Predstava “Lažljivica”, po tekstu Nikolaja Koljade (prevod Novice Antića) u režiji Stefana Sablića i produkciji Ateljea 212 iz Beograda, izvedena je u okviru međufestivalskih aktivnosti u “Crvenoj komuni” u Petrovcu, u organizciji JU “Grad teatar”.
Riječ je o duodrami u kojoj glume Jelisaveta Seka Sablić i Gorica Popović.
Nikolaj Koljada zastupa stanovište da teatar ne treba razumjeti kao vaspitnu ustanovu, već kao mjesto koje zabavlja publiku i koje odvraća od životnih problema tako da je logično da likove Serafime Margaritovne i Margarite Serafimovne igraju glumice impozantnog broja uloga, pogotovo u komedijama, koje među mnogobrojnim nagradama imaju i Nušićevu nagradu za životno djelo glumcu komičaru.
Nakon izvođenja u Petrovcu, Seka Sablić i Gorica Popović govorile su za Vijesti o predstavi, svom radu, izborima u Srbiji...
Da li se slažete sa mišljenjem pisca o pozorištu? Da li su vam bliže uloge protkane humorom?
Sablić: Naravno da se slažem. Meni je humor blizak, odlično baratam njim i srećna sam kada se publika smije, kada kroz humor razumije vrlo važne poruke. Kada prihvata situaciju kroz humor. Koljada je meni jedan od omiljenih pisaca, koji perfektno koristi humor, a kaže ono najtragičnije, najdramatičnije, veoma ozbiljne stvari, veoma aktuelne. Smatram da ovaj tekst koji igramo pripada tekstovima i predstavama koje nas se tiču. Mene se lično tiče ovaj tekst. Namjerno neću da upotrijebim riječ savremeni tekst, ali to jeste jedan aktuelni tekst. Koljade je to vrlo vješto napisao, ali ga i ja vrlo vješto i otkrivam i razotkrivam dok ga igram.
U opisu predstave se govori da je to tekst o usamljenosti, o dvije starije žene, o samoći, o potrebi za prijateljem, o prolaznosti ali ja smatram da je to tekst o mržnji. Mržnje ima mnogo, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Bačen je taj bacil mržnje i ljudi su strahovito podijeljeni. I dalje se dijele tako da se mržnja pojačava.
Uživam u Koljadinim tekstovima i prevratima koji su jako duhoviti. Na jedan humorističan način, komičan, pa skoro lakrdijaški on govori o mom liku, Serafimi Margaritovnoj koja je “osviješćena” kao građanka, socijalno osveijšćena i koja ide kod Margarite Serafimnove koja je neosvešćena, koja živi svoj mali život, zadovoljna je, ne razmišlja, ne pita se gde živi, ko joj je i šta kriv. Serafima ide od jedne do druge osobe i pokušava da ih prevaspita. Tu sam nekako našla i neke svoje lične motive, koje živim, koje govorim, koje dišem u ovim vremenima. Ja sam odmah kad smo počeli da spremamo ovu predstavu rekla Gorici da hoću da igram lik Serafime.
Popović: U suštini pitali ste o humoru. Ja jako volim da igram komedije. Znam da i Seka dijeli to mišljenje. Humor mnogo lakše dolazi do gledaoca, bezbolnije, ali umije da natjera gledaoca da se duboko zapita. Da se nasmije, pa kad izađe iz pozorišta da shvati čemu se smijao i da razmisli dublje o nekim stvarima. Za mene je humor, ne samo u pozorištu nego i u životu jedna jako važna stvar. Mnoge životne nedaće se lakše podnesu kroz humor.
Da li mislite da nam nedostaje humora, ne samo u pozorištu nego baš i u svakodnevnom životu?
Popović: Nedostaje! Toliko su nas okolnosti skolile, korona, pa ratovi, politika. Mi smo došli ovdje poslije jednih izbora koji su vrlo problematični. To sve, jednostavno skida osmijeh sa lica. Zato kažem da sve treba gledati sa humorom, da se liječimo.
Sablić: I reditelji imaju tu neku novu nadmenost, pa svako traži neki mrak, misle, možda, da je inferiornija predstava ako je u humoru, pa traže da to bude nešto kao ozbiljno, mračno, pametno i duboko. A ta predstava bi jednako, ako ne i više blistala sa humorom. Mada bih dodala da, nasuprot ovome što je Gorica rekla, nisam sigurna da poslije humora ljudi išta dublje razmišljaju šta je ispod slojeva, šta je tu dublje rečeno. Mada i to je kako ko, uvijek ima u gledalištu ljudi koji perfektno shvate poruku.
Popović: Onih koji zaokružuju ovog ili onog….
Sablić: Kakve mi samo imamo humoriste, počevši od Sterije, pa Nušića… Sterijini “Rodoljupci” - pa to je današnje vrijeme, ta trka u patriotizmu, ti likovi - to je ono što svakodnevno gledamo na televiziji u vladajućem režimu. Šta oni rade i kako dolaze do funkcija stalno potvrđujući svoju lojalnost. Sve je nama u mentalitetu, a taj mentalitet se vuče od Turaka i još prije Turaka. Gen ti je čudo.
Mislim da baš vaš lik u predstavi, Gorice, prikazuje taj mentalitet, taj tip ljudi?
Popović: Pa jeste. Ja se zapanjim kad vidim neke ljude koji pristaju na te užase koje nam vlast, ne govorim sad samo o ovoj vlasti nego generalno, gura. Ja ne razumijem da neko stane uz ovakvu vlast. Tako ova žena koju igram ništa ne razmišlja. Njoj je bitno da je ona direktorka tog muzejčića i da joj dođu ti ljudi na proslavu rođendana, da ona spremi meze i tu je kraj njenog razmišljanja. Mi smo imali slučaj u Beogradu da je direktorica Etnografskog muzeja pravila svadbu svom sinu u muzeju. To je potpuno ova priča. Žena koja kao da je tu pala sa Marsa, koja nema jedan širi pogled na svijet i uopšte na moral, na bilo šta. To je taj lik koji je spustio zavjesu ispred očiju samo da opstane na položaju. Zato je tekst tako aktuelan jer govori o tim ljudima bez morala. Ja sam otpisala i neke kolege kad sam vidjela kako se ponašaju u nekim situacijama ovih godina, samo da bi bili blizu vlasti zbog lične koristi.
Sablić: Ali Margarita je nevina kao lik, ona nema svijest o tome, kao kad danas ljude anketiraju po ulici a oni odgovore da ih ne zanima, da se ne bave politikom. To nije politika, to je život, ne samo tvoj, nego tvog djeteta, unuka i dalje. Tako ni nju ne interesuje, na neki način se može reći da je draga. Nju Serafima preslišava i ukazujući njoj šta je pogrešno izvlači sve ono što je u društvu pogrešno. Margarita na kraju ostaje slomljena, ali bojim se ne i osviješćena. Ljudi se jako teško osvješćuju. Osvješćivanje je dio tvoje ličnosti, od ranih godina kreće taj proces. Osjetiš pobunu, ne želiš da dozvoliš da ti se ugrozi sloboda življenja i mišljenja, tvoji stavovi. Mada smo generalno vaspitavani da se ne bunimo, da budemo tiši, da ne talasamo i to prenosimo na naredne generacije, čak i ako smo mi glasni i ne ustručavamo se da kažemo mišljenje, ipak ne želimo da naša djeca i unuci budu povrijeđeni ili ugroženi, pa im vičemo - “tiše i ćuti”.
Ova predstava je taman počela da se igra i onda je počela korona. Mislite li da sada više publike dolazi na predstave poslije ove prisilne pauze, u strahu da im to zadovoljstvo opet ne bude uskraćeno?
Popović: Jeste. Krcato je. Ljudi su željni. Uželjeli su se i života i pozorišta. Ja sam u nekom trenutku za vrijeme korone pomislila: Bože nikad više neće biti, poslije kažem - pa tolike vjekove je opstalo pozorište, kroz tolike pošasti, nikad ono neće nestati.
Sablić: Ne znam, nisam sigurna za publiku, ali pozorište nikada neće prestati. Da citiram Mariju Crnobori: “Velika je gluma”. Pozorište je jedna od prvih umjetnosti koje postoje.
Gdje se osjećate svoje na svome, da li je to pozorište, televizija ili film? Da li uopšte pravite neku razliku s obzirom na to da ste se dokazali u svim tim domenima?
Popović: Ja lično volim svuda da igram i da snimam dobre stvari. Što se tiče televizije i filma, tu su veće pare, srećeš i razne ljude, ekipe, snimaš na raznim mjestima. Ipak pozorište je nešto što je ozbiljno, što je dubinski rad. Direktni susret sa publikom je veliko zadovoljstvo. Volim da radim, radoholik sam.
Sablić: Slažem se sa ovim vezano za pozorište, ali sada više odbijam pozorišne uloge. Nemam nerava više za to da ulazim u kolektiv. Jako sam odgovorna, imam taj neki starinski moral i stav prema poslu, a ljudi to danas veoma olako shvataju. Otkazuje se proba kad im iskrsne bilo koja druga obaveza i ja više nemam nerava za to, niti imam potrebu da dokazujem da sam dobra glumica. Veća je slast na sceni nego pred kamerom i ja jesam prvenstveno pozorišna glumica. Smatram da nisam filmska glumica nikad se nisam osjećala da sam za taj veliki ekran.
Gospođo Sablić, kada smo počeli priču o ovoj predstavi pomenuli ste predstavu koja je takođe nastala po Koljadinom djelu i u kojoj ste Vi igrali. To je “Kokoška” Jagoša Markovića, koja je produkcija “Grada teatra” iz 1999. godine. Vi ste Gorice igrali 1988. godine u koprodukciji Grada teatra i Zvezdara teatra, “Nezapamćena predstava Hamleta u Mrduši Donjoj” u režiji Branislava Mićunovića. Naravno bilo je tu još gostovanja. Kakva Vas sjećanja vežu za “Grad teatar”?
Popović: Fina sjećanja. Moj suprug je džezer, pa je tu imao angažmane. Dolazila sam kad god sam mogla i da gledam predstave. Kada smo gostovali sa “Kosom” veliki problem je bila okolna muzika koja je jako smetala. To je bilo strašno i jako mi je drago da čujem da je taj problem riješen. Inače jako volim ambijentalno pozorište i uzbudljive su mi predstave u njemu.
Sablić: Sjećam se jako dobro prostora na Citadeli i velika je šteta što ne može da se koristi. Sa tim prostorom bilo je kao na Dubrovačkim ljetnjim igrama.
Bonus video:
