Više crnogorskih izdavačkih kuća nedavno je objavilo višetomnu knjigu dr Joža Pirjeveca “Tito i drugovi”. Ova knjiga je prije nekoliko godina takođe objavljana u nas, pa njeno obnavljanje postavlja prirodno pitanje da li je riječ o toliko važnoj knjizi koja traži takoreći permanentno objavljivanje? Utoliko prije što knjigu piše akademik, preporučuje je poznati istoričar, ima više stotina fusnota itd, tako da čitalac lako može upasti u zamku da je riječ o duboko sofisticiranom naučnom istraživanju. Da li je to baš tako, pokušaćemo da predstavimo ovim tekstom. I to predstavljajući samo jednu njenu jedinicu. Riječ je o Titovom “tovarišu” Milovanu Đilasu.
Prirodno je da je g. Pirjevec posvetio značajnu pažnju M. Đilasu. “Tovariši” Tito i Đilas su direktno sarađivali oko 17 goduna i djelimično oblikovali jugoslovensku, balkansku pa i širu istoriju XX vijeka. Normalno, Tito ispred Đilasa u svim krucijalnim političkim i državnim pitanjima.
Ono što knjigu g. Pirjeveca čini orginalnijom od gotovo cjelokupne dosadašnje publicistike posvećene liku i djelu M. Đilasa jeste iznenađujući pa i zapanjujući rječnik akademika Pirjeveca. Rječnik je pun mržnje, agresivnosti, banalnosti. Pa čak i nečeg goreg. Navedimo samo dio vokabulara akademika Pirjeveca kada govori o M. Đilasu: homoseksualac, ludak, vehabija, derviš, manijak, sektaš, kukavica, klevetnik, likvidator, samoubica itd. Ovakav “akademski” rječnik g. Pirjeveca je nedozvoljiv u bilo kakvoj ozbiljnijoj istoriografskoj studiji. Zakratko ovdje zaključimo, kultura svakog pojedinca se izražava, ali i poražava prvenstveno svojim rječnikom. Nije slučajno D. Kiš govorio da je rječnik ogledalo i šifra svakog pisca.
Ali manimo se kulturnog nivoa knjige g. Pirjeveca. Veću pažnju usmjerimo na analitiku tumačenja M. Đilasa.
Akademik g. Pirjevec lik i djelo Milovana Đilasa predstavlja na krajnje banalan način. Riječ je o apriornom predstavljanju Milovana Đilasa kao genetskog, pa čak i porodičnog zločinca. Na ovakvoj ulaznoj premisi, g. Pirjevec nastoji da široj i diskrecionoj javnosti približi Milovana Đilasa našem čitaocu.
Skromnost tumačenja g. Pirjeveca o “tovarišu Đilas”, daćemo samo u nekoliko tačaka.
Prvo.
Autorova “jedinica o Đilasu” počinje sa podnaslovom “Krvave ruke”. Slijedi tekst: “Najstrožu ocjenu o Milovanu Đilasu izrekao je Lado Kozak, jedan od najstarijih i najpoštovanijih slovenačkih komunista: “Setio sam se slavnih reči Čerčila o Staljinu: “Bio je veliki čovek, ali nije bio dobar čovek”. Nešto slično bismo mogli reći o Đilasu. A drugu, na svoj način takođe karakterističnu ocenu dao je neki strani novinar: “Vi na svim fotografijama stojite negde sa strane - to ne može biti slučajno”.
Da je citirano rečeno na kraju Pirjevčeve “jedinice” o Titovom “tovarišu”, moglo bi se prihvatiti ili neprihvatiti (svejedno) kao autorov zaključni stav o Milovanu Đilasu koji je došao kao rezultat njegovog istraživanja. Međutim, uvodno “slovo” g. Pirjevca o Milovanu Đilasu, jasno govori da je riječ o dobro poznatoj i zlonamjernoj staroj partijsko-istorijskoj propagandi protiv Milovana Đilasa. A odavno je poznato da svaka propaganda počinje sa zaključkom. Poslije zaključka sve ide lako u dokazivanju “istine”. To je premisa aposteriornog zaključka koju koristi g. Pirjevec. Stoga nastavimo da još dublje sagledamo “činjenicu” Kozjakove impresije o Milovanu Đilasu.
Znači, g. Pirjevec čitaoca odmah uvodi u “slovo o Đilasu” sa ocjenom slovenačkog komuniste da se i na Đilasa može primijeniti “slavna riječ Čerčila o Staljinu” kako je ovaj (Staljin) “bio veliki čovjek ali nije bio dobar čovjek”. Bilo kakav nivo refleksije lako zapaža da je Kozakova impresija o Milovanu Đilasu psihološke prirode. Doduše, to je Kozakovo pravo na lični doživljaj Milovana Đilasa. Međutim, istorijske ličnosti se ne ocjenjuju - bilo da je riječ o Čerčilu, Staljinu, Titu ili Đilasu - psihološki i impresionistički. Naprotiv. Istorijske ličnosti niti su dobre niti loše. One su van opisnih, prizemnih kategorija, jer su prekretnici, stvaraoci i time djelovi istorije. Bez obzira da li se to nekome dopada ili ne. Činjenice su drugo.
Kozakov impresionizam o M. Đilasu mogli bi potkrijepiti (suprotno) sa stavovima uglednih slovenačkih komunista koji su dali veoma laskave ocjene o Milovanu Đilasu. Navedimo samo Edvarda Kocbeka. Takođe i Edvarda Kardelja do 1954. godine. O Borisu Kidriču i da ne pričamo. Ali ovakve impresije su nevažne.
Sve impresionističke premise su tupi uglovi za analizu i predstavljanje bilo koje velike političke i državnotvorne ličnosti. A Tito i Đilas su to nesumljivo bili.
Još i ovo.
Ako bi pokušali da razumijemo Kozakov stav o M. Đilasu, nije isključeno da je svoj impresionizam Lado Kozak zasnovao na Đilasovom ratnom ponašanju tokom oktobra 1943. godine. Naime, Đilas je dio rata proveo u Sloveniji. On je na Titov predlog pošao u Sloveniju da učestvuje na trodnevnoj (ili “tronoćnoj”) Skupštini slovenačkih komunista u Kočevju od 1.- 4. oktobra 1943. godine.
Za razliku od Hrvatske gdje je Đilas prethodno bio i vidio stvaranje tamošnje komunističke “nove kaste”, u Sloveniji je vidio među tamošnjim komunistima slovenački tinjajući nacionalizam. Dobro je poznato da se Đilas svim vidovima nacionalizama snažno suprotstavljao. I to sa pozicije komunističkog internacionalizma u ratu, i sa pozicije jugoslovenstva poslije rata. Nije isključeno - možda griješim - da je Lado Kozak zapazio Milovana Đilasa kao “lošeg čovjeka” jer se protivio tinjajućem slovenačkom nacionalizmu i separatizmu koje se jasno ispoljavao na kongresu u Kočevju.
Drugo.
Odmah uz impresionizam Lada Kozaka, g. Pirjevec navodi zapažanje “nekog stranog novinara” tj. fotografa o M. Đilasu. Međutim, nije riječ o novinaru već o velikom ratnom/poratnom fotografu Žoržu Skriginu. (Inače, u ratu postoje samo tzv. ratni reporteri (propagandisti) i fotografi. Nema novinara.)
Gospodin Pirjevec navodi kako “Vi na svim fotografijama (misli se na fotografije tzv.”velike četvorke” - prim. V.P.) stojite negde sa strane - to ne može biti slučajno”. I u ovom citatu vidi se namjera g. Pirjevca o skučenom tumačenju Milovana Đilasa. Naime, može se zaključiti da g. Pirjevec preko riječi “novinara” imputira propagandni trik da je Milovan Đilas negativan lik iz “velike četvorke”. A da je to primijetio čak i “novinar” u foto-pozi Đilasove izdvojenosti od Tita, Kardelja i Rankovića.
Istina o Đilasovoj izdvojenosti (distanciranju) od “velike četvorke” je sasvim druge prirode. Naime, Đilas je već u paklu “Sutjeske” posumljao u komunističku dogmu. Suština Skriginove opaske je ta što se Đilas vremenom sve manje i manje osjećao pripadnikom “nove kaste”. Pa i “velike četvorke”. Talentovani fotograf je primijetio tu Đilasovu suštinu i “uhvatio” je fotoaparatom. I drugo. Đilasova izdvojenost na fotografiji govori o važnosti glasa samoće u dogmatskom društvu. Sve ostalo o Đilasovoj izdvojenosti koju pominje g. Pirjevec, kao negativnom junaku iz “velike četvorke” je prah i pepeo.
Treće.
Gospodin Pirjevec navodi da je “Milovan Đilas, koga su prijatelji zvali Đido, rodio se 12. juna 1911. godine u selu Polje blizu Kolašina u Crnoj Gori, u zemlji “bez pravde”, kako ju je kasnije nazvao u jednoj svojoj knjizi zbog njene tragične istorije koju su obeležile stogodišnje borbe protiv Turaka i sukoba između neprijateljskih klanova. “Djed moga oca, moja dva djeda, moj otac i moj stric su bili ubijeni”, napisao je i time upozorio na sudbinsko nasljeđe svoje porodice. “Čini mi se kao da sam rođen s krvlju pred očima. Moj prvi pogled bio je krvav. Moje su prve reči bile krv i ogrezle u krvi.”
Prije svega, M. Đilas nije rođen “u selu Polja blizu Kolašina”, več u selu Podbišće u blizini Mojkovca na samoj tursko-crnogorskoj granici. A granice u istoriji Crne Gore uvijek bile mjesta permanentnih krvavih sukoba. One su bile jedna vječita pripravnost na borbu, vječitih buna, vječita krv. Bilo da je riječ o crnogorskoj međuplemenskoj (unutrašnjoj) borbi, bilo da je riječ o antiotomanskoj ili kakvoj drugoj (spoljnoj) opasnosti u borbi Crnogoraca za individualnim dokazivanjem i kolektivnom slobodom.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
