Kakva bi Crna Gora bila danas da je kralj Nikola Petrović vladarski prijesto predao nekoj od kćerki, pitanje je koje, pored brojnih ostalih, suptilno i indirektno postavlja predstava “Šćeri moja”.
Po tekstu Maje Todorović i u režiji Ane Vukotić, ova drama će večeras biti izvedena na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta jubilarni, 50. put, u 20 časova. Veliki broj izvođenja i niz nagrada komad je osvojio za relativno kratko vrijeme opstajući i u okolnostima kada je pandemija virusa korona zatvorila vrata teatara, a rigorozne mjere možda posebno izraženo pogodile tu sferu.
Ipak, predstava opstaje, kao i pozorište, ističe između ostalog glumac Mirko Vlahović koji u ovom komadu tumači kralja Nikolu, ali prvenstveno oca knjeginje Zorke koju igra Vanja Jovićević. Činjenicu da se za “Šćeri moja” i nakon šest godina od premijere traži karta više pokazuje i to što su karte za 49. i 50. izvođenje unaprijed rasprodate, a kvalitetu svjedoče i brojne nagrade: Nagrada festivala Purgatorije za najbolju mušku ulogu Mirku Vlahoviću; Nagrade CNP za 2016. godinu - Velika nagrada Mirku Vlahoviću, Godišnja Ani Vukotić; Nagrade Festivala glumca u Nikšiću - Grand prix za najbolju mušku ulogu Mirku Vlahoviću, Grand prix za najbolju žensku ulogu Vanji Jovićević i Grand prix za najbolju epizodnu ulogu Slavku Kaleziću; Nagrade JPF, Užice - “Ardalion” za najbolju mladu glumicu i Nagrada Politike “Avdo Mujčinović” Vanji Jovićević.
Sagovornik “Vijesti”, prvak CNP-a, Vlahović podsjeća da je predstava zajednički uspjeh cjelokupne ekipe i na sceni i iza nje. Scenograf je Aleksandar Vukotić, kostimograf Leo Kulaš, asistentkinja kostimografa Lina Leković, Aleksandar Radunović Popaj je uradio muziku, Sonja Vukićević je koreograf predstave, Balša Poček je saradnik na dramaturgiji a izvršna producentkinja predstave je Nela Otašević. Glumačku postavku: Vanja Jovićević, Mirko Vlahović, Varja Đukić, Slavko Kalezić, Dušan Kovačević, Goran Vujović, Stevan Radusinović, Slobodan Marunović, Danilo Čelebić, Zoran Vujović i Mišo Obradović.
Pored jubilarnog izvođenja predstave “Šćeri moja”, danas će u Kombank dvorani u Beogradu biti premijerno prikazan i film “Ključ” reditelja Marka Sopića, u kojem Mirko Vlahović glumi. Uloge u filmu tumače: Sonja Kolačarić, Radivoje Raša Bukvić, Branimir Bane Popović, Mirko Vlahović, Rastko Janković, Boris Komnenić, Ljubomir Ljuba Bandović, Džek Dimić, Isidora Građanin, Jelica Kovačević... Film je u medijima do sada okarakterisan kao domaći “Da Vinčijev kod”, a donosi intrigantnu temu borbe za vrijednu vizantijsku relikviju - Konstantinovo blago, zaostavštinu Despota Stefana.
Mirko Vlahović za “Vijesti” govori o predstavi “Šćeri moja”, teatru, životu i umjetnosti, prenosi utiske sa snimanja film “Ključ” i ističe da je, bez obzira na sve, Crnogorsko narodno pozorište njegov dom. Najbolji pokazatelj za to je i njegova kancelarija koja, iako skroman prostor, prikazuje njegov život, ljude, stvari i trenutke koji su mu značajni, od utemeljitelja nacionalnog teatra, preko fotografija iz brojnih predstava, prestižnih nagrada, pa do sina Petra koji je krenuo njegovim stopama.
Predstava “Šćeri moja” večeras će biti 50. put izvedena pred publikom. Domaća publika posebno voli tu predstavu možda i zbog tematike koja je vrlo privlačna. Kako doživljavate ovaj jubilej?
Predstava “Šćeri moja” meni je posebno draga. U pitanju je jedna veoma dobra priča, životna i ljudska, pa je kao takva bliska i pristupačna svima. Ljudi se poistovjećuju sa likovima u predstavi, razmišljaju o mom liku, kralju Nikoli i njegovim potezima, ali i o njegovoj kćerki Zorki, o borbi za prijesto, o emocijama, ljubavi, a sve to kreće s persiflažom i smijehom, a završava se u suzama, zajedno sa publikom. To je jedna interakcija vrijedna poštovanja i sa jedne i sa druge strane. Pamtim i jedinstven proces rada koji je bio vrlo inspirativan. Ta predstava je vrlo uspješna, svi je volimo i već pet godina puni salu Crnogorskog narodnog pozorišta, na radost našu i na radost naše publike.
Tokom prvog talasa virusa korona snimak predstave je emitovan i na Javnom servisu kada je došla do šire javnosti, a možda tako dodatno pozvala ljude na (ponovno) gledanje.
Vjerovatno da je tako, da je taj prikaz na televiziji privukao neke gledaoce, ali ja sam u principu protiv takvih emitovanja, jer je apsolutno nemoguće zabilježiti ono što se dešava na sceni i u publici, nemoguće je prenijeti atmosferu pozorišta. Zato je pozorište čarolija, a pozorište preko televizije ili Jutjuba gubi svoju čar. Predstava, kao i pozorište, preživjela je mnoge stvari, pa će preživjeti i ovo. Sa druge strane, pozorište je na neki način i prolazno. Koliko je samo bilo velikih glumaca i velikih predstava koje nijesu zabilježene. Svakako, drago mi je da čujem da su karte za pozorište rasprodate, kao što su rasprodate za obje večeri igranja “Šćeri moja”.
Govoreći o toj predstavi i procesu rada, kazali ste jednom “Vijestima” da ste kralju Nikoli pristupili na sljedeći način: “Ko si da si Nikola - sad si ja”. Kazali ste i da se nijeste fokusirali na njega kao na kralja, vladara, već više kao na oca. Ko je Nikola kojeg Vi igrate?
Tako je. Ja sam Nikolu igrao prvenstveno kao oca. Međutim, iako je on otac, tu postoji i jedna druga stvar, a to je zakon. A zakon je zakon i po tom zakonu nasljednik prijestola mora biti muškarac. Da je zakon bio drugačiji ko zna kakva bi ta istorija bila. Mali sam ja da pričam o tome, ali na poslijetku, šta nam ostaje osim emocija? Šta nam ostaje da ponudimo i da pružimo? Samo emocije. Negdje neka racionalnost nam govori da treba raditi promišljeno, a emocija nas nekada vuče da djelamo drugačije, da igramo na nešto što je van toga, pa se čovjek lomi, a to nema veze da li je gospodar ili običan čovjek. Tako se osoba lomi između realnosti, stvarnosti, htjenja, želje, suštine, a događaji brzo idu i čovjek se teško snalazi u svemu tome. Pritom, svakodnevno nas zasipaju svakakvim informacijama pa je teško živjeti realnu stvarnost. Zato živ čovjek u pozorištu mnogo znači, da bi uživo vidio emociju i život.
Pozorište kao da zaustavlja tok života i tehnologije i drži čovjeka ispred scene.
Tako je, ali u scenskom smislu tehnologija mora biti zastupljena sa svim ljudima koji na tome rade. Jer nije predstava samo ono što se vidi na sceni, mi smo praktično samo proizvod, dok su iza nas ljudi koji svoj posao rade na visokom nivou. Stalno zaboravljamo da pozorište postoji više od 2.000 godina.
Što bi značilo da ne postoji kriza ili opasnost za pozorište...
Ne, jer je pozorište uvijek preživljavalo. Postojale su ogromne krize, a u ogromnim krizama se stvaralo i pozorište ih je preživljavalo, preživljava ih i preživljavaće, jer je smisao pozorišta iznad svega toga. Smisao postojanja teatra i predstave je velika stvar. Uspješna predstava je ona koja gledaoca podstakne na razmišljanje, pa makar na 10, 15 ili više minuta nakon odgledanog komada.
Odnos oca i djeteta je uvijek specifičan, a kod nas je možda posebno mitološki razvijen i jedinstveno opisan odnos oca i kćerke. Kada su tu umiješane vladarske uloge i titule, koliko se taj odnos onda mijenja? Kako kroz odnos Nikole i Zorke možemo gledati društvo tada i danas? Predstava ostavlja prostor za razmišljanje, za maštu, za ulazak u njihovu kožu...
Nikada ne možemo znati šta bi bilo kad bi bilo. Predstava pokazuje da sem vlasti postoji i nešto što se zove duša. A kad te duša boli, to je teško. Bojim se da lagano sve nas, iz bilo kojih razloga, duša pomalo boli, a svi kao društvo bi trebalo da idemo ka ozdravljenju svojih duša. Emancipacija je veoma potrebna, ali to ne znači robovati joj u krajnjem smislu te riječi. Nema emancipacije bez tradicije. Tu treba napraviti sklad, a koliko smo mi voljni da učimo, poštujemo svoje i sebe - to je pitanje svakog ponaosob, pa i svih naroda. Za ovih 50 izvođenja predstava je, neću reći nadograđivana ili mijenjana, već je sazrijevala baš kao što je i Zorka u toj predstavi sazrijevala, a ja, odnosno Nikola, stario. Zorka sazrijeva kao glumica i kao lik, pa i to daje jedan specifičan miris i novu dimenziju svemu tome. Kroz iskustvo i praksu predstava dobija još više duha i sve više i na značaju. Siguran sam da će ona ostati u albumu CNP-a i da će imati značajno mjesto tu.
Često se toj emancipaciji teži rušenjem tradicije.
Ja pod emancipacijom podrazumijevam rad na sebi u svakom domenu, a tradicija je nešto veće. Ovo pozorište nije počelo sa mnom, tu je mnogo ljudi iza mene (figurativno i bukvalno - na fotografijama u kancelariji koje se nalaze iza Vlahovića tokom intervjua). Dragica Tomas, Vlado Popović i drugi - oni su temelji ovoga, dok svi mi nastavljamo da ugrađujemo poneku ciglu u taj zid. Znači, moraš biti svjestan od koga si, ko si i šta si, a da to ne potenciraš, već da se naslanjaš na prethodnike i da ideš dalje. Ovim poslom se bavim 30 godina i svjestan sam da nije sve do mene niti za mene, već se mora (sa)čuvati uspomena i sjećanje na neke druge ljude, velike umjetnike koji su stvarali u ovoj zemlji i državi. Oni moraju imati zasluženo mjesto danas, ne samo ljudi iz pozorišta, već umjetnici uopšte.
Imamo li mi tu kulturu sjećanja i poštovanja?
Manje i više. Ne želim da dijelim savjete, ali mislim da treba raditi na tome da se zaslužni ljudi ne zaborave. Velika imena i značajni ljudi, kulturna baština, tradicija, moraju ostati zabilježeni i postojati u nekim fundusima kako bi neki čovjek za 50 ili 100 godina mogao da vidi šta su radili ljudi prije njega. Treba razmišljati o tome, pogotovo kada je sve moguće “na klik”. Kulturna baština se mora čuvati i ljudi se moraju čuvati od zaborava. O čemu govorim - likovni umjetnici imaju prestižnu Lubardinu nagradu, imamo i književnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje, pa Ratkovićevu nagradu, a dramski umjetnici nemaju svoju nacionalnu nagradu koja bi se dodjeljivala u njihovoj profesiji. Tu je i Njegoševa nagrada, ali za pozorišne djelatnike nema nacionalne nagrade; ne mislim na državnu koju možemo dobiti kao i bilo ko drugi iz ostalih sfera. Zato mislim da bi bilo vrijedno uspostaviti nagradu namijenjenu ljudima iz esnafa kojim se i ja bavim. To govori o tome koliko nam je ovo bitno. A sve u pozorištu je tu da istinski i iskonski pruži priču. Pozorište postavlja pitanja i daje odgovore, kao što ima i edukativnu, ali i zabavnu formu. Skoro sve umjetnosti sazdane su u jednom pozorišnom činu.
I ništa ne ostavi življi pečat od predstave.
Tako je, to je tada i nikada više. Pa i kada se igra više noći za redom, to je uvijek nešto drugo, drugačija energija, izvedba, saživljavanje, pa i vrijeme. Kada te predstava uvuče u svoj sadržaj postaješ samosvjesno i samozaljubivo zatočenik vremena koje u pozorištu koristiš da bi uživao u onome što je na sceni. Bivaš oplemenjen, dirnut, možda nasmijan, a primio si dozu dobrog lijeka koji te diže. Onda smo pogodili u metu.
Šta za Vas, kao prvaka CNP-a, ta teatarska kuća predstavlja?
CNP je moj dom. Ja sam tu. Ja sam sadržaj. U tom domu gluma stanuje. Treba slaviti život, pozorište, umjetnike, kulturu ove zemlje svih naroda i svega onoga što Crna Gora jeste i s poštovanjem i ponosom je predstavljati vani.
Radim kad me pozovu
Angažovani ste na mnogim filmskim i televizijskim projektima u regionu od kojih su mnogi dostigli veliki uspjeh.
Tako je. Za nama je druga sezona popularne serije “Senke nad Balkanom”, a sada će se raditi i treća. Snimao sam i prvu sezonu serije “Južni vetar”, pa dva filma, pa i novu sezonu. Spomenuo bih i seriju “Dug moru”, seriju “Kljun” koja je nagrađena u Kanu, što je velika stvar, u postprodukciji je film “Bjekstvo k moru” Veljka Bulajića, seriju “Močvara”, a radio sam i jedan zanimljiv film u režiji Nenada Pavlovića čija će se premijera uskoro održati, film se zove “Trag divljači”. U martu slijedi i snimanje filma “Pukotina u ledu” rediteljke Maje Miloš.
Večeras će u Srbiji biti premijerno prikazan film “Ključ” na kojem smo angažovani Bane Popović i ja, a za koji režiju potpisuje Marko Sopić. Siguran sam da će se taj film gledati i da će biti interesantan. U suštini, kad me pozovu ja radim.
Kako je protekao proces rada na filmu “Ključ” i žalite li što nećete prisustvovati premijeri?
Film će se gledati i poslije premijere, a ja svakako nijesam čovjek od crvenog tepiha, više volim kaldrmu. Mislim da nam je normalnost potrebna, jer se bojim da pravimo rijaliti šou od svojih života, u svim društvenim kontekstima.
Što se tiče filma “Ključ”, imam veliko poštovanje prema cijelom ekipi. Svakako, ozbiljnost je na jednom posebnom nivou. Mislim i da se tamo (u Srbiji, prim. nov.) odigrava tržišna utakmica uz kvalitet koji je neosporan. Tamo su visoki na snazi izuzeno postavljeni profesionalni standardi da je privilegija dobiti posao i to se odnosi na kompletnu ekipu, a ne samo na glumce. Svakako, ukoliko ne radiš profesionalno svoj posao, uvijek je tu red drugih ljudi koji čekaju da dobiju priliku. Profesionalizam u tim filmskim i televizijskim ekipama u regionu je na najvišem mogućem nivou.
Prođu mjeseci održavanja sjednica da niko ne spomene kulturu
Koliko se političke turbulencije osjećaju u pozorištu?
Naravno da se osjećaju, jer nažalost i mi zavisimo od politike, počevši od budžeta. Međutim, ovo je naše ostrvo slobode. Pozorište je ostrvo slobode sa pojedinačnim personalitetima koji imaju slobodu, jer stvaralaštva bez slobode nema. Sloboda je izuzetno bitan faktor. Ali, ponavljam, ne treba brinuti za pozorište i treba zapošljavati nove ljude. Ne uhljebljavati, već pružiti šansu mladim glumcima, producentima, rediteljima. Zato mi je drago što vidim da je Zetski dom dobio ansambl prošle godine, da se pravi ansambl i u Nikšićkom pozorištu, to su sve važni koraci. No, ono što ja ne razumijem su sistematizacije u pozorištu. Kako vi možete procijeniti da nacionalni teatar treba da ima baš 30, a ne, na primjer, 40 glumaca? A svake godine izlaze nove generacije. O tome treba da brine društvo, vlada, institucije, ministarstvo, jer naše vrijeme će proći, a njihovo tek dolazi i treba brinuti unaprijed, pružiti im prostor.
Pratim situaciju u društvu. Vidim i podržavam zdravstvene radnike koji se bore za svoja prava, obrazovne radnike koji se bore za svoja prava, ali ne čujem damare iz kulture da se bore za prava stvaralaca. A kada gledam ljude u vlasti, vidim da se priča o svemu i svačemu i sa i bez razloga, dok kultura ostaje na marginama društvene stvarnosti. Prođu mjeseci sjednica i razgovora da niko ne spomene kulturu.
Možda se računa na samoodrživost kulture?
Ona jeste samoodrživa. Mi koji se istinski bavimo kulturom smo ljudi koji samo traže i žele da rade, dok neke profesije žele i da odmore, nekada. Mi stalno želimo da radimo, jer je glumac nesrećan kad ne radi, kao i reditelj, scenograf i svi ostali.
Pozorište ostavlja pečat u procesu duhovnog sazrijevanja
Komunicirate li sa publikom, osluškujete li je tokom izvedbe ili pak između igranja, pa i van scene?
Poštujem publiku, ali sam uvijek usredsređen na ono u čemu sam, posebno na sceni. Tada postoji onaj “četvrti zid”, to je taj mrak koji vas dijeli. Ipak, kao glumac si svakako samosvjesno biće koje čuje reakcije i uvijek ti je drago kada su dobre. Prošle sedmice sam igrao “Omladinu bez boga” koju je publika divno prihvatila. Ta predstava ima veliku i značajnu poruku i dobro je što je postavljena. Moram reći da sam na poklonu primijetio da se promijenila struktura publike, vidim mnogo mladih ljudi, a to mi čini posebno zadovoljstvo. Značajno je imati uspomenu da si kao mlad bio u pozorištu i gledao neku predstavu, ostaje pečat kod ljudi u duhovnom sazrijevanju, u kulturološkom i sociološkom smislu, jer je pozorište plemenita i iskrena stvar. Takođe, u toj predstavi su se pojavile “mlade nade” sa Akademije, neka nova lica na staroj adresi koja je i stalna adresa, a to je CNP. Zato treba obratiti pažnju na nove, mlade ljude, ali i na nove tekstove.
Bonus video:
