Koliko nam treba da pređemo granicu između ljubavi i mržnje, da li je ta granica stvarna ili je u našoj glavi, u našim zabludama i stegama koje nam je zajednica, ali i mi sami, nametnuli, da li se može kalkulisati sa emocijama, da li baš sve u životu ima neku računicu i koliko su muško-ženski odnosi komplikovani, a u stvari jednostavni ukoliko sve prethodno navedeno zanemarimo, pokazali su glumci u predstavi “Prosidba i medvjed”, koja je izvedena na sceni Nikšićkog pozorišta.
Koliko je zahtjevno, ali i odgovorno, iznijeti na scenu djelo Antona Pavlovića Čehova, pisca koji je svojim skicama iz života “običnih” ljudi “tjerao” da se svaki put iznova preispitujemo, govorila je nakon predstave glumica Julija Milačić Petrović Njegoš.
”Kada me pozovu da radim Čehova, uvijek me je strah. Strah, jer je velika odgovornost. Ipak su ruski pisci klasici i to je nekako lična karta vašeg glumačkog posla. Ali, odgovornost nije samo na glumcu. Možda je veća odgovornost na reditelju, jer je bitno kakav je koncept, kako ga on čita, šta on u stvari hoće sa tim tekstom. Koliko je velika odgovornost na reditelju i glumcu, tolika je čast igrati u takvom komadu”, kazala je glumica koja je igrala i u još jednoj predstavi rađenoj po tekstu Čehova - “Tri sestre”.
Čehov je, uz Šekspira, jedan od najizvođenijih autora na svijetu. Ipak, smatra Julija Milačić Petrović Njegoš, to ne znači da su njegova djela “istrošena” i da se ne mogu iznova raditi, jer vrijednosti o kojima on piše, na koje nas, nakon smijeha, tjera da se zapitamo, su neprolazne.
”On je prosto pisac koji je postavio temelje dramaturgije i koliki god štrih da napravite, s tim da ‘Prosidba i medvjed uopšte nijesu štrihovani, i kako god ga postavljali, koji god koncept da bio, koliko god mu oduzimali njegove istinite priče, on stoji. Njegove teme stoje, on je prosto psiholog, filozof, političar, sve. Mislim da ni danas, ni juče, ni sjutra, on neće biti iscrpljen”, smatra glumica.
Uz nju, pozorišnu scenu u predstavi dijele Stevan Vuković i Darko Bjeković. Njen i Vukovićev “siguran” partnerski odnos stvorili su lakoću igranja, ali i gledanja, pa je samim tim aplauz publike bio zagantovan.
”Glumci sve rade za publiku. Ipak, negdje ne smijemo da joj podigravamo. Ne smijemo ni da je zabavljamo na jeftin način. Ponekad se može desiti da smo publici daleki, ali to definitivno ima razloga. Čini mi se da je dobra partnerska igra, bit svakog projekta. Ovdje smo mi to zaista imali. Bez tako jake zajedničke igre i tog slušanja i, kako bi rekao Stanislavski, zlatnog lanca odnosa koji se ni u jednom trenutku nije prekinuo, sigurna sam da to dolazi i do publike i da, samim tim, publika uživa sa nama”, kaže ona.
U toj vječitoj muško-ženskoj “borbi”, ali i u onoj životnoj koja joj je namernuta “teretom patrijarhata” žena može i mora da izađe kao pobjednica.
”Igram je kao pobjednika, jer mi se čini da je i Čehov tako napisao. Koliko god je ova druga strana brutalna, ona opet ima neke druge načine kako doći do pobjede. Žena sa inteligencijom uvijek dođe do toga. Možda ne verbalno iz Čehovljevog vremena, ali danas da. Međutim, i tada je ona bila ta koja vodi, koja je glavna. Žena je majka, ona je priroda i ona uvijek mora pobijediti. Vjerujem da je upravo zbog te snage koju žena nosi ugnjetavana od samog nastanka. Čini mi se da i danas, koliko god je teško, njen glas odjekuje”, smatra crnogorska glumica.
Režiser predstave, koja je rađena u produkciji Centra za kulturu Pljevlja, Goran Bulajić, istakao je da su glumci ispoštovali njegovu rediteljsku zamisao i na pravi i uvjerljiv način na scenu iznijeli postavljeni koncept.
”Radio sam u dobrim okolnostima, sa ekipom koju sam ja izabrao i u koju sam vjerovao, a vjerovali su i oni u mene. To su konkretni pozorišni razlozi, dobar povod, priča vječito aktuelna. Čehov je jedan od najvećih svjetskih dramskih pisaca. Ove dvije jednočinke napisane su prije više od stotinu godina i često su izvođene kao cjelovečernja predstava u ovoj kombinaciji. Vidio sam da ima dosta izvođenja i ranije, ali ovakvo antiiluzionističko spajanje koje je podređeno glumcu i rediteljskoj zamisli, sa tim antiiluzionističkim presvlačenjem na sceni, je negdje ‘proradilo’. Insistirao sam na tome, i to su glumci dobro osjetili”, kazao je Bulajić nakon predstave.
Kako je istakao, cilj mu je bio da Čehovljeve priče, bez i jedne izmjene u tekstu, tumači sa današnjom psihologijom.
”Ovakav način glumačke interpretacije i mog viđenja, mislim da apsolutno korespondira sa ovim vremenom. Ovo je literarno pozorište - agon je osnova priče sukoba, a ovdje je jedan vrlo sofisticirani vječiti agon na koji su se naslanjali mnogi veliki dramski pisci. Čehov je po tome veliki što je sve to sublimirao i on će uvijek da se igra - taj rat polova je uvijek izazovan i vječita tema. Samo zavisi kako joj priđete i kako je interpretirate”, kazao je Bulajić.
Aplauz publike je pokazao da je temi prišao na dobar način, a da su to glumci dobro interpretirali.
Scenografiju za predstavu, koja je izvedena u okviru martovskog repertoara Nikšićke kulturne scene, potpisuje Anka Gardašević, a muziku Hasan Hadžalić.
Bonus video:
