Da li postoji ženska solidarnost? Da li je žena ženi vuk? Koliko radimo na jačanju i osnaživanju ženske snage?
Da li smo se zaglavili u ličnim i kolektivnim frustracijama? Koliko robujemo stereotipima i društvenim normama? - samo su neka od pitanja koja je izdvojila istoričarka i teoretičarka umjetnosti Maša Vlaović kada je u pitanju grupna izložba “Buđenje”.
Postavka koja okuplja šest umjetnica spremnih da otvore ta pitanja, razmišljaju o njima i postave ih na dnevni red, jedna je od aktivnosti kojom Ženski klub Skupštine Crne Gore obilježava godinu dana postojanja i djelovanja, a koja je otvorena u Podgorici, u galeriji “Centar” Centra savremene umjetnosti Crne Gore (CSU) i tokom naredne dvije sedmice.
Da sami naziv postavke “Buđenje” prikazuje dvije strane crnogorskog društva istakla je crnogorska umjetnica i kustoskinja CSU Milena Mijović Durutović koja je na samom otvaranju podsjetila brojne prisutne, većinom žene, da su umjetnice uvijek budne i spremne da djeluju. Sa druge strane, čini se, većina ljudi spava, ignoriše ili (bira da) vidi drugačije. Svojim angažovanim jezikom simbola, pitanja, motiva na temu žene, položaja žene u () rodne ravnopravnosti i svih sterotipa koji su vezani za nju.
”Bilo je lako okupiti uvijek budne umjetnice oko teme ‘Buđenje’ kojom Ženski klub Skupštine proslavlja godišnjicu postojanja. U galeriji ‘Centar’ okupilo se šest crnogorskih umjetnica koje su se, svaka iz svog ugla, pozabavile temama koje tangiraju rodnu ravnopravnost”, istakla je Mijović Durutović koja je i sama zastupljena na izložbi zajedno sa: Katarina Zlajić, Milena Jovićević, Branka Kovačević, Gordana Kuč i Ivanka Vana Prelević.
”Svih šest umjetnica uzimaju poziciju govornica, tako da nastavak čine njihovi glasovi/stavovi. Izložba ‘Buđenje’ je i primjer dobre prakse u kojoj umjetnice uzimaju učešće po principu zajedništva i na taj način pokazuju snagu ženke ujedinjenosti”, istakla je Vlaović i dalje predstavila zastupljene autorke i njihova djela, a i same umjetnice dodale su po koju riječ o svom radu...
Okreni se k sebi
O originalnom i prepoznatljivom pristupu Katarine Zlajić Maša Vlaović je istakla da se ona kroz svoje ručne radova maskira i prerušava, igra uloge, podvustručava svoj identitet gradeći fiktivne situacije za pogled...
”To jest, za čin gledanja, dovodeći posmatrača u jednu potpuno novu situaciju. Nova ideja o mogućnostima transformacije svoga lika, umjetnica problematizovanje pitanje rodnog identiteta”, zapisala je Vlaović, a Zlajić dodala:
”Niko se ne rađa manje vrijedan, jer istina je da svi smo jednaki u očima postojanja. Društvo nam nabija komplekse niže vrijednosti, jer mu je to jedini način da eksploatiše, da natjera da se osjećamo bezvrijedno. Međutim, žena, ženska energija stvorila je stazu ljubavi i predanosti, zainteresovanu za radost, za male stvari koje život čine lijepim. Ako bi poželjela da probudi cijelo čovječanstvo, morala bi probuditi svaki dio sebe, a najveći dar koji svijetu možemo dati jeste naša lična samotransformacija. Ne mislim da tu nešto fali, jedinstveni smo baš takvi kakvi jesmo, ali preispitati i odbaciti ono što nismo to da. Bespotrebno je osuđivati druge i dozvoliti da nas ometa osuda drugih, jednostavno okreni se k sebi, u sebi i nađi hrabrosti da budeš ono što u svojoj suštini jesi”, poručuje Zlajić koja je na izložbi predstavila rad “Cocoon”.
Dobrodošlica za žene
Radovi Milene Jovićević nalazi se na drugom spratu galerije, nazvani “Dobrodošlica za žene” i “Dobrodošlica za muškarce”, a bavi se rodnim stereotipima kroz jezik, ističe autorka i dodaje da tako potencira “krajnje bizarne ili mizogine etikete koje se svakodnevno lijepe pripadnicama ‘ljepšeg pola’”.
”Javni prostor, takođe, (od ulice do skupštinskih klupa) kontaminiran je različitim kvalifikacijama upućenim ženama. Te kvalifikacije najčešće su odraz izražene rodne nejednakosti. U ovom radu su neki od karakterističnih izraza, ispisani kombinacijom ćiriličnog i latiničnog pisma. Dobrodošlica za žene pored psovki, otrcanih pogrdnih izraza sadrži i novokomponovane forme koje žene svrstavaju u određene kategorije po osnovu majčinstva. Dobrodošlica za muškarce je prazna, oni su gotovo savršeni. Publika je pozvana da dopiše epitete za “snažniji pol”… Ovaj rad problematizuje atrofiranost društva, koje ne detektuje devijantne pojave, niti se bori protiv njih, već ih toleriše i dodatno osnažuje”, rekla je umjetnica o svom radu.
Maša Vlaović je dodala da Jovićević djeluje iz kritičke feminističke pozicije i poigrava se sa tekstom, obraćajući se publici kroz provokaciju i šok.
”Umjetnica koristi jezik kao mjesto razlike u kome se identifikuje transgresija kroz okamenjene, ukorijenjene, stereotipne jezičke strukture. Dobrodošlica za žene sadrži kombinaciju slova ćirlice i latinice u kome su nabrojani svi pogrdni nazivi koji se pripisuju ženama svakodnevno, kojim se akcentira mizoginija kroz jezik. Dobrodošlica za muškarce podrazumijeva kratku rečenica dobrodošlice i prazan prostor za sve epitete koji idu uz njih”, zapisala je Vlaović.
Granice javnog i privatnog prostora
Branka Kovačević se poigrava elementima kiča i tretmanom ženskog tijela kroz kolaže, primjećuje Maša Vlaović.
”Koristeći fotografiju kao glavni medij izražaja, ova umjetnica rekonstruiše slike iz istorije umetnosti ili kreira bizarne aranžmane sa hranom, lutkama, inspirisane različitim izvorima. Ona se bavi podražavanjem čitavog niza slika zapadne kulture - od modne fotografije, likova sa razglednica ili patetičnih žanr scena. Ispituje ponašanje žene u svim situacijama brišući granicu između javnog i privatnog prostora”, zapisala je Vlaović o radovima objedinjenim nazivom “Safe Space”.
Kovačević je dodala da se radovi koje je predstavila na ovoj izložbi baziraju na samorefleksiji i objasnila da svojim kreativnim radom pokušava da preispita sopstveni identitet koristeći motive kao što su rod, seksualnost, ženstvenost, religija, kič, nostalgija...
”Iako mi moj lični identitet nije nepoznat, ipak vidljivost, odnosno nevidljivost istog u vremenu i mjestu u kome sam, nešto je sa čime se borim. Stoga, koristeći tehniku kolaža, i uz upotrebu simbola, stavljam sebe (svoj lik) u različite uloge prezentujući ne samo sebe, već i sve žene (ljude) koji preispituju svoje uloge. Koristeći umjetnost kao mehanizam učenja, najbolji je način samo-analize, kao i komunikacije sa posmatračima. Estetika mog rada mi je veoma bitna, jer predstavlja dodatan sloja čitanja. Upečatljiva je, snažna, napadna, sa mnogo boja i simbola, a ipak stereotipno ženstvena, nježna i dopadljiva”, ističe Kovačević.
Ona dodaje da su kolaži uvijek smješteni u određenom prostoru, spoljašnjem ili unutrašnjem koji tako uvode posmatrača u jednu novu sferu, novi ambijent bez osude i stvaraju sigurnu zonu za preispitivanjem.
”Prostori su fantastični, nisu dio standardnih mjesta. Što nam omogućava (naročito meni) da se zamislimo u takvim nadrealnim mjestima i skoro pa psihodelično dovedemo sebe do nove spoznaje. Kada postanemo dio ovog ambijenta odvajamo se od stigmi svakodnevnog života i postajemo otvoreni da prihvatimo sve nivoe našeg identiteta i paradoks istih. Bitna pitanja koja pokušavam ovim radovima da dokučim su vezana upravo za mnogostrukost persone i slojeve pripadnosti. Koje su moje uloge kao žene; Koliko sam uslovljena okolnostima; Čija očekivanja ispunjavam...?”, piše Kovačević o svom djelu...
Simbolizam crne marame
Polazak od činjenice da je za Danila Kiša slika crne korotne marame bila slika duhovnog pejzaža Crne Gore (o čemu govori u tekstu “O Elektri” iz 1969. godine), naveo je umjetnicu Gordanu Kuč na razmišljanje, ističe ona i objašnjava dalje tok misli: “...da kao element - materijal u koncepciji i vizuelizaciji ovog rada - biram korotnu maramu kao osnovni gradivni element djela”.
”Simbolizam crne marame je široko postavljen: ne može se povezivati isključivo sa crnogorskim ženama, već je prisutan na čitavom mediteranskom podneblju. Korotna marama aludira na potlačenost ženskog subjekta, na pripadnost, na sputavanje i zarobljavanje. A ovaj rad, upravo treba da navede na razmišljanje o procesu oslobađanja položaja zavisnosti žena, njenoj imanentnoj borbi za napredak, nezavisnost u odnosu na porodicu i na društvenu sredinu. Crne korotne marame sam perforirala žarom i plamenom, namjerno ponavljajući formalni motiv kruga, koji se tokom same realizacije postupka transformiše i rastvara do neprepoznatljivosti, sa namjerom da jedan epski tragizam ogledan u korotnoj marami transformišem u likovno uzbudljiv objekat. Rezultat ovakvog postupka nosi simboličku i metaforičku poruku i treba da navede na razmišljanje, ali i ostavi prostor za razvijanje posmatračeve imaginacije”, objasnila je Kuč, a Vlaović istakla da umjetnica tako, kroz upotrebu perforiranih korotnih marama, pokazuje svoje nepristajanje na tradicionalne uloge kojima je determinisana žena u Crnoj Gori.
”Kroz perforiranje marama i pravljenje umjetničkih formi, daje novo čitanje i značenje datom radu. Vatra je u njenom radu zauzela posebno mjesto metaforičnog i ritualnog čistilišta od klasičnih formi, gdje putem procesa paljenja, umjetnica čisti vidno polje od svih recidiva mimetičke forme”, smatra Vlaović.
Ženska solidarnost
Milena Mijović Durutović svoj rad usmjerava ka ženskoj solidarnosti kao centralnoj temi, ističe Maša Vlaović.
”Umjetnica poziva žene da se bore protiv svoje genetičke uslovljenosti koja konstruiše njihov život i da se ne plaše “ponovnog izmišljanja sebe”. Uvezani lanac jedinstva postignut uz upotrebu jednog bogatog i sugestivnog tona plave boje predstavlja pokušaj da se posmatrač oslobodi kanonizovanog pogleda. Upotrebom iste boje, u njenom slučaju ultramarin plave, umjetnica nudi posmatraču potpuno oslobađanje svih stega i nametnutih obrazaca ponašanja”, zapisala je Vlaović.
Mijović Durutović nije govorila o svom djelu, već je ostavila posjetiocima da ga tumače, već je umjesto toga citirala Getea:
”Šta god možete učiniti ili odsanjati - počnite. Drskost u sebi nosi genijalnost, snagu i magiju. Počnite sada”...
Snaga i izdržljivost, ali i nježnost i suptilnost
Ivanka Vana Prelević predstavila se radovima iz ciklusa “U snu san”, i to čigre i mišolovke.
”Oba rada sastoje se u poigravanjem sa materijalima (vatelin, beton, trešnje, zupčanici...). Umjetnica formira betonska torza i grudi od mišolovki u kojima se nalaze suptilni materijali. U tom odnosu nespojivih materijala koji stvaraju nelogičan odnos, umjetnica govori o ženskoj snazi, izdržljivosti, spremnosti da se iznesu razni napori, uz opomenu da žene na tom putu ne smiju izgubiti svoju nježnost i suptilnost”, piše Vlaović o radu Prelević koja je dalje objasnila svoja djela:
”Čigre sam oblikovala kombinujući upotrebne predmete iz svakodnevnog života, dajući im novo značenje. U odnosu naprave čigre, koje ‘žive’ samo dok se vrte oko svoje ose, moje čigre, kada se skroz zaustave, ne gube ravnotežu. One imaju oblo postolje sa težištem na sredini. Koristila sam mutilice kao predmete koje simbolizuju ‘ženski’ posao. Dio rada čine i zupčanici koji, u ovom slučaju, pojačavaju utisak kretanja i okretanja oko svoje ose, asocirajući na svestranost žene. U savremenom svijetu žene su opterećenije brojnim pritiscima. Svestranost kao opredjeljenje podrazumijeva, pored porodičnih i obaveza na poslu i društvenom životu... Oblikovala sam tri instalacije u obliku grudnjaka, sklapajući ih od mišolovki. Svojom poluloptastom, žičanom konstrukcijom mišolovke, pored svoje prvobitne funkcije da ulove, dobijaju i funkciju oklopa koji štite žensku ranjivost. Zaštićena kroz konstrukciju mišolovki vidljiva je i njena sputanost da slobodno vladaju svojim životom i kreiraju svijet koji je za njih prirodan. Žena je nježna kroz svoju toplinu, koju sam istakla ispunjavajući jedan grudnjak mekom formom vatelina. Ona privlači kroz erotičnost, koju sam postigla ispunjavajući drugi grudnjak slatkišima u obliku trešanja. Treći grudnjak asocira na izdržljivost, požrtvovanost i žensku snagu, ispunjavajući unutrašnjost mišolovki betonskom masom”, zapisala je autorka o svojim djelima.
Umjetnost vodi društvo naprijed
Kopredsjednica Ženskog poslaničkog kluba, Branka Bošnjak, istakla je da crnogorsko društvo i dalje živi u sjenci patrijarhalnog nasljeđa, ali i da je umjetnost važna u prevazilaženju toga.
”Znam da se žene umjetnice susreću sa nizom problema, a znajući da se baš umjetnice, možda u sjenci i u težem materijalnom statusu u odnosu na žene u ostalim profesijama, bore sa raznim tabuima, bio mi je cilj da svima skrenem pažnju na umjetnice, jer znam da mogu da prenesu jake poruke. No, čini mi se da u kompletnoj političkoj i ekonomskoj situaciji i raznim drugim društvenim dešavanjima, najmanje mislimo o umjetnosti, a ja smatram da je umjetnost izuzetno važna i da ona vodi društvo naprijed, ako se na pravi način predstavlja i na pravi način živi”, poručila je Bošnjak.
Ona je dodala da je sve to razlog da se godina dana postojanja ovog neformalnog parlamentarnog tijela obilježi sagledavanjem položaja žene i rodnih odnosa u crnogorskom društvu, ali istovremeno i skrene pažnja na žensko likovno stvaralaštvo i njegovu refleksiju na domen kulture i cjelokupni socijalni milje u Crnoj Gori.
Maša Vlaović je poručila da izložba targetira i sve negativne aspekte patrijarhata kao dominantanog sistema vrijednosti koji se proteže na svim nivoima društva i kulture.
”O ovim temama je potrebno uvijek iznova govoriti i postavljati pitanja, a ujedno konstantno raditi na osnaživanju ženske snage i slobode iznošenja stavova. Umjetnost je jedan od veoma dobrih načina i mehanizama kojim se može uticati na posmatrača ukazujući na tretmana žena u našem društvu. Šest umjetnica različitih generacija ujedinjene su oko zajedničkog istraživanja i one iz svojih uglova i iskustva iznose umjetničke stavove”, istakla je Vlaović.
Bošnjak je zaključila da sagledavanje brojnih tema i pitanja iz umjetničkog ugla doprinosi boljem i svestranijem sagledavanju položaja žene u Crnoj Gori, predstavlja svojevrstan doprinos potrebi razbijanja društvenih tabua i uspostavljanja odnosa rodne ravnopravnosti.
Bonus video:
