Tragično realnim, tjeskobnim i emotivnim pričama triju žena različitih dobi, mlada hrvatska glumica Tonka Mršić predstavila je “zemlju vukova ili zemlju ljudi vukova”, prvenstveno svoju rodnu Liku, a zapravo svaku malu sredinu država nekadašnje Jugoslavije.
Autorski projekat “Zemlja vukova” koji je Tonka Mršić realizovala zajedno sa koleginicom Galom Nikolić, u produkciji Kazališta Ulysses sa Briona, izveden je drugog dana festivala Regionalne unije teatara, RUTA GRUPA TRIGLAV u Podgorici.
Potresna svjedočenja inspirisana su stvarnim likovima, otkrila je glumica kasnije u razgovoru, a s obzirom na to da je u pitanju gostujuća predstava, odlična i snažna monodrama, postavlja se pitanje da li je domaća publika svjesna šta sve propušta propuštajući neku gostujuću predstavu. “Zemlja vukova” govori o maloj ličkoj sredini i učaurenom društvu i nudi svojevrstan obilazak i upoznavanje Like, ali i prepoznavanje sebe samih...
Frazom “s neba pa u rebra” mogao bi se opisati početak predstave. Starica u koroti, pogurena od života i muke, krećući se iz pravca publike izlazi na scenu. Priprema ručak i doziva sina da joj se pridruži. Razgovara sa slikom Nikole Tesle koji se kroz čitavu predstavu provlači sa mjesta na kojem bi nekada u nekoj kući stajao portret Tita, a nekome bi na istom tom mjestu stajala i ikona... Starica svakog dana kuva i sprema ručak sebi i sinu. Doziva ga da dođe i sjedne, razgovara sa njim... A onda, urlik, vrisak i utroba se prevrće sa spoznajom da starica svakodnevno kuva i postavlja ručak sinu kojeg je, shvatiće uskoro publika, izgubila u ratu i kojeg nema. Jecajući ona ispovijeda da ne zna ni gdje su kosti njenog čeda i da mu nema gdje na grob cvijet odnijeti...
”Hvalite se svojim ratom, svojom zemljom, a meni sina nema!”, uzvikuje ona i kao da čupa srce iz grla prisutnima. A onda se “doziva” i u nekom momentu kaže da se ne kaje što je pošao u rat, jer, šta bi sredina rekla da nije, kako bi komšije i komšinice reagovale, šta bi njoj rekli i kako bi je gledali, kakav bi on muškarac bio... “Bolje mrtav nego dezerter”... Gdje to živimo i kako to da su oružje i rat važniji od porodičnog ručka i majkine boli? Zemlja vukova, naslov objašnjava...
No, i kroz preostale karaktere autorke predstave govore o patrijarhalnom društvu, okovima tradicionalizma, o položaju žene u njemu, o (ne)mogućnosti izbora, o pritiscima i očekivanjima, frustracijama i nesreći, o posljedicama rata i nemogućnosti odupiranja prošlosti...
Mlada glumica svojom energijom i harizmom vlada scenom i publikom.
Iskoračivši iz duge crne suknje i marame na glavi, baba se na sceni pretvara u udatu ženu tridesetih godina, uzornu suprugu po mjerilu društva i okoline, ženu koja je trudna sa sinom “a ne sa pišuljom” i koja svakoga dana sa toplim obrokom čeka muža da dođe kući s posla i pazi da ne potroši mnogo njegovog teško zarađenog novca. Po povratku iz crkve ona razgovara sa svojom najboljom drugaricom, s prisilnim osmijehom otvara razne teme i tako dolazi do vrhunca frustracije i nezadovoljstva otkrivajući da je muž vara upravo sa njom, njenom najboljom drugaricom. I, poražavajuće, ali u maloj sredini baš će ta žena biti osuđena kao nedorasla i nepotrebna svome suprugu, muškarcu koji se pita... Biće osuđena kao kriva za muževo nevjerstvo, ali će ista ona opravdati to što neki muškarac tuče neku ženu i neće dozvoliti sebi slobodu, jer, šta bi sredina rekla kada bi se razvela i sama pozidala dijete i kako bi je gledali? Gdje to živimo kad žena i dalje ćuti i trpi i biva okrivljena i za postupke koji nijesu njeni? Kako je to biti žena (u maloj zajednici kao što je Lika), u “Zemlji (ljudi) vukova”?...
Nije izostavljena ni mlada žena, tinejdžerka koja u okovima čeka da je otac uda za muškarca po njegovom izboru. U okovima društva, vjerskih i nacionalnih podjela, u okovima oca koji se za sve pita, pa i za kćerkinu sudbinu, ona čeka nekoga koga ne želi. A želi da bude pjevačica, kao Ceca... U komičnim naletima govori i koliko joj zavidi jer Ceca može da se uda za koga ona hoće, ali i interpretira pjesmu “Kukavica” dokazujući svoje sposobnosti koje joj otac uskraćuje da iskoristi... A u želji za slobodom i buntom, u jednom trenutku se davi i guši o sopstveni inat. Kakvo je to društvo koje guši mladost?
I onda se dešava poezija, kako je to primijetio glumac Dejan Đonović na okruglom stolu održanom nakon izvedbe... Iz crnih kostima Mršićeva će odjenuti bijelu svilenu haljinu i, ne iz usta nekog četvrtog karaktera, već svojim glasom govoriti o predstavi, o svom mjestu, o sredini i društvu u kojem živi(mo). Snenim, ali snažnim i odlučnim glasom ona priča o tome kako se osjeća, govori o besmislici ratovanja i pita šta bi se desilo kada bismo svi sanjali skupa... “Udisali bi život”, kaže. Ističe da se “mišljenja o predstavi razlikuju od mjesta gdje se izvodi”, ali priznaje i da je osvojila svoju slobodu: “Nekada sam vjerovala u bajke, sada vjerujem u sebe”. Pita publika da li su i da li smo slobodni? Počinje da pjevuši, a i publika zajedno sa njom, isprativši je tako u ispranim starkama koje sredina ne odobrava, ali su njoj udobne... Tako će društvo ispratiti i mnoge druge iz njene generacije (koji već nijesu otišli) u želji da napuste scenu sa koje su potekli...
”U zavisnosti od scene i države gdje se igra, predstava uvijek izaziva raličite reakcije. Na sceni u Gospiću, iako njih direktno prozivam, predstava je dobro prihvaćena, dok je u Srbiji možda i najbolje prihvaćena. U Zaječaru gdje je igrana predstava, velika scena je bila ispunjena do posljednjeg dozvoljenog mjesta. Igrala sam i u Istri, jednoj sređenoj sredini, a utisci publike svuda bivaju drugačiji”, kazala je glumica kasnije tokom razgovora o predstavi.
Direktor Gradskog pozorišta Podgorica, i dramski pisac Stevan Koprivica pohvalio je glumačko umijeće, ali i dramaturški poduhvat.
”Energijom i umijećem, bolnom temom i bolnim motivima našli ste način da se dođe do katarze koja je svrha pozorišta”, rekao je on Mršićevoj i primijetio da je u predstavi konstantno aktuelno i srpsko-hrvatsko pitanje koje opisuje kao “nerješiv sindrom”...
Upravo kroz to srpsko-hrvatsko pitanje može se posmatrati i lik Tesle koji povezuje čitavu predstavu i sa kojim svaki od tri lika razgovara ispovijedajući se i pozivajući na njega kao na božanstvo.
Razgovor je moderirala dramaturškinja Gradskog pozorišta Dragana Tripković, koja je kazala da iz ove priče vrišti tema patrijarhata koja je dio svih nacionalističkih i političkih kategorija.
”Samim tim što je žena glavni lik sa svim svojim tipičnim balkanskim karakteristikama predstava ukazuje na promišljanje o tome ko je ta današnja žena, ko je ta današnja baba i ko je ta današnja djevojčica”, kazala je Tripkovićeva, a Mršićeva potvrdila da im je upravo to pitanje bila najveća vodilja.
”Bilo nam je bitno da damo prostor ženama u ovoj predstavi, s obzirom na to da ga i dan-danas nemaju, na svim nivoima”, objasnila je.
Da je predstava ganula i publiku dokazuju komentari nakon izvedbe. Dugogodišnja direktorica Gradskog pozorišta, Vanja Popović, uputila je čestitke i riječi podrške i rekla o predstavi:
”Mislim da će ova predstava u velikom obilježiti ovo izdanje RUTA festrivala. Reći ću da je ovo predstava koja se mogla desiti u svim sredinama bivše Jugoslavije, da su se u nekoj od regija ili pokrajina tih zemalja neke dvije glumice dogovorile. Ne vezujemo je za teritoriju. Nije to samo Lika, to je naša domovina Jugoslavija. Zbog toga predstava mora svuda dobro proći osim tamo gdje se pozorište ne gleda kao pozorište i sem kod onih koji odbijaju da istini pogledaju u oči. Ono što boli pored sve ljepote i ugođaja koji smo imali priliku da čujemo i vidimo, pa i da uživamo u tome, jeste što pored svega toga odlazimo sa gorčinom. Mislim da je u Crnoj Gori sada u ovom trenutku jako pogođena atmosfera koja vlada. To jeste koincidencija, pogotovo na kraju kada se osvrćeš i pričaš o slobodi. To me je jako dojmilo. Nije čudo da se na ovoj predstavi i zaplače, pogotovo na kraju. Tiče se svih nas, života u kojem živimo”, zaključila je Vanja Popović.
Nekoliko riječi i aplauz za reditelja i profesora Dejana Mijača
Okrugli sto počeo je drugačije u odnosu na to kakva je praksa inače. Stevan Koprivica se za početak prigodnim riječima oprostio od profesora i reditelja Dejana Mijača, koji je 5. aprila preminuo u Beogradu.
”Prije nekoliko dana napustio nas je jedan od najznačajnijih jugoslovenskih pozorišnih reditelja, Dejan Mijač, čovjek koji je svojim radom obilježio jugoslovenski teatar 20. vijeka sa više od 90 predstava, od Čehova, Molijera, do Dušana Kovačevića i Aleksandra Popovića. Mijač je čovjek koji je imao prefinjeni i jedinstveni rukopis. U našem poslu je teško prepoznati kad je dosta, a on je prije svog punog kreativnog kapaciteta napustio i profesuru i režiju i odlučio da ode iz ovog posla, jer, jednom prilikom je rekao: ‘Neću da kvarim sebe’. Bio je veliki čovjek koji je otišao u svojoj 87. godini i ja bih volio da kažem da ga tamo čeka jedna velika podjela i nove predstave, ali mi svi znamo da je to metafora i da tamo ne postoje takve stvari, ali zato postoje velika djela i veliko pozorište koje je Dejan za života pravio. U našem poslu se ljudi koji odu sa ovog svijeta pozdravljaju aplauzom”, kazao je Koprivica, a svi prisutni su uzvratili dugim i snažnim aplauzom u čast uvaženog Mijača.
Bonus video:
