Svojom poezijom, mladi poeta iz Mojkovca, Milisav Rosić, čitaoce i čitateljke uvodi u drugi svijet koji se spozna i prepozna tokom čitanja njegovih pjesama, a u taj svijet sinoć je uplovila i publika Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” tokom promocije njegove prve zbirke poezije nazvane upravo “Drugi svijet”.
Zbirka je nastala slučajnom, počinje on razgovor za “Vijesti”...
”Jednog dana moja drugarica, pjevačica Olivera Bjelić iz Mojkovca, i ja smo sjedjeli, družili se, i ja sam joj čitao pjesme koje sam pisao. Ona je slušala, a nakon toga me počela nagovarati da pjesme selektujem, saberem i objavim. Očigledno je u tome i uspjela, iako su do tog trenutka sve te pjesme uglavnom bili moji autobiografski zapisi i nikada nijesam pisao sa željom da to bude objavljeno. Pisanje je za mene zapravo bila potreba i način da kanališem vlastite emocije i upravo pisanje poezije mi je pomoglo da prebrodim jedan od težih perioda u životu”, iskreno priča Rosić.
Izdavač je “Lider mont media” iz Kolašina, recenziju i lekturu uradila je Nataša Žurić, a urednik je Radomir Perišić. Pošto je prvenstveno pisao za sebe i bez posebnih ambicija, tek kada je knjiga objavljena Rosić je shvatio da skoro sve njegove pjesme imaju sličnu energiju, pa i motive.
”Što se tiče motiva, prvi je bol koji čovjeka uči nečemu, drugi je dijete koje se bori za opstanak u čovjeku, a treći je osama koja je jedan od mojih velikih motiva. Osama, jer da bi neko uopšte stvorio umjetnost tvrdim da on mora da se izoluje, što je možda nekada veoma teško, ali siguran sam da nosi veliku nagradu. Kad se čovjek izoluje on na neki način iznosi umjetnost iz dubine svoje duše”, objašnjava Rosić.
Govoreći o knjizi on ističe da “Drugi svijet” predstavlja svijet u kojem ne borave obični, “već malo drugačiji ljudi”.
”U tom svijetu su ljubav i mržnja duplirani, a važe i drugačija pravila, poput toga da se ljudi kroz patnju i bol uče, to ih oblikuje i čini snažnijima. U mojim pjesmama junak doživljava patnju i bol, ali i sazrijeva zajedno sa tim, a patnja je most između čovjeka i mudrosti. Da bi došao do svjetla, čovjek mora proći kroz tamu, a da bi došao do nečeg lijepog u životu, mora proći i mnogo lošeg”, ističe Rosić.
I iako je kazao da zbirka ima i autobiografske elemente, u ovom kontekstu, dodaje, ne govori o samome sebi.
”Moja poezija sadrži mnogo autobiografskog, ali ne govorim uvijek o sebi, već je mnogo toga nadograđeno i fantazirano. Svakako, pišući sam shvatio da mi je sve što mi se dogodilo u životu pomoglo i donijelo mi nešto dobro. Pored toga, mnogo me je inspirisala grčka mitologija i filozofija, a veliki uticaj na moju poeziju ostavila je i muzika koju sam slušao u tom periodu - rok, metal, operska muzika, dosta različitih žanrova koji su stvorili moj neki stil koji kroz te pjesme prezentujem”, kaže Rosić.
U njegovim pjesmama preovladava slobodni stih koji mu nudi najveću slobodu izraza, ali ne bježi od rime i nekada joj se, naprotiv, i pokorava. Ipak, odlučio je da prva knjiga kojom se predstavlja bude skoro čitava u slobodnom stihu i prisjeća se procesa stvaranja poezije.
”Dok sam pisao pjesme mnogo njih mi je došlo kroz snove, mnoge od njih nijesam htio da pišem, imao sam osjećaj kao da mi muza inspiracije priča, a ja zapisujem. Imao sam osjećaj i da pjesme piše dijete u meni, a kroz mnoge pjesme govorim o tome da dokle god je živo dijete u nama, živi smo i mi, a kad ono umre umire i čovjek koji živi, bez obzira do kad se živi. Vjerujem da sam dijete u meni nahranio i ojačao time što sam iz sebe izbacio ove pjesme. Takođe, dok sam pisao, osim toga što sam bio izložen muzici, nijesam čitao nikakve knjige niti bilo kakvu literaturu, jer nijesam želio da budem pod bilo čijim književnim uticajem, već sam želio da iznesem nešto što je u potpunosti moje, autentično i iskreno. Vajb u nekim djelovima je malo mračniji, a u nekim malo svjetliji, pa je izraženo prisutan dualizam svjetlosti i tame, ali i kontrast toga”, priča Rosić i nastavlja:
”Postoje određeni ljudi koji nose mrak u sebi, koji drugi ljudi ne prepoznaju i ne shvataju njegovu suštinu. Tako moji junaci u sebi nose mrak koji je proistekao iz njihovog bola i patnje tokom života, a zbog kojeg su stekli životno iskustvo i mudrost bez obzira na svu bol koja im se desila. Nijesu se uplašili, već su prihvatili sve što im se desilo. Svakako, uvijek i u svemu postoji i druga strana, a to je strana svjetlosti koju održavamo čineći dijete u sebi živim i koje ne zapostavljamo uprkos bolu koji čovjeka kroz život zadesi”, poručuje mladi pjesnik.
Sa njegovim riječima korespondiraju i stihovi iz pjesme “Tmina” u kojoj, na početku, kaže: “Zaljubih se u priče o smrti/Ovo nije moje breme/Zaljubih se u košmarne prikaze/Što noćima besanim me drže/Ovo nije moje breme”, ali i stihovi s kraja iste pjesme kojima vrlo snažno poručuje čitaocu: “Zapitaj se/Da li ti konzumiraš mrak/Ili/Mrak konzumira tebe”.
Kako je tekao razgovor za “Vijesti”, Rosić se prisjetio i da su neki od komentara o njegovoj poeziji bili da je previše mračna, ali on je istakao da nijesu mračne njegove pjesme, “već ljudi koji nas okružuju” i došao do zaključka:
”Sad, kad malo bolje razmislim o svemu, dolazim do zaključka da je možda neki moj nesvjesni motiv bio da sam zapravo želio da osobama koje čitaju moju poeziju podarim svjetlost, da prođu kroz tunel tame na kraju kojeg se uvijek nalazi svjetlost. I sam sam kroz svoje pjesme dobio mnogo, iako nikada nijesam pisao da bih sebe predstavio nekome, već jer sam imao potrebu da izbacim to iz sebe. Poezija je moja psihoterapija i vrsta kanalisanja svega što doživljavam, moja katarza, kako je primijetila i Nataša Žurić”, zaključuje Milisav Rosić.
Uživa u umjetnosti i planira da je stvara i u budućnosti
Rosić je rođen 1997. godine u Mojkovcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu i zatim upisao Fakultet političkih nauka u Podgorici. Interesovanje za umjetnost iskazivao je od malih nogu, za šta je, kaže, zaslužna njegova majka.
”Najveća podrška u umjetnosti mi je zapravo majka. Ona je ta koja me uvela u svijet umjetnosti i knjiga, još dok sam bio dječak kada mi je čitala mnogo prije nego što sam naučio slova, a isto tako ona je ta koja me je naučila i da gledam dobre filmove i generalno ona me najviše podržava, u svemu”, ističe Rosić.
Poeziju je počeo da piše rano, a prije ukoričenog izdanja, svoje neobjavljene pjesme je čitao na umjetničkim večerima “Pokaži talenat” u Centru za kulturu “Nenad Rakočević”. Takođe, veoma mlad je realizovao i prvi ozbiljniji umjetnički projekat - performans “Umjetnik nema ego”.
”Za sobom imam i performans ‘Umjetnik nema ego’ koji je izveden u sklopu jedne umjetničke večeri u Mojkovcu. Naime, nikada nije trebalo da bude objelodanjeno moje ime kao autora-učesnika performansa, jer je poenta bila da umjetnik ne bude otkriven. I zbilja, tada niko nije ni znao ko je zapravo iza tog performansa bio, iako su ljudi bili pod snažnim utiskom, što se vidjelo”, otkriva Rosić za “Vijesti”.
Pored pisanja oprobao se i u video produkciji, radio je na spotu u sklopu ep-a Olivere Bjelić i ekranizovao spot za pjesmu “Sjena”, a imao je i ponude da neke od njegovih pjesama dobiju muziku i tako budu interpretirane, ali o tome (još) ne razmišlja. Publika je sinoć mogla da vidi i kratki film od sedam minuta koji je prikazan u sklopu promocije, a koji je produkt još jedne saradnje sa Oliverom Bjelić, ovoga puta posvećen njegovom djelu.
Zbog svega toga, Rosić kaže da sebe smatra multimedijalnim umjetnikom i planira i u budućnosti da uživa u stvaranju umjetnosti.
Bonus video:
