvaralac, posljednjih godina života ponovo štampa svoje pjesme; objavio i zbirku Artikulisana riječ...
U izdanju “Pobjede”, 1985. u okviru Biblioteke “Luča”, izišla je njegova knjiga Pripovijetke koju potpisuju urednici: Branko Banjević, Sreten Perović i Milorad Stojović. Izbor i predgovor Milorad Stojović.
Naglašavajući da je Zogović realistički pisac u klasičnom značenju riječi, Stojović kaže da to ne ističe ni kao vrlinu ni kao manu, već kao jednu od osnovnih karakteristika njegovog pripovjedačkog postupka.
U stvari, Zogovićeve pripovijetke i jesu svojevrsne umjetničke hronike, povijesti o ljudskim sudbinama, o vremenu koje je “od svašta bilo tijesno i oskudno”.
Upoznao sam Radovana Zogovića u Strugi, na Struškikm večerima poezije, 26. avgusta 1973. godine. S njim sam popričao o nastanku lista “Sloboda”, koji je izišao na planini Konjsko kod Berana, 10. oktobra 1941. godine i bio značajan faktor u borbi za slobodu.
Zogović se nije mogao sjetiti tačnog datuma kad je zajedno s Veselinom Maslešom iz andrijevačkog prešao u beranski srez.
Ali se dobro sjećao “da su šume ispod strana i grebena kojima smo išli bile već zahvaćene plamenom jeseni”.
- Žute sa sve jačim i sve daljim prelaskom i prelivanjem u crveno - kazivao je Radovan Zogović. - Mi smo se na te boje osvrtali i u njih se zagledali s divljenjem i s onim prisjenkom koji mu je davao rat, partizanski rat posebno: to žuto-crveno lišće značilo je da će gore, uskoro da ogole, da nam se zima poizdaleka već prikrada...
Ratna “Sloboda” pojavljuje se u prvoj godini ustanka protiv fašističkog okupatora. Pokrenuli su je Veselin Masleša i Radovan Zogović.
Briljantan intelektualac, pariški đak, pokretač NIN-a, pisac studija i eseja, rasprava i polemika, Masleša se ustaničkih dana 1941. našao u Vasojevićima...
Crnogorska veza; mlada, dvadesetšestogodišnja profesorica istorije Jelena Vučinić, porijeklom iz Rogama, dobila je 1933. svoj prvi posao u Banjaluci. I: ubrzo se udala za Veselina Maslešu, sina imućnog banjalučkog trgovca Aleksandra Masleše.
Pred Trinaestojulski ustanak, Veselin i Jelena došli su u selo Ulotinu, i boravili u kući Jeleninog tetka Uroša Vlahovića. Poslije kapitulacije zemlje, stigao je u rodnu Mašnicu i Radovan Zogović đe je živio poluilegalno. Tu su se, za ljetnjih dana 1941. na obalama zelenog Lima, Zogović i Masleša povezali i ubrzo prešli u beranski srez, angažujući se na informativno-političkom djelovanju...
A Zogovićeva poezija? Reći će Branko Banjević, da je određena, jasna, prožeta ciljem, sva usmjerena u budućnost, odgovorna, obavezna istini, tačna u detaljima, u njoj se razrasta neka prigušena, potlačena muka, u njoj se čuje kako raste otava, kako pada rosa...
Poseban kvalitet Zogovićeve poezije jeste njen jezik.
U zapaženom eseju objavljenom svojevremeno u beogradskoj “Borbi” pod naslovom “Zogovićev furor poёticus”, srpski književnik Mića Danojlić tvrdi da koju god Zogovićevu poemu da pročitate, uvijek znate: zašto je pisana... Postoji, uvijek, jedan tako reći materijalan povod, nezaobilazan podsticaj, oko koga se kristališu riječi. Takva je i uloga riječi: više da dostignu, da potvrde, materijalizuju osjećanje manje da ga izazovu...
Jakog oslonca na narodne izvore, jezik Zogovićev obiluje nadahnutim, vješto sačinjenim i još vještije uklopljenim kovanicama.
Zogovićeva leksika je - veli Danojlić - kuriozitet. Zogoviću polaze za rukom prilično nemogući spojevi, spojevi publicističkog žargona i rustikalne narodne riječi...
Čvrsto ugrađeno u temelje crnogorske savremene književnosti, Zogovićevo djelo odiše i umjetnošću i stvarnošću, predstavljajući otpor onim snagama u svakom društvu i poretku, koje afirmišu pravo jačega.
Valja Zogovića nanovo čitati.
Bonus video:
