Da se razumijemo, molim vas - ne velim (ja) da prva (umanjena) nagrada na konkursu za idejno rješenje zgrade Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu - koju je polučila CG/PG ekipa - nije vrijedna pomena. Upravo suprotno - ne sjećam se kada je posljednji put neka CG ekipa ostvarila bilo kakav uspjeh na konkursima van CG - što bi značilo, je li, da je pobjeda CG/PG ekipe u gostima kuriozitet sam po sebi. Ne velim ni da je to idejno rješenje neinteresantno - to rješenje je osjetno interesantnije od svega što je ta ekipa isprodukovala do sada - i jeste na tragu nečega što bi jednoga dana (možda) moglo da bude nešto baš interesantno. Osjeća se i da ta ekipa ulaže goleme napore - i to u kontinuitetu - po pitanju ostvarivanja na tzv. profesionalnom planu - što je za svaku pohvalu. Osjeća se i kako postepeno raste samouvjerenost te ekipe - iz nagrađenog projekta u nagrađeni projekat - back to back - a morali bismo priznati i da je to što ta ekipa radi svojevrsni putokaz drugim CG ekipama gdje da traže sreću.
Opet, leptirići koji obitavaju u zoni mog solarnog pleksusa - i koji pomahnitaju svaki put kad se suoče sa istinom - nijesu reagovali. Nijesu se ni pomakli. Moji veseli leptirići jesu vidjeli dopadljive sličice - to stoji, kapa dolje - ali iza tih sličica nijesu vidjeli ništa. I baš zbog toga bi mi bilo drago kada bi neko - neka arhitektica mlada koja hvata vibe te ekipe - napisala par mudrih i nadasve afirmativnih redaka o tim sličicama.
Dakle, možda griješim, postoji i ta mogućnost - ali što se mene tiče, kladio bih se, na neviđeno, za sve pare, da je to rješenje zapravo jedno ništa - OK, izvinite - skoro pa ništa - u pakovanju koje možda ukazuje na nešto.
Mogu i potanko da obrazložim svoj stav, ako baš insistirate - dok čekamo da ta arhitektica mlada izađe sa afirmativnim stavom...
***
Putin je u međuvremenu izvšio invaziju Ukrajine - te sam stoga, u namjeri da se što detaljnije obavijestim o invaziji, izlistao nekoliko osvrta na tu temu - i spreman sam da konstatujem da je, po mom nadasve skromnom mišljenju, istini najbliži Valter Marioti (Walter Mariotti) - glavni urednik italijanskog Domusa - časopisa za arhitekturu, dizajn i umjetnost.
”Pored Putinovih grozota i fatalnih grešaka koje su napravili Evropljani i Amerikanci”, piše Marioti u tekstu koji se 1. marta pojavio na adresi domusweb.it pod naslovom “Ucraina, Metaverso, e il redesign dei confini umani” (Ukrajina, metaverzum i redizajn/prekrajanje ljudskih granica), “invazija Ukrajine nas dovodi do srca dizajna i njegove aktuelne moći, omogućavajući nam da shvatimo zašto je dizajn toliko bitan u ovom našem vremenu”.
OK - meta-univerzum ili metaverzum je koncept koji počiva na ideji o fuziji fizičkog svijeta i virtualnog svijeta. Facebook i Google ulažu milijarde u taj koncept - koji se zapravo svodi na organizaciju života u virtualnom svijetu - gdje bi naš avatar ostvarivao kontakte i komunicirao sa drugim avatarima. Ako pak uzmemo u obzir nevjerovatan napredak na polju digitalnih tehnologija - izvjesno je da nije daleko dan kada će virtualni svjetovi biti toliko sofisticirani da će pitanje granica između realnog i digitalnog života - postati pitanje svih pitanja.
”Invazija Ukrajine”, nastavlja Marioti, “iznova otvara, po ko zna koji put, pitanje koje je u korijenu civilizacije - a to je pitanje istorije granica - koje je uvijek bilo arhetipska forma - vojnog, prije nego civilnog - dizajna. Činjenica je da vojske pomjeraju granice, a kroz to pomjeranje, mijenjaju i perimetre (obime, opsege) država i gradova, politike i ekonomije, ljudi i njihovih nadanja i snova”.
Cinik bi odmah primijetio da Putinov cilj nije toliko u prekrajanju granica Ukrajine - koliko je u obaranju aktuelne ukrajinske vlade i instaliranju proruskog režima, odnosno u ukidanju nezavisnosti Ukrajine - što neminovno povlači za sobom i destabilizaciju prilika na tzv. globalno-strateškom planu.
Kakve god bile Putinove namjere - sasvim je izvjesno da će po okončanju rusko-ukrajinskog konflikta svijet biti drugačiji - ali ne bitno drugačiji od svijeta kakav je bio prije 24. februara - jer jednostavno više ne postoji prostor (margina) za radikalne ili pak značajnije promjene - uz uslov, naravno, da se konflikt ne otrgne svakoj kontroli i poprimi razmjere svjetskog rata.
”Od osvita čovječanstva”, kliče Marioti, “ova stvarnost nikada nije promijenjena, osim u zaboravljenoj priči koju je 1946. napisao Horhe Luis Borhes (Jorge Louis Borges) - o carstvu u kojem je umjetnost kartografije dosegla takve vrhunce da su gradovi, provincije i regioni, reprodukovani u stvarnoj razmjeri”.
OK, ispucao sam za danas, o Borhesovoj priči u sljedećem broju...
***
Javna rasprava o Nacrtu Izmjena i dopuna Detaljnog urbanističkog plana “Momišići A” otpočela je 23. februara - u organiziji Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma - i trajaće do 18. marta - što će reći da smo (mi građani) u prilici da u tom periodu doprinesemo svojim sugestijama, prijedlozima i primjedbama da pomenuti Nacrt bude bolji. Rukovoditeljka izrade plana, gospođa mr Jadranka Prgomet Popović, dipl.ing.arh.urb, javno će prezentovati Nacrt plana 11. marta (u naredni petak) u sali Skupštine Glavnog grada, tačno u 12 sati.
Dakle, nemojte da poslije bude da vam niko ništa nije rekao - jer smo u obavezi da odbranimo dva bisera titogradske arhitekture - Osnovnu školu “Sutjeska” i Vrtić “Pčelica” - od gospođe Prgomet Popović, odnosno od interesa ispred kojega ta gospođa nastupa.
”Za objekte školstva i socijalne zaštite koji su u ovom Planu”, stoji u pomenutom Nacrtu, “izgrađeni na urbanističkim parcelama UP D38 (Vrtić “Sutjeska” - sic) i UP D37 (Osnovna škola “Sutjeska”) data je mogućnost rekonstrukcije postojećih objekata ili izgradnja novih, u planom dozvoljenom horizontalnom i vertikalnom gabaritu ili dogradnja u skladu sa propisima i normativima za tu namjenu objekata (voditi računa o primjeni propisa koji se odnose na autorsko pravo)”.
Prvo, taj vrtić se ne zove Sutjeska - riječ je o Vaspitnoj jedinici “Pčelica”, u okviru Javne preškolske ustanove “Ljubica Popović”, Podgorica - koja je realizovana ranih osamdesetih po projektu Branislava - Brana Poleksića, koji nije više među nama - a OŠ “Sutjeska” je realizovana sredinom sedamdesetih, po projektu Andrije Markuša - i u obavezi smo, ponavljam, da 11. marta, kao struka, pokažemo da nam je stalo do ta dva objekta. Toliko smo dužni Poleksiću i Markušu.
Bonus video:
